Bh. recept za EU integracije: slaži, improvizuj, prolongiraj

predaja aplikacijePiše: Paulina Janusz

„Najvažniji uvjet za kredibilnu aplikaciju smo postigli usvajanjem mehanizma koordinacije. Za nekoliko sedmica objavit ćemo i rezultate popisa stanovništva, tako da ćemo predati kredibilnu aplikaciju“, rekao je prošle srijede na konferenciji za medije Predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić.

Istog dana, valjda u nadi da dvaput izgovorena laž postaje kredibilna aplikacija, predsjedavajući Predsjedništva BiH, Dragan Čović, izjavio je za Fenu: „Sve što smo obećali Europskoj uniji mi smo ispunili i o tome sam prije desetak dana već informirao europsku povjerenicu, Federicu Mogherini. Sada imamo potpuno kredibilan zahtjev za članstvo u EU koji predajemo 15. veljače.“

Prema državnom vrhu, dakle, sve je u najboljem redu. Uslovi su ispunjeni i možemo čiste savjesti predati zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji, pa čak i krenuti u nagađanja kad će BiH dobiti status kandidata a na kraju i države-članice. Vlast ulaže pri tom dosta napora da trijumfalističkim PR-om potisne iz našeg sjećanja glasove EU funkcionera, koji su poslednjih nekoliko mjeseci neumorno ponavljali šta to tačno BiH treba da uradi da apliciranje ima smisla.

Osnovne evropske smjernice je najbolje sumirao komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn u razgovoru za Anadolu Agency u januaru ove godine. „Nije tajna moje mišljenje da BiH treba da riješi barem dva otvorena pitanja prije nego što podnese aplikaciju za evropsko članstvo. To je prilagodba Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ali i stavljanje u funkciju mahanizma koordinacije kako bi radili sa nama. To je posebno važno pitanje i zato mislim da bi to trebalo da bude na vrhu prioriteta i tada, naravno, svi mi bi smo bili veoma sretni da primimo bh aplikaciju jer to je ono na čemu smo radili“, kazao je Hahn za AA.

Na SSP ne treba ni trošiti riječi. Pregovori oko prilagođavanja Sporazuma u dijelu koji se odnosi na tradicionalnu trgovinu počinju tek sutra. Da neće biti jednostavno, u više navrata govorio je, inače veoma realan, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović. Šta se tiče Mehanizma koordinacije, usvojen je pet do dvanaest na nekom tajanstvenom sijelu, daleko od očiju javnosti, a da novinarima nije dojavljeno da pažljivo pročitaju Službeni glasnik možda ne bismo ni saznali za njegovo postojanje.

Ipak, ni u ovom slučaju nema razloga za slavlje. Čak i ako zanemarimo način na koji je usvojen, Mehanizam koordinacije za sad postoji samo na papiru, a prve reakcije iz Republike Srpske pokazuju da neće biti lako „staviti ga u funkciju“. Toga je vjerovatno svjestan i Dragan Čović (iskusan kad su u pitanju opstrukcije ovog „uslova svih uslova“), koji je već najavio da mehanizam nije konačan, te da će se „mijenjati u naredne dvije – tri godine više puta.“ Zašto se onda uopšte usvajalo nešto u čiju funkcionalnost ne vjeruju ni njegovi tvorci i što je, izgleda, od početka samo polazna tačka za neke buduće pregovore?

Osim navedenih, iz Brisela su u Sarajevo stigla još dva zahtjeva. Prvi se odnosi na pomake na putu realizacije Reformske agende, onog famoznog seta ekonomskih reformi dogovorenih na tragu britansko-njemačke inicijative. Ovaj je uslov izazvao posebni entuzijazam vlasti, jer „pomak“ kao mjerna jedinica izuzetno je fleksibilan i prilagodljiv njenim potrebama. I zaista, pomaka ima. Od ukupnog broja mjera Akcionog plana koji čine 33 zadatka na nivou BiH do sada je realizirano više od polovine. Tako je barem u teoriji, jer da li je realizacija ijednog od njih konačna ostaje upitno nakon što je Vlada Federacije odlučila da krene u izmjene Zakona o radu samo nekoliko mjeseci nakon njegovog usvajanja zbog, kako je rekao premjer Fadil Novalić, „određenih propusta“. Možda u pitanju nisu dakle stvarni pomaci već samo „privremene mjere“, slične navrat-nanos sklopljenom Mehanizamu koordinacije?

Imun na slična polu-rješenja do kraja ostao je jedino popis stanovništva iz 2013. godine, poslednji od spominjanih u javnosti uslova za aplikaciju, no i ovdje su Zvizdić i Čović iskazali zavidne sposobnosti prodavanja magle. U još jednoj koordiniranoj seriji medijskih nastupa oni su pobjednički najavili objavljivanje rezultata popisa u narednih nekoliko mjeseci, što je, navodno, skoro pa istovjetno njihovom objavljivanju prije 15. februara. Čak i dobronamjerni posmatrači postavili bi sad pitanje: da li prilikom realizacije najbitinijeg strateškog interesa BiH ima mjesta za rješavanje problema naknadno? Hoćemo li ubuduće tražiti članstvo u EU uz obećanje da ćemo najteža poglavlja riješiti nekad nakon toga?

Euforične izjave koje stižu danas iz Predsjedništva i Vijeća ministara nisu dakle opravdane. Ukoliko ipak uljepšavanje stvarnosti u izvedbi vladajuće koalicije ne iznenađuje, itekako treba da nas čudi pomalo ravnodušan pristup zvaničnika EU nonšalantnom ponašanju bh. vlasti, pa čak i podrška koju mu pružaju. Jer ni nabrojanih tu „uspjeha“ ne bi bilo da EU nije jedan po jedan odustajala od svojih kriterija. Aktivacija SSP-a je BiH poklonjena samo nekoliko dana prije imenovanja Zvizdića (što ga sigurno neće spriječiti da je u naradenoj izbornoj kampanji predstavi kao svoju zaslugu). Kasnije je EU „pogurala“ vlast britansko-njemačkom inicijativom i, suočena s fijaskom beskonačnih pregovora oko ustavnih promjena, politiku zamjenila je ekonomijom, što je rezultirao nestankom iz liste evropskih prioriteta Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Da li sve to znači da je država koja diskriminira svoje građane poželjan kandidat za članstvo u Evropskoj uniji?

Koliko god su se vlasti trudile da preko svete medijske trojce Avaz-Faktor-Večernjak šire neosnovani optimizam, koliko god su im u tome pomagali pojedini strani funkcioneri, sve dok navedene nedoumice ostaju otvorene, BiH neće biti ni za milimetar bliže Evropi. Domaći političari računaju naravno da će im države-članice opet pogledati kroz prste i prihvatiti aplikaciju, no možda je ovo trenutak da EU još jednom preispita samu sebe i odluči da li u procesu evropskih integracija želi da igra ulogu korektiva neodgovornog ponašanja vladajućih struktura ili saučesnika u njihovim lažima.

Jer, po svemu sudeći, bh. vlastima išaret ipak nije dovoljan.

Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.