Dražana Lepir, Oštra Nula Banja Luka
Nedavno sam pročitala tweet koji glasi „Građanska prava se ne nasljeđuju. Svaka generacija mora iz početka.“ Iskreno, koliko god ovakva jedna misao imala uporište kada je u pitanju borba za naša prava, lično ne mogu da prihvatim da ograničenja koja nam institucije nameću moraju biti ovog intenziteta.
Udruženje građana Oštra Nula je nastalo u decembru 2009. godine. Počeli smo kao neformalna grupa, ali zbog birokratskih poteškoća smo se odlučili registrovati u oktobru 2010. godine. Kombinacija mladalačkog entuzijazma i nezadovoljstva je bila okidač da se okupimo i javnim djelovanjem pokažemo da ne prihvatamo korupciju, nepotizam, bahatost i diskriminaciju kojoj smo izloženi ukoliko nismo u rodbinsko-strančkim vezama sa vladajućom političkom strukturom.
Na početku naše aktivnosti su bili ulični performansi i debate koje smo sami finasirali. Imali smo podršku naših drugara_ica iz drugih nevladinih organizacija, a specifičnost naših aktivnosti nam je donijela i veliku medijsku pažnju.
Želim da napomenem da smo, iako nismo imali iskustva i znanja vezano za pravno-birokratske procedure, uvijek ih poštovali i trudili se da uskladimo svoje aktivnosti sa zakonskim propisima. Međutim, kako smo sve više i više bili prisutni u medijima zbog naših aktivnosti, tako su krenule i prekršajne prijave, odbijanje gradskih vlasti da nam izdaju dozvole za zauzimanje javne površine, propaganda režimskih medija usmjerena na diskreditovanje našeg rada i slično.
Naši najveći problemi kreću u februaru 2011. godine kada smo zajedno sa neformalnim pokretom „Glas naroda“ organizovali proteste u Banjaluci. Razlog za ove proteste je bila izjava tadašnjeg premijera RS Milorada Dodika „da će ukinuti boračke dodatke, ukoliko ratni veterani izađu na ulice“ ali i opšta loša socio-ekonomska situacija naših građana. Ovo su prvi protesti koji su se spontano organizovali preko društvenih mreža u Banjaluci i okupili su oko 300 građana_ki. Ovi protesti su bili veoma bitni, jer su pokazali da su ljudi nezadovoljni i u Republici Srpskoj. U tom periodu, politika na čelu sa Miloradom Dodikom je uveliko krenula sa ispiranjem mozga narodu kako je RS naprednija u odnosu na ostatak BiH i da svi žele da ona nestane. Ubrzo smo organizovali druge proteste, gdje smo se susreli sa propagandom vlasti, koja do današnjeg dana vlada politikom straha i terora kada je u pitanju korištenje slobode govora i izražavanja. Na dan tih drugih protesta je SRNA (novinska agencija Republike Srpske) objavila članak u kom su iskoristili djelove naših izjava iz drugih članaka i van konteksta sa ciljem da nas diskredituju kao ljude koji žive u Banjaluci, nazivajući nas izdajnicima, antisrbima, promoterima Sarajevske priče rata itd. Takođe, iskoristili su našu saradnju sa organizacijama iz Federacije BiH kao konačan dokaz da smo mi protiv Republike Srpske. S obzirom da nemamo nezavisnih medija, medijski spin ova vrsta propagande je i danas jedno od najmoćnijih oružja vladajuće strukture u RS.
Želim da se osvrnem i na pravne mehanizme koji su nam na raspolaganju jer je bitno napomenuti da gradske odredbe nisu iste u svim opštinama u Republici Srpskoj i ovdje ću govoriti o zakonskim odredbama koje važe za Banjaluku. Kako smo se odlučili za ulične akcije i uopšte da većinu aktivnosti sprovodimo u javnom prostoru, prvo ograničenje koje nas je dočekalo jeste da kao fizička lica ne možemo dobiti dozvolu za korištenje javne površine. Sve dok se nismo registrovali, druga pravna lica su za nas podnosila zahtjeve za naše akcije. S druge strane, u tom zahtjevu ne postoji opcija korištenja za ulične akcije ili performanse, tj. ovakav vid aktivizma nije uopšte prepoznat od strane našeg zakona. Rezultat ovoga je da do današnjeg dana mi nikada ne možemo znati sa sigurnošću hoćemo li dobiti dozvolu – to uglavnom zavisi od internih odluka službenika u Gradskoj upravi. Druga stvar koju je bitno naglasiti jeste da proteste može najaviti fizičko lice u Centru javne bezbjednosti, najkasnije 24 sata prije samog održavanja. Ukoliko vas niko iz MUP-a ne nazove do dana održavanja protesta, smatra se da imate dozvolu za održavanje istih…
U Republici Srpskoj je od 2008. godine zabranjeno protestovati ispred javnih insititucija, tj. dozvoljeno je ali na udaljenosti ne manjoj od 50 m. Ukoliko se odlučite na protest u pokretu, morate uzeti ovu odluku u obzir prilikom planiranja vaše putanje, a dodatno vam problem prestavlja i to da li ćete uopšte moći održati proteste u pokretu. Uglavnom smo svjedoci zabrana protestnih šetnji ukoliko njihovi organizatori ne iznađu neka druga rješenja.
U Banjaluci je dozvoljeno javno okupljanje na dvije lokacije koje određuje Gradska uprava i to su Trg Krajine i park Dr Mladen Stojanović. Istovremeno, prilikom podnošenja zahtjeva za korištenje javne površine ste takođe ograničeni na ove dvije površine tako da je prostor za javno djelovanje zakonski ograničen na ove dvije lokacije.
Kao što sam gore napomenula, naši problemi su krenuli nakon godinu i po dana aktivnog djelovanja. Istina, naše akcije su se znatno razlikovale od akcija drugih organizacija. Drugačije su bile utoliko i zato što smo ukazivali na nemar i nerad nadležnih institucija i socio-ekonomske probleme našeg društva. Kako su naše akcije bile kreativne, imali smo dosta simpatija i, da tako kažem, tihe podrške u javnosti. Pored naših uličnih akcija, organizovali smo i debate, javne diskusije i druge javne aktivnosti gdje smo prvenstveno htijeli animirati mlade za aktivizam, tj. cilj nam je bio buđenje kritičke građanske svijesti u pojedincu. Naš rad nismo ograničili samo na Banjaluku, već smo pokušali i pokušavamo i dalje pokrenuti i druge gradove u Republici Srpskoj.
U oktobru 2011. smo organizovali akciju „Ja samo ne želim da odem odavde“, s kojom smo simbolično htjeli reći da je naš aktivizam rezultat toga što ne želimo da odemo odavde. Takođe, ovom akcijom smo htjeli ukazati i na neuspostavljanje vlasti na državnom nivou godinu dana nakon parlamentarnih izbora i na dotadašnja zaduženja Republike Srpske. Tim povodom smo zakačili transparent na ogradu bisokopa koji se nalazi na Trgu Krajine sa navedenim natpisom. Ubrzo je došla komunalna policija koja je skinula transparent i napisala nam prekršajnu prijavu. U sklopu iste akcije smo polijepili naljepnice na javnoj površini grada sa istom porukom i za njih smo takođe dobili prekršajnu prijavu. Ukupna novčana kazna po ovim prekršajima je iznosila 1.400 KM (~715 eura). Povod za izdavanje kazne je bio nedozvoljeno reklamiranje na teritoji grada Banjaluka, tj. naš transparent i naljepnice su procesuirani kao prekršaji po tom osnovu. Odlučili smo da nećemo da platimo tu kaznu i pokrenuli sudski spor oko ovih prekršaja. Nakon mjesec dana od ovih kazni smo dobili još jednu prekršajnu prijavu za isti stiker, uslikan na drugoj lokaciji. Ukupna kazna je iznosila 2.100 KM (~1074 eura). I ovaj prekršaj smo predali na sudsko odlučivanje, s tim da smo se ovaj put obratili i Obudsmanu za ljudska prava koji su nas savjetovali da sazovemo sastanak sa načelnikom komunalne policije i da pismenim putem obrazložimo razloge za akciju, kao i da priznamo da smo pogriješili radi olakšavajućih okolnosti u daljnjem procesu. Sam sastanak sa Načelnikom komunalne policije Draganom Lukačem (sadašnji Ministar unutrašnjih poslova RS) nije bio najprijatniji. Usmeno smo se dogovorili da ćemo ukloniti naše stikere i da nam više neće pisati prekršajne prijave dok ih ne uklonimo. Prekršajne prijave smo riješili 2013. godine na Opštinskom sudu, gdje nam je novčana kazna preinačena u uslovnu u trajanju od 6 mjeseci za svaki prekršaj. Bitno je navesti da je ukupno bilo 6 saslušanja, jer se posebno sudilo pravnom licu i odgovornom licu (predsjenici Udruženja). U cijelom ovom procesu, dobili smo podršku[1] javnosti ali smo vrlo teško došli do pravne pomoći. Na kraju smo privatno angažovali advokaticu, koja je srećom bila vrlo naklonjena našem slučaju te nam je minimalno naplatila svoje usluge. Takođe, odmah smo pokrenuli Fond solidarnosti kojim smo uspjeli da skupimo novac za slučaj da moramo platiti kaznu.
U ovom periodu bilo je izrazito teško nastaviti rad jer dosta ljudi koji su bili dio organizacije su se lagano počeli povlačiti a pritisak je bio prevelik. Srećom, uspjeli smo nastaviti sa radom, ali taj pritisak ni danas ne jenjava. Kao organizacija i pojedinci bili smo aktivno ukjlučeni u razne inicijative kako lokalnog karaktera, tako i državnog karaktera. Učestovali smo u protestima za očuvanje parka u 2012. godini, koji su trajali od maja do oktobra iste godine. Podržali smo i proteste za JMBG (Bebolucija) koji su se desili u 2013. godine u Sarajavu. I tada sa još nekoliko naših saboraca_kinja bili smo proglašeni izdajnicima i rušiocima Republike Srpske. U 2014. godini smo podržali radnike_ce Tuzle, organizujući šetnju solidarnosti zajedno sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka. Nakon ove šetnje, koja je bila neprijavljenja i spontano se desila zahvaljući društvenim mrežama, objavljena je tzv. crna lista nevladinih organizacija u RS, u izdavaštvu SNSD-a. Naša organizacija se nije našla na toj listi ali smo se zato našli na naslovnoj strani dnevnog lista “Glas Srpske”[2], gdje je bilo napisano da smo zajedno sa aktivistima Slobodne Republike[3] sprečeni u namjeri da zapalimo Boračku organizaciju RS i Administrativne zgrade Istočnog Sarajeva. Zahvaljući pomoći Transparency International BiH (TI-BIH) podnijeli smo tužbu za klevetu ali do današnjeg dana naš slučaj nije došao na red.
Nakon konstatnih prozivki u medijima, prekršajnih prijava i oštrine naših akcija, kao i podrške koju smo dali drugim inicijativama, došli smo u situaciju da nas se posmatra kao “rizičnu” organizaciju. Tokom svog ovog perioda mi smo nastavili sa našim aktivnostima koje uključuju mlade ljude iz cijele Bosne i Hercegovine, posjete drugim gradovima kao i organizovanje različitih društveno – kulturnih aktivnosti.
Od birokratskih poteškoća sa kojima se i dalje suočavamo, značajno je spomenuti problem sa dobijanjem dozvola za korištenje javnih površina. Za svaku našu akciju na javnom prostoru moramo popuniti zahtjev za korištenje javne površine i platiti taksu od 12 KM i do sada nam se više puta desilo da nam nisu izdali dozvolu ali nisu poslali ni pismeno objašnjenje za odbijanje zahtjeva. Krajem 2014. godine, desilo nam se da nismo dobili dozvole za obilježavanje 9. novembra (Dan sjećanja na žrtve fašizma i antisemitizma) i 10. decembra (Međunarodni Dan ljudskih prava) a kasnije i za Dan grada koji se obilježava 22. aprila. Iako nismo dobili dozvolu za ove akcije do dana održavanja, mi smo odlučili da ćemo ih održati, jer nismo dobili nikakvu pismenu odbijenicu a naš zahtjev je bio na vrijeme predan, te smo pretpostavili da je zakazala birokratija. Devetog novembra, na prvoj od ovih akcija, pojavila se komunalna policija i dobili smo prekršajnu prijavu za remećenja javnog reda i mira i zauzimanje javne površine u iznosu od 800 KM. Ovu kaznu smo odlučili platiti jer nije bilo osnova za sudsko odlučivanje u našu korist, a priznavanjem prerkšaja i plaćanjem u roku od 7 dana polovine iznosa, druga polovina se otpisivala. Za druge akcije su nam iz Gradske uprave usmeno rekli da postoji interna odluka da ne mogu izdati dozvole zbog održavanja drugih aktivnosti na tom prostoru. U našem gradu se 2013. počeo održavati Zimzograd – ulični festival komercijalnog karaktera na Trgu Krajine. Zbog okupacije Trga Krajine u periodu od početka decembra do sredine januara, interna odluka gradske vlasti je da nikom drugom ne daju dozvolu za korištenje javnog prostora u tom periodu. Iz tog razloga smo bili onemogućeni da održimo akciju za Međunarodni Dan ljudskih prava 2014. godine. Zbog ovih okolnosti posavjetovali smo se sa pravnicima iz TI-BiH, koji su nam predložili da nekoliko mjeseci unaprijed podnesemo zahtjev umjesto 14 dana pred akciju, kako bi mogli da se pozovemo na šutnju adnimistracije u slučaju odustva njihovog odgovora. Kada smo to uradili, za određene aktivnosti smo dobili dozvolu ali za obilježavanje 9. novembra i 10. decembra 2015. godine opet nismo. Tada su nam rekli da oni ne mogu da znaju da li će dozvoljena površina biti slobodno za naše akcije (koje inače zauzimaju najviše 2 kvadratna metra). Za ova dva slučaja smo odlučili upotrebiti dostupne pravne mehanizme da bi smo dobili i zvanični odgovor administracije o odbijanju ovih zahtjeva što je na kraju rezultiralo promjenom odluke i davanjem dozvole za naše akcije.
Ono što nam predstoji jeste zakonsko prepoznavanje aktivizma, slobode govora i drugih demokratskih nenasilnih mehanizama. Bitno je naglasiti da ovdje govorimo o politčkom djelovanju, koje nam je uskraćeno ili otežano ukoliko želimo da ukažemo na nemar i političku samovolju koja ovdje vlada. Narodna skupština RS ima u pripremi niz zakona koji će dodatno ograničiti slobodu izražavanja kroz nedorečene zakonske odrebde i definicije, koje će omogućiti djelovanje policije po principu „prvo kazni, onda dokazuj šta je bilo“. Zakon o javnom redu i miru je nedovoljno definisao šta se smatra uvredljivim porukama pa je time ostavio prostor za slobodno tumačenje i selektivnu primjenu kaznenih odrebi za prekršaje po tom pitanju.
Na kraju, ostaje da se zapitamo šta mi ostavljamo novim generacijama ako ne možemo biti politički subjekti, ako moramo filtrirati svaku svoju poruku ili aktivnost kako bi umanjili reakcije režima, jer one neće izostati ma koliko obazrivi mi bili. Energija koju svako od nas mora uložiti u svoje aktivnosti je ogromna, ali pritisci vlasti i njenih medija su nešto za šta mi nemamo nikakve odbrambene mehanizme osim zakona koji su napisani tako da služe samo ljudima u vlasti, moćnicima i njihovim podanicima i tada se ta energija višestruko rasipa i prisiljava da odustanemo od bilo kakvog normalnog života na ovim prostorima, da se potpuno podredimo ovoj borbi ili da postanemo partijski sljedbenici koji glasaju za svoj ostanak na poslu, ukoliko ga uopšte uspijemo dobiti.
Tekst je dio publikacije naziva Shrinking spaces koji je objavila Fondacija Heinrich Böll.
Cijela publikacija dostupna je OVDJE.
[1] http://www.6yka.com/novost/14520/ja-samo-ne-zelim-da-odem-odavde
[2] http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Planirali-paljenje-BORS-a-i-uprave-Istocno-Sarajevo/lat/148329.html
[3] Tadašnji Predsjednik Slobdne Republike Nikola Dronjak je danas Predsjednik savjeta mladi PDP (Partije demokratskog progresa). Nikola Dronjak je organizovao studentske proteste 12. juna 2013. godine (http://studomat.ba/uprkos-zabranama-studenti-danas-protestuju-banjaluckim-ulicama/12238/).