Evropski mehanizmi zaštite ljudskih prava i primjenjivost na BiH

Februar, 2019

Autor: Dino Pehlić

Ljudska prava i mehanizmi zaštite u BiH

Ljudska prava podjednako pripadaju svim ljudskim bićima bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Ovakva definicija, sama po sebi, ne ostavlja bilo kakvu sumnju u primjenjivost ljudskih prava u praksi. Međutim, realnost u kojoj se nalaze građani i građanke Bosne i Hercegovini (BiH), te cjelokupno društvo, ukazuje da je enormna obespravljenost uzrokovana nefunkcionalnim i netransparentnim političkim i pravnim sistemom.

Mnogobrojne presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) ukazuju na to da je bosanskohercegovački politički sistem, reprezentativan kroz državne institucije, a koji crpi pravni kontinuitet iz Ustava BiH, zapravo diskriminatoran. Bezbroj puta spominjana presuda ESLJP, „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“ (te mnoge druge donesene od strane ESLJP), samo je jedan od indikatora da se ljudska prava u BiH, iako u procesu integracija, ne poštivaju. Može se tumačiti da je, barem načelno, harmonizacija sa međunarodnim i evropskim standardima izvršena tako što je BiH konvencije i povelje preuzela sukcesijom (kao bivša republika SFRJ) ili je potpisala i ratificirala novonastale u post-dejtonskom periodu. Ipak, harmonizacija sa EU praksom još uvijek nije na nivou kojim bi se moglo definirati BiH kao efikasnog garantora osnovnih prava i sloboda svakog pojedinca, te društva u cjelini.

Ustav BiH (članak II, tačka 2) definira sljedeće: „Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.  Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.[1] Protivrječnost Ustava ogleda se upravo u iznad navedenom članu- disparitet između propisanog i primjenjivog rezultira neefikasnim mehanizmom zaštite (prvenstveno se misli na primjenu i poštivanje osnovnih ljudskih prava kroz institucije države, tj. vertikalno od lokalnog do državnog nivoa). Resorno ministarstvo na nivou BiH koje je nadležno za oblast ljudskih prava je Ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica.

Pored pravosudnog sistema, kao jednog vida rješavanja sporova (sigurno najbitnijeg), mehanizmi zaštite u BiH definirani su Aneksom 6 (Sporazum o ljudskim pravima) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum), kojim je bila osnovana Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (poglavlje II, članak 2), a koja je slijednik Doma za ljudska prava.[2] Mandati Doma i Komisije su bili kratkoročni, a nadležnost nad predmetima kršenja ljudskih prava ima Ustavni sud BiH. Pravila Ustavnog suda nalažu, prema Članku 18 (Dopustivost apelacije), da se apelacija može razmatrati samo ako su prethodno svi pravni lijekovi iscrpljeni i ako je podnesena „u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio“[3].[4] Apelaciju Ustavnom sudu mogu podnijeti stranke u postupku koje osporavaju već donesenu odluku upravo iz postupka u kojem su bili; pravilnik nalaže da se apelacija može podnijeti od strane zastupnika podnositelja uz validnu punomoć.[5]

Komisiju je činio Ured Ombudsmana (danas Institucija Ombudsmana) čija je nadležnost, između ostalog, da razmatra povrede prava garantovanih Evropskom konvencijom, tj. diskriminaciju na osnovu spola, rase, boje kože, vjere, jezika ili nekih drugih odrednica. U nastavku Aneksa 6 definirana je nadležnost Ombudsmana, a obuhvata žalbe o povredama ljudskih prava, te samoinicijativne istrage ili istrage kao odgovor na inicijativu (žalbu) neke osobe ili osoba koje nastupaju u ime žrtava ili oštećenih, te nevladine organizacije.[6] Vrlo bitan dio se odnosi na proceduralni aspekt, gdje piše: „Po završetku istrage Ombudsman će bez odlaganja objaviti nalaze i zaključke. Strana za koju se utvrdi da je povrijedila ljudska prava mora, u navedenom roku, pismeno objasniti kako će udovoljiti zaključcima.“[7]

Izvještaji Institucije Ombudsmana mogu služiti kao dodatni indikator stepena kršenja ljudskih prava. Prema izvještaju sačinjenog za 2017. godinu (objavljenog u martu 2018. godine), broj žalbi koje su podnesene uredima je iznosio prema sljedećem redoslijedu: Sarajevo- 1304 predmeta, Banja Luka- 928 predmeta, Brčko- 335 predmeta i Mostar- 173 predmeta.[8] Odjel za praćenje političkih i građanskih prava zaprimio je ukupno 1861 žalbu, Odjel za ekonomska, socijalna i kulturna prava 755 žalbi, dok je Odjel za eliminaciju svih oblika diskriminacije zaprimio 178 žalbi.[9]

Bez obzira na to što je BiH trenutno u procesu evropskih integracija, degradirajuće etno-nacionalne politike, partitokratija i korupcija, uzurpirali su demokratiju i poredak koji mora štititi sve grupe u društvu koje su u podređenom i teškom položaju. S tim u vezi, izvještaj Freedom House organizacije pokazuje da je BiH djelomično slobodna država (referirajući se na vladavinu zakona, demokratsko upravljanje, transparentnost rada institucija, primjena ljudskih prava…), sa ocjenom 53/100, odnosno ako se gledaju segmenti: politička prava 4/7 i građanske slobode 4/7.[10] Kao što je već rečeno, Ustav BiH nalaže primjenu međunarodnih standarda, te je zbog toga bitno proći kroz osnovne evropske mehanizme zaštite ljudskih prava, a kako bi se, u ovom kratkom osvrtu, barem djelomično ukazalo na prostor za harmonizaciju bh. prakse u zaštiti ljudskih prava kroz pravno-politički sistem.

 Praćenje primjenjivanja ljudskih prava: Evropski mehanizmi zaštite

Vijeće Evrope, kao međunarodna organizacija koja obuhvata oblasti zaštite ljudskih prava (sa naglaskom na socijalna prava), promovisanja ljudskih prava, vladavine zakona i demokratskog upravljanja, crpi pravni mehanizam kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (1950), a implementira ga kroz Evropski sud za ljudska prava (1959).[11] Prava i slobode definirane Konvencijom imaju primjenjivost i prednost nad ostalim zakonima BiH, dok Sud donosi odluke o kršenju prava definiranih u Konvenciji od strane potpisnica i članica Vijeća Evrope. Jedan od instrumenata kojim se prati primjena i razvoj ljudskih prava jeste Upravni odbor za ljudska prava (eng. The Steering Committee for Human Rights) osnovan od strane Komiteta ministara 1976. godine; pravna ekspertiza i mišljenja o sudskoj praksi ESLJP su također zadaci ovog tijela.[12] Bitna karika mehanizma zaštite je Komesar za ljudska prava (trenutni mandat obnaša Dunja Mijatović), koji/a koristi tri instrumenta: monitoring države članice Vijeća Evrope, tematski rad (preporuke o ljudskim pravima kroz tematske publikacije i dokumente) i aktiviste za ljudska prava na lokalnom/nacionalnom nivou.[13] Neophodno je naglasiti i karakter Evropske socijalne povelje iz koja je izvor socijalnih prava i pravde, a čime se potencira zaštiti vulnerabilnih osoba, kao npr. starijih, osoba sa invaliditetom i migranata.[14]

Nadalje, Evropska unija koristi godišnji izvještaj o ljudskim pravima i demokratiji kako bi naglasila važnost primjenje ljudskih prava, ali i dijalog koji se sprovodi kroz aktivnosti Evropske službe za spoljne poslove (eng. European External Action Service) sa potencijalnim članicama EU.[15] Tematski intrument koji služi za financiranje kampanja za ljudska prava sprovodi se kroz EIDHR (u prevodu: Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava), a za tu svrhu namijenjen je budžet od 1.3 milijarde eura u periodu od 2014-2020 godine.[16] Rad Evropske službe za spoljne poslove upotpunjava Specijalni predstavnik Evropske unije za ljudska prava koji je zadužen da integriše EU politike o ljudskim pravima u područjima gdje su ona loše sprovodiva ili zanemarena. Također, „Akcioni plan o ljudskim pravima i demokratiji 2015-2019“, kojeg je sačinilo Vijeće Evropske unije, sadrži smjernice za jačanje primjenjivanja ljudskih prava ne samo u EU, već i izvan. Dokument naglašava da su kršenja ljudskih prava i sloboda rasprostranjena i zahtijevaju mnogo veći napor i uključivanje samih institucija EU; fokusirane akcije, sistematično i koordinirano korištenje instrumenata za zaštitu ljudskih prava moraju biti sprovodljive kroz rad sa lokalnim i nacionalnim institucijama, te civilnim društvom.[17]

Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) djeluje kao međunarodna organizacija koja ima aktivnu ulogu u savjetovanju i zagovaranju ljudskih prava kroz pravno neobavezujuće odluke. OSCE se sastoji of 57 država članica, a saradnja sa EU se reflektuje na način da se politike EU primjenjuju kroz ekspertnu pomoć OSCE-a u tranzicijskim državama, što je bitno i za BiH imajući u vidu da je misija OSCE-a aktivna već dugi niz godina u našoj državi. Segment ljudskih prava kroz OSCE se nadgleda kroz ODIHR (u prevodu: Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava).

Zaključak

Predstavljeni evropski mehanizmi za zaštitu i primjenu ljudskih prava ne mogu se tretirati kao zapostavljeni ili nerazvijeni, barem substantivno, ali to ne znači nužno da su ljudska prava u potpunosti zaštićena, odnosno da su proceduralno primjenjivana kroz lokalne i nacionalne institucije ili državne organe. Naravno, to se prije svega odnosi na evropske mehanizme koji su primjenjivi i u BiH, a dio su procesa evropskih integracija, odnosno nešto što se zahtijeva kroz sami taj proces. Ukoliko se sumira gore navedeno, normativi na nivou BiH postoje – država je potpisnica svih bitnijih međunarodnih konvencija i povelja koje se odnose na ljudska prava, što ipak ne znači da su ona poštovana u praksi. Primjena ljudskih prava u velikoj mjeri je uslovljena trenutnom političkom atmosferom. BiH je načelno demokratska država, zarobljena u stranačko-elitističke krugove kojima upravljaju etno-nacionalni politički predstavnici. U takvom konceptu država ne može uspostaviti sistem u kojem će svi biti jednaki pred zakonom i gdje će se zakon prema svima primjenjivati jednako. Sa današnje distance, to izgleda previše idealistično.

 

[1] Ustav Bosne i Hercegovine. http://www.ustavnisud.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_hrv.pdf

[2] Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini- Sporazum o ljudskim pravima. http://www.hrc.ba/commission/bos/annex6.htm

[3] Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Više na: http://www.ccbh.ba/

[4] Ibid. Više na http://www.ccbh.ba/

[5] Ibid. Više na http://www.ccbh.ba/

[6] Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini – Sporazum o ljudskim pravima. Dio B, članak 5, tačka 2. http://www.hrc.ba/commission/bos/annex6.htm

[7] Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini – Sporazum o ljudskim pravima. Dio B, članak 5, tačka 4. http://www.hrc.ba/commission/bos/annex6.htm

[8] Institucija Ombudsmena/Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Godišnji izvještaj o rezultatima rada Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2017. godinu. https://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2018030810344228bos.pdf

[9] Ibid. https://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2018030810344228bos.pdf

[10] Više na https://freedomhouse.org/report/freedom-world/2019/bosnia-and-herzegovina

[11] Više o Vijeću Evrope na https://www.coe.int/bs/web/portal.

[12] Council of Europe. Human Rights Intergovernmental Cooperation. Više na https://www.coe.int/en/web/human-rights-intergovernmental-cooperation/.

[13] Preuzeto sa https://www.coe.int/en/web/commissioner/the-commissioner.

[14] The European Social Charter. Preuzeto sa https://www.coe.int/en/web/european-social-charter.

[15] Preuzeto sa https://eeas.europa.eu/topics/human-rights-democracy_en.

[16] Preuzeto sa https://ec.europa.eu/europeaid/how/finance/eidhr_en.htm.

[17] Council of the European Union. Council Conclusions on the Action Plan on Human Rights and Democracy 2015-2019, str. 3. 20. juli, 2015. Preuzeto sa https://ec.europa.eu/anti-trafficking/sites/antitrafficking/files/action-plan-on-human-rights-and-democracy-2015-2019_en.pdf.

 

Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.