Trajanje sudskih postupaka u antidiskriminacijskim predmetima

Autor: Nihad Odobašić, student, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, master studij

Kao što je poznato, u Bosni i Hercegovini pravnu zaštitu od diskriminacije regulira Zakon o zabrani diskriminacije (u daljem tekstu: Zakon), koji predstavlja osnovni pravni mehanizam za ostvarivanje sudske zaštite od diskriminacije. Zakon propisuje kako svako lice ili grupa lica može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka.[1]

Pored Zakona koji je usmjeren na parnični postupak u okviru kojeg se ostvaruje antidiskriminaciona zaštita sa određenim specifičnostima u postupku, potrebno je istaći kako entitetski Zakoni o parničnom postupku predstavljaju opći zakonski okvir, odnosno lex generalis kada su u pitanju pravila parničnog postupka. Specifičnosti koje propisuje Zakon su normirane kako bi se ostvarila opravdana antidiskriminaciona zaštita, odnosno da se poboljša procesni položaj žrtve diskriminacije u odnosu na počinitelja.

U vezi sa trajanjem sudskih postupaka, bitno je istaći kako Zakon propisuje rokove za podnošenje andiskriminacionih tužbi, a koji su posljednjim izmjenama Zakona pretrpjeli pozitivne izmjene u smislu da su isti produženi. Tako subjektivni rok – od dana saznanja o učinjenoj povredi iznosi 3 godine, dok objektivni rok – od dana učinjenja povrede iznosi 5 godina.

Trajanje

Prije izmjena Zakona iz 2016. godine, načelo hitnosti u parničnom postupku primjenjivalo se u radnopravnim sporovima i sporovima smetanja posjeda. Iako je i prije pomenutih izmjena Zakon predviđao hitnost, pravi značaj će zakonodavac dodijeliti ovom načelu izmjenama, kada je odredba o hitnosti precizirana i kada joj je dodijeljen potrebni značaj. Priključivanje antidiskriminacionih postupaka postupcima koji se vode u skladu sa načelom hitnosti utemeljeno je u samoj vrijednosti zaštićenog prava, budući da se radi o pravima egzistencijalne prirode. Izmjene Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa normiranjem načela hitnosti u skladu je i sa propisima Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama koja u članu 6 garantira pravo na pravično suđenje, a jedan od osnovnih segmenata sadržaja tog prava predstavlja okončanje postupka u razumnom roku.

Uzme li se u obzir kako je prosječno trajanje sudskog postupka u Bosni i Hercegovini, prema statistici za prvih 6 mjeseci 2016. godine iznosilo 354 dana[2], te da pored toga postoje značajni zaostaci u rješavanju zaostalih sudskih postupaka, ispravno je razmišljanje kako načelo hitnosti treba shvatiti kao obavezu sudova da antidiskriminacionim predmetima daju prednost u odnosu na one predmete koji nemaju zakonsku oznaku hitnosti.[3]

Praktično se načelo hitnosti najprije manifestuje u prioritetnom rješavanju antidiskriminacionih predmeta, te potom u obavezi poduzimanja i provedbe radnji bez odlaganja u postupku. Zakon je u skladu s tim normirao diskreciono pravo suda na određivanje kraćeg paricionog roka,[4] te i mogućnost određivanja da žalba na presudu ne odgađa njeno izvršenje, tj. da bi istekom paricionog roka presuda postala pravosnažna i izvršna.[5]

Ovakvo diskreciono pravo sudova utvrđeno je kako bi se spriječile „zloupotrebe“ pravnih lijekova u cilju neopravdanog odugovlačenja postupka, odnosno onemogućavanja efikasne zaštite zainteresiranog lica.

Nažalost, trenutna sudska praksa pokazuje kako se načelo hitnosti u antiskriminacionim postupcima često ne uvažava, odnosno nerijetke su situacije ignorisanja zahtjeva za hitnim postupanjem tokom svih faza postupka. Dostupni podaci prikupljeni od strane nevladinih organizacija[6] pokazuju kako antidiskriminacioni postupci prosječno traju 1.5 – 2 godine, uključujući postupak po žalbama i reviziji.

Ovi pokazatelji dokazuju kako je dužina trajanja antidiskriminacionih postupaka u skladu sa prosjekom za okončanje redovnih postupaka u BiH, prosječnog trajanja od 781 dan. No s druge strane, ovaj broj pokazuje i kako se na antidiskriminacione postupke de facto ne gleda kao na hitne, s obzirom da radnopravni postupci, koji su također hitni – u prosjeku traju 313 dana.[7]

Među primjerima sudske prakse u vezi sa trajanjem antidiskriminacionih postupaka treba spomenuti presudu Općinskog suda u Mostaru u predmetu segregacije djece u školama na etničkoj osnovi, gdje je sud ispravno iskoristio prethodno spomenuto diskreciono pravo, te u pouci o pravnom lijeku naveo kako žalba nema suspenzivno dejstvo.

S druge strane, neki primjeri iz prakse pokazuju kako diskriminarana osoba može čekati i 4-5 godina do faze izvršenja konačne sudske odluke.

  • U predmetu pred Općinskim sudom u Sarajevu[8] je tužba podnesena 20.9.2010. godine, na osnovu koje je uslijedila presuda od 16.11.2002. koja nije uvažila tužbeni zahtjev, da bi odluka Kantonalnog suda o djelimičnom uvažavanju žalbe tužitelja bila donesena 29.8.2013. godine. Dakle ukupni postupak je u ovom slučaju trajao nepune 3 godine.

 

  • Predmet iz slučaja „dvije škole pod jednim krovom“ iz Srednjebosanskog kantona,[9] koji je pokrenut tužbom od 19.10.2011, da bi 30.10.2012. godine odlukom prvostepenog suda tužbeni zahtjev bio odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije, rezultirao je ukidanjem prvostepene odluke i vraćanjem predmeta na ponovni postupak odlukom drugostepenog suda od 29.3.2013. godine. U ponovljenom postupku je Općinski sud Travnik dana 8.10.2013. odbacio tužbu kao neblagovremenu, te ponovno drugostepeni sud rješenjem od 20.6.2014. godine ukinu takvu odluku i vratio predmet na ponovno postupanje. U ponovno ponovljenom postupku je prvostepeni sud 4.3.2015. godine donio odbijajuću presudu, nakon čega će povodom tog predmeta biti upućena revizija Vrhovnom sudu FBiH.

 

  • O trajanju antidiskriminacijskih postupaka i povredi načela hitnosti svjedoči i predmet[10] iz Livna, u kojem se diskriminacija manifestovala u vidu onemogućavanja jedne časne sestre da bude direktorica vrtića. Naime, tužba zbog diskriminacije je podnesena 5.5.2011. godine, da bi prvostepena odluka koja je usvojila tužbeni zahtjev bila donesena 7.12.2011. godine. Drugostepeni sud je odlukom od 24.1.2013. godine potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda, no putem pravnog lijeka revizija pred Vrhovnim sudom FBiH je donesena odluka o usvajanju revizije dana 17.7.2014. godine, kojom su i prvostepena i drugostepena odluka preinačene na način da se tužbeni zahtjev odbija u cijelini. Nakon ovoga podnesena je apelacije prema Ustavnom sudu BiH, a do dana današnjeg nije razriješen pravni epilog u ovom predmetu.

Pored istaknutih predmeta u kojima je jasno da se ne poštuje načelo hitnosti, prisutni su i predmeti u kojima se ne poštuju pravila parničnog postupka, a koji utiču na trajanje postupaka – naprimjer slučaj odgađanja ročišta za glavnu raspravu bez pratećeg obrazloženja.[11]

Praktični aspekt koji utiče na trajanje antidiskriminacionih postupaka počinje od činjenice da se neblagovremeno dostavlja tužba na odgovor tuženom, nakon što ista bude zaprimljena od strane suda (zakonski rok koji propisuje Zakon o parničnom postupku FBiH je 30 dana od dana prijema u sudu). Dalji nesklad sa odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH sastoji se u tome da od dana podnošenja tužbe do zakazivanja ročišta protekne 6.5 mjeseci, iako je propisan obavezni rok od 30 dana. Isti rok propisan je i za otvaranje glavnog ročišta od dana zaključivanja pripremnog ročišta, dok u antidiskriminacionim postupcima taj period u prosjeku traje 3 mjeseca.[12]

Trajanju antidiskriminacionih postupaka su doprinijele i neke tehničke okolnosti, pa je tako do 2011. godine bilo nemoguće u elektronskom sistemu menadžmenta sudskih predmeta (CMS) posebno označiti slučajeve diskriminacije. Uvođenjem ove tehničke mogućnosti, sudije su upoznate sa predmetima diskriminacije putem jedinstvene numeracije predmeta, pa tako na osnovu ovog rješenja sudije mogu dati prednost antidiskriminacionim predmetima u skladu sa načelom hitnosti.[13]

Razlozi nepoštivanja načela hitnosti i neblagovremenog postupanja su višestruki. U tom smislu ne treba smetnuti s uma kako postoji generalni problem prevelikog opterećenja sudova u Bosni i Hercegovini, te uzme li se u obzir njihova sporost i neefikasnost, jasno je kako je teško odvojiti antidiskriminacione postupke od čitavog pravosuđa, i dodijeliti im potrebni značaj, odnosno hitno postupati. Ovome treba pridodati i specifičnost antidiskriminacionih postupaka, neke nove koncepte koje sami Zakon uvodi (specifičnost dokazivanja), moguće nepoznavanje komparativne sudske prakse iz oblasti diskriminacije, a što sve može negativno uticati na trajanje ovih postupaka.

Međutim, na osnovu prikupljenih podataka se može zaključiti kako načelo hitnog postupanja nije u potrebnom obimu realizirano u antidiskriminacionim parničnim postupcima, a što za rezultat ima ugrožavanje pravne sigurnosti i efikasne sudske zaštite u slučajevima diskriminacije. S druge strane, intencija zakonodavca kroz posljednje izmjene Zakona, ukazuje na važnost načela hitnosti, odnosno kroz utvrđivanje obaveze sudovima da poduzmu sve neophodne mjere kako bi antidiskriminacioni postupci bili okončani u najkraćem mogućem roku. Imajući u vidu kako su pomenute izmjene Zakona napravljene 2016. godine, ostaje da se vidi da li će sudska praksa zaista i omogućiti skraćivanje trajanje antidiskriminacionih postupaka

Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH

 

[1] Član 11.

[2] http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/default.aspx?id=17656&langTag=bs-BA, str 14.

[3] Goran Nezirović, “Postupci za zaštitu od diskriminacije”, str. 9.

[4] Rok za ispunjenje radnje naložene tuženom.

[5] Član 13 (3) Zakona.

[6] Mario Reljanović, Dženana Radončić, Aida Malkić, Midhat Izmirlija i Edin Hodžić, Kvadratura antidiskriminacijskog trougla u BiH: zakonski okvir, politike i prakse 2012–2016, Analitika – Centar za društvena istraživanja, 2016, str. 31.

[7] Adrijana Hanušić, Sudska zaštita od diskriminacije u Bosni i Hercegovini, str. 35, dostupno na: http://www.analitika.ba/bs/publikacije/sudska-zastita-od-diskriminacije-u-bosni-i-hercegovini.

[8] Broj predmeta: 65 0 P 16066910 P.

[9] Broj predmeta: 51 0 P 054522 11 P.

[10] Broj predmeta: 68 0 P 017561 11 P.

[11] Mario Reljanović, Dženana Radončić, Aida Malkić, Midhat Izmirlija i Edin Hodžić, Kvadratura antidiskriminacijskog trougla u BiH: zakonski okvir, politike i prakse 2012–2016, Analitika – Centar za društvena istraživanja, 2016, str. 31.

[12] Procjena izvršena na osnovu Pregleda slučajeva Antidiskriminacionog pravnog tima NVO Vaša prava, maj 2012.

[13] Iako Pravilnik o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS) ne predviđa posebne oznake za antidiskriminacione predmete (već ih evidentira pod oznakama „P“-parnični predmeti ili „RS“- radni sporovi), isti je omogućio sudskim referentima da evidentiraju predmete diskriminacije prema pravnom osnovu u tužbi. Tako se predmeti diskriminacije mogu razlikovati od ostalih prema pravnom osnovu. Pravilnik o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS), donesen od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, 23.03.2011.godine, dostupno na: http://www.pravosudje.ba/vstv/faces/docservlet?p_id_doc=19944, pristupljeno 08.05.2017. godine.