Za domaće nepoželjni, za međunarodnu zajednicu “nužno zlo”

Saša Gavrić, Sarajevski otvoreni centar

Evropska unija pruža samo deklerativnu podršku

U poređenju sa odnosom od prije nekoliko godina, mora se reći da se ophođenje predstavnika/ca Evropske unije promijenilo. I dok je prije nekoliko godina bilo nezamislivo da će se zvaničnik/ca Evropske unije uopšte sastati sa predstavnicima/ama organizacija civilnog društva, te ih aktivno saslušati, danas to izgleda malo drugačije. Čak i najviše pozicionirani/e akteri/ke, kao što su specijalna predstavnica Federica Mogherini i komesar za politiku susjedstva i proširenje Johannes Hahn, pri svojim posjetama održavaju redovne sastanke sa organizacijama civilnog društva, ulazeći i u dijalog sa onima koji bi na kritičan način trebali/e predstaviti život, svakodnevnicu a samim tim i političku realnost Bosne i Hercegovine.

Drugačiji odnos prema civilnom društvu mogao se prepoznati i u okviru Struktuisanog dijaloga za pravosuđe, specijalnog mehanizma koji je uspostavljen za smirivanje strasti predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kada je 2014. godine civilno društvo pozvano da aktivno učestvuje u jednom od sastanaka ovog pregovaračkog foruma.

Ipak, ovi momenti otvaranja i dijaloga ostaju idalje izuzeci. To su npr. pokazali pregovori i procesi usvajanja tzv. Reformske agende, gdje civilnog društva u najširem smislu, uključujući sindikate, organizacije za ljudska prava i strukovna udruženja, nije bilo nikako, iako je to bilo najavljeno. Pri tome, iz ovog procesa nisu bili isključeni samo civilno društvo, već i državni i entitetski parlamenti, kao konačni donositelji odluka.  Isključivanje civilnog društva je vidljivo i kada govorimo o izradi i usvajanju nekih od ključnih zakona za građane i građanke Bosne i Hercegovine.

Ovaj odnos aktera Evropske unije prema civilnom društvu proizilazi iz specifičnih relacija koje institucije i zvaničnici/e Evropske unije njeguju sa bosanskohercegovačkim političkim liderima. Evropska unija i njezine države članice igraju aktivnu ulogu u Bosni i Hercegovini, pa su tako često potezali prema «posebnim aranžmanima» za rješavanje problema u BiH. Sam Struktuisani dijalog za pravosuđe ili Butmirski proces su samo neki od aranžmana. Sve ove posebne aranžmane, koje nikad ne bi vidjeli u slučaju drugih država potencijalnih kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji, usmjerene na nesposobne, korumpirane i manipulativne bosanskohercegovačke političke lidere, karakterišu dvije osobine. Pored toga što su svi ovi pokušaji rješavanja “bosanskog problema” rezultirali krahom i totalnim neuspjehom, svi su se vodili skoro pa u potpunoj tajnosti i bez učešća civilnog društva. Civilno društvo samo izvanrednim i posebnim trudom i prisustvom u političkoj arena se može nametnuti kao akter i partner, a ne zato što je je njihovo učešće u interesu institucija vlasti ili aktera/ki Evropske unije.

S obzirom da se proces integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju odvija na jedan sasvim atipičan način, i sama pozicija civilnog društva unutar istog je neobična i drugačija u odnosu na druge države. Biće zanimljivo pratiti koje mjesto će organizacije civilnog društva zauzeti nakon što Bosna i Hercegovina stekne status države kandidatkinje i da li će Evropska unija barem tada civilno društvo shvatiti kao partnera a ne kao «nekonstruktivnog» aktera, kao što je jedan od uposlenika Delegacije Evropske unije u Sarajevu u ličnom razgovoru nazvao organizacije za ljudska prava.

Političke stranke i institucije ne žele jako i razvijeno civilno društvo

Da bi organizacije civilnog društva mogle djelovati moraju biti ispunjene minimalno dvije osnove predpostavke.

Prva se tiče samog odnosa domaćih vlasti prema civilnom društvu i organizacijama u kome se isto okuplja. Političke stranke, institucije i pojedinci/e u vlasti civilno društvo moraju početi posmatrati kao socijalni kapital i potencijal, kao saradnike/ce, a ne kao stranog plaćenika i «nužno zlo» koje nam se nameće od strane Evropske unije i drugih međunarodnih aktera, kao što je to još uvijek slučaj.

Druga predpostavka je sistemske prirode. Organizacije civilnog društva ne mogu djelovati, ako im se ne omogući podržavajući prostor za djelovanje. Država i njenizini entiteti moraju a) definisati srednjoročnu i dugoročnu viziju (npr. kroz usvajanje i provođenje nacionalne strategije za razvoj civilnog društva) kakvo civilno društvo žele, b) odrediti osobe (npr. uspostavljanjem kancelarija za civilno društvo na nivou države i entiteta) koje su dužne da se staraju za ovo pitanja, i c) pružiti i stvarnu (npr. uspostavljanjem nacionalnih fondacija za razvoj civilno društva) a ne samo deklerativnu podršku radu organizacija civilnog društva.

(Politička) volja za ovakvim promjenama u Bosni i Hercegovini ne postoji. To potvrđuje činjenica da će na proljeće 2017. godine biti deset godina od kada su tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Nikola Špirić, i predstavnik koalicije organizacija civilnog društva, predvođene Centrom za promociju civilnog društva iz Sarajeva, potpisali Sporazum o saradnji Vijeća ministara BiH i NVO sektora u BiH. I pored insistiranja organizacija civilnog društva i njihovih koalicija do dana današnjeg ovaj sporazum nije proveden.

Vlast ne želi aktivno, kritično i samostalno civilno društvo, već svojom pasivnošću i administrativnim nedjelovanjem i šutnjom doprinosi održavanju statusa quo. Nadalje, umjesto da se razvija okvir koji će poticati djelovanje organizacija civilnog društva, u proteklih nekoliko godina se radilo na otežavanju njihovog rada. I dok su u entitetu Republika Srpska organizacije koje su bile kritične prema koruptivnoj i netransparentnoj vlasti stavljane na listu «izdajnika», u Federaciji BiH došlo je 2013. i 2014. do pokušaja izmjene zakona koji reguliše osnivanje i rad udruženja i fondacija, kao dvije osnovne forme pravne registracije organizacija civilnog društva, kojim bi se izvršnoj vlasti predala prava ukidanja udruženja i fondacija bez mogućnosti žalbe.

Najgori primjer pokušaja discipliniranja organizacija civilnog društva je prijedlog zakona kojeg je izradila Vlada Republike Srpske i koji je 2015. bio u parlamentarnoj proceduri s ciljem da «omogući transparentnost rada neprofitnih organizacija». Po uzoru na «foreign agent» zakone iz Ruske Federacije zakon je predviđao je rigidnu kontrolu i targetiranje svih onih koji primaju donatorska sredstva van Republike Srpske, dok bi organizacije koje primaju novac iz RS-a bile pošteđene. Samo uz napore organizacija civilnog društva ovaj zakon je povučen.

Primjeri iz svakodnevnog rada

Bez da u bilo kojem trenutku odgovrnost za trenutno stanje treba prebaciti na same organizacije civilnog društva, sa argumentacijom da moraju biti upornije i sposobnije, što se često od strane vlasti koristi kao izgovor, ovdje želimo ipak istaći nekoliko dobrih primjera iz svakodnevnog rada, koji pokazuju da su promjene i saradnja sa vlastima moguće:

Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH[1]. Shvatajući značaj i potencijal evropskih integracija za razvoj ljudskih prava u BiH 2012. godine osnovana je koalicija organizacija civilnog društva koja ima za cilj uključivanje civilnog društva u proces evropskih integracija i uticanje na izradu javnih politika. Mala koalicija od tada do danas razvila se u mrežu od 30 organizacija koje aktivno prate promjene vezane za tzv. političke kriterije integracija. Od 2013. objavljuje se alternativni izvještaj (o napretku), predstavljajući tako pogled civilnog društva na stanje vladavine prava i ljudskih i manjinskih prava u Bosni i Hercegovini. Uvjereni smo da mnoga pitanja nikad ne bi bila spomenuta u zvaničnim izvještajima o napretku da se nisu otvarala i argumentovano iznosila u alternativnim izvještaju o napretku Inicijative za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovine i u pismenim podnescima organizacija članica Inicijative. Članice Inicijative nametnule su se i kao kritični akter u izradi zakonodavstva. Najbolji primjer su izrada novog Zakona o ombudsmenu za ljudska prava u BiH i izmjeni postojećeg Zakona o zabrani diskriminacije BiH. Kroz izradu i objavljivanje prijedlog amandmana i cijelog modela zakona o ombudsmenu za ljudska prava, te redovnu komunikaciju sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice, predstavnici/e Inicijative uključeni su proces izrade i naknadne konsultacije. Koalicione djelovanje uz ekspertizu može biti pravi način za pristupanje zatvorenim institucijama.

Uključivanje prava LGBTI osoba u operativne planove entitetskih vlada. Iako su prava lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interspolnih (LGBTI) osoba institucionalno ingnorisana od strane institucija vlasti na nivou države i entiteta, 2015. došlo je do značajne promjene. Sarajevski otvoreni centar, kao organizacija koja u svome radu ima značajno prisustvo LGBTI tema, uspjela se nametnuti kao partner enitetskim gender centrima i Agenciji za ravnopravnost spolova BiH. Jednim holističkim pristupom, radom sa LGBTI zajednicom, prikupljanjem podataka i dokumentovanjem slučajeva kršenja ljudskih prava LGBTI osoba, provođenjem istraživanja, izradom izvještaja i prijedloga javnih politika i zakona, ova organizacija se uspješno profilirala kao partner i kao takva je prihvaćena od institucionalnih mehanizama za ravnopravnost spolova. Kao rezultat te saradnje, godišnji operativni planovi Vlade Republike Srpske i Vlade Federacije BiH za unapređenje ravnopravnosti spolova u 2016. godini sadrže mjere koje su predložene od strane Sarajevskog otvorenog centra, te će se iste provoditi u partnerstvu između ove organizacije i vladinih institucija za ravnopravnost spolova. Ove primjere ističemo jer se ovdje radi o LGBTI inkluzivnim javnim politikama po prvi put u istoriji Bosne i Hercegovini, s obzirom da su prava LGBTI osoba zbog socijalne distance i institucionalnog ignorisanja do sada bila u potpunosti isključena iz djelovanja vlasti u BiH.

Organizacije civilnog društva u radnim grupama ministarstva. Imenovanjem Semihe Borovac za ministricu za ljudska prava i izbjeglice BiH na čelo ovog ministarstva, nakon dugo godina, došla je zainteresovana osoba spremna da stvara promjene. Vodeći se dobrim iskustvima sa organizacijama civilnog društva tokom 2015. ministarstvo je donijelo odluku da će proširiti obim saradnje. Pored povremenih poziva na sastanke interresornih radnih grupa i na konsultacije, ovaj put je odlučeno da će u radne grupe za izradu zakona i strategija, kao što su Strategija za ljudska prava i Strategija za suzbijanje diskriminacije, biti uključeni/e predstavnici/e organizacija civilnog društva. Sarajevski otvoreni centar je tako na osnovu svoje ekspertize u oblasti javnih politika, diskrimiacije i suzbijanje zločina iz mržnje pozvan u tri radne grupe, te će imati mogućnost da direktno utiče na sadržaj strategija i zakona, ali da vodi redovne konsultacije sa drugim organizacijama civilnog društva. Ovaj primjer pokazuje da je saradnja sa civilnim društvom, naročito sa ekspertnim organizacijama, moguća ukoliko institucije vlasti vide korist.

Preporuke na kraju

Ukoliko želimo stvoriti promjenu, onda moramo djelovati na dva nivoa:

Prvi je institucionalni i isti zahtjeva dugoročno djelovanje, ali može i rezultirati dugoročnim promjenama. Bosna i Hercegovine i njezini različiti nivoi vlasti moraju stvoriti okvir za razvoj civilnog društva. Pored usvajanja strategije za razvoj civilnog društva, kojem bi se definisale sve mjere koje se trebaju poduzimati, neophodno je uspostaviti ured(e) za saradnju sa civilnim društvom te odvojiti konkretna sredstva za njihov rad. Tačnije, neophodno je priznati da trenutno postoji značajna neravnoteža u finansiranju. Dok religijske zajednice, sportska udruženja i boračke organizacije, kao što su istraživanja pokazala[2], dobijaju preko 100 miliona KM godišnje, organizacije koje se bave demokratizacije, transparentnošću vlasti i ljudskim i manjinskim pravima skoro da ne postoje za državu. Ovaj problem se može npr. rješiti uspostavljanjem nacionalne fondacije za razvoj civilnog društva.

Drugi nivo djelovanja je kratkoročne prirode i više u rukama samih organizacija civilnog društva. Dok se ne stvori institucionalni okvir, u međuvremenu, organizacije civilno društva moraju pokazati veću zainteresovanost i posvećenost i proces evropskih integracija moraju iskoristiti kako bi radile na konkretnim pitanjima koje su od interesa za građane/ke Bosne i Hercegovine. Svoj angažman organizacije civilnog društva trebaju primarno usmjeriti na nadležne vlade i parlamente, kako bi ova tjela postala naši/e prirodni/e partneri/ke i sagovornici/e. I pored odbijanja, ne smije se odustati. Promjene neće doći same od sebe, već samo uz aktivno djelovanje.

Tekst je dio publikacije naziva Shrinking spaces koji je objavila Fondacija Heinrich Böll.

Cijela publikacija dostupna je OVDJE.

[1] Saznajte više na www.eu-monitoring.ba
[2] http://www.mreza-mira.net/wp-content/uploads/IBHI_Zasto-je-NVO-potencijal-neiskoristen.pdf