Autorica: Estera Grbavac, studentica master studija Međunarodni odnosi i diplomatija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
Vrijeme nastanka ove analize obilježava s jedne strane vremenski odmak od 6 mjeseci u odnosu na lokalne izbore održane u BiH, 02.10.2016. i 17 mjeseci do općih izbora koji bi se trebali održati 2018. godine.
Odmah treba spomenuti kako je u kontekstu ravnopravnosti žena, točnije ravnopravnosti spolova, zakon jasan. Član 4.19 Izbornog zakona BiH [1] propisuje svakoj kandidatskoj listi da uključuje kandidate oba spola. Propis o zastupljenosti spolova ispoštovan je u slučaju da je manje zastupljeni spol zastupljen sa 40 postotnim prisustvom na listi. Osim toga, zakon određuje kako najmanje jedan kandidat manje zastupljenog spola mora biti među prva dva kandidata, dva kandidata manje zastupljenog spola moraju biti u prvih pet kandidata, te tri među osam.
Realnost je takva da nažalost, na izborima 2016. iako su sve stranke formalno ispoštovale zakon o minimalnoj zastupljenosti, kandidatkinje su postavljane na dno liste ili na mjesto u kojem je konkurencija iz drugih stranaka prejaka ili tamo gdje je veća vjerojatnost da neće dobiti velik broj glasova. Zbog toga su rezultati izbora bili ovakvi kakvi jesu.
Na lokalnim izborima 2016. od 417 načelničkih kandidata bilo je samo 26 žena.2 Od 26 kandidatkinja, pobijedilo je njih 5,4 na području Republike Srpske i jedna u Federaciji BiH. Što se tiče vijećnika, od izabranih 3119 (Općinska i gradska vijeća), žena je samo 570, odnosno 18,82%. Primjetan je blagi porast u broju žena u vijećima u odnosu na izbore 2012, na kojima su izabrane 523 žene, ili prikazano u postocima 16,47%. Malen, gotovo pa statistički nebitan porast, koji pokazuje nužnost da se za izbore 2018. godine najprije krene ranije sa pripremama izbornih strategija i planova ženskih kandidata te potrebu da se pojačano radi na osvješćivanju još uvijek patrijarhalnih vrhova najjačih političkih stranaka i glasača po pitanju angažmana žena u politici.
Što se Općina tiče, dvoznamenkasti broj ženskih mandata postoji samo u Velikoj Kladuši, Srpcu i sarajevskom Novom Gradu. U isto vrijeme, postoje i općine bez ijedne žene u vijećima, poput Pelagićeva, Kladnja ili Rudog.
Ovako loše brojke najprije su rezultat ustaljene muške dominacije u vrhu političkih stranaka, predrasuda prema ženama koje se žele baviti politikom, ali nezanemariv je i problem neaktivnost samih žena u politici koje vrlo često pristaju biti “klimoglavke” njihovih političkih šefova.
Postoje 2 grupe koje se trenutno u BiH bave novim izmjenama izbornog zakona- jedna je politička, a druga interresorna[2]. Očekivanja da aktivnosti tih grupa donesu neke pomake glede zastupljenosti žena nažalost su minimalna, budući da su fokus javnosti i medija više na odluci Ustavnog suda BiH po tužbi Bože Ljubića prema kojoj odredbe Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor izaslanika u Dom naroda Federacije BiH nisu ustavne.
Ustavni sud naložio je Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave odluke uskladi sporne odredbe Izbornog zakona BiH. Dvije grupe zasjedaju upravo po tom pitanju te im jednaka zastupljenost nije primarni problem.
Ženske udruge predlažu jedno jednostavno zakonsko rješenje – uvođenje novčanih sankcija listama koje ne kandidiraju propisani postotak ženskih kandidata kao primjerice u Hrvatskoj.[3]
Članice većih političkih stranaka ističu kako nemaju sve stranke u svojim statutima i programima definirane mehanizme ravnopravnosti spolova. Neke nemaju nikakve oblike ženskog organiziranja (Klub žena npr.), većina nema ni dovoljno razrađene sustave raspodjele pozicija u organima stranaka. Da se te stvari isprave, očito se unutar stranaka treba bolje komunicirati, treba naći saveznike u NVO-ima, u medijima i u međunarodnoj zajednici. Edukacije političarki poput onih koje provode udruge i nevladine organizacije dobar su alat za ambiciozne političarke koje žele napredovati unutar stranke i unutar političkog sustava. Tako političarke koje su se već ostvarile i stekle određeno iskustvo mogu biti mentorice manje iskusnim kolegicama.
Predstavnici medija slažu se kako su političarke medijski podzastupljene, tvrde kako je dio problema i u njima. Iako nitko od njih ne vodi statistike, kroz iskustva progovaraju kako im se sa pričama i priopćenjima puno više javljaju muški kolege. Medijski radnici savjetuju žene kandidate da naprave dvije stvari: 1. Da budu kreativne, aktivne na društvenim mrežama i da pažljivo grade svoju sliku u javnosti. 2. Da budu što glasnije i aktivnije unutar svojih stranaka. Mediji zaključuju kako je njima puno više od spola kandidata bitan njegov imidž, karizma i “medijska atraktivnost”. Kandidat koji pokaže da nudi nešto novo, elokventan je i dobar u debati ima velike šanse uz malo profesionalne pomoći PR stručnjaka ostvariti veliku medijsku vidljivost koja je opet jako dobar preduvjet za mobilizaciju glasača.
Trenutni kandidati ženskog spola uglavnom osciliraju, nekolicina se probila do parlamentarnih klupa gdje se ravnopravno nadmeću sa muškim kolegama, a vrlo često su i nadmoćnije u raspravama. Dio parlamentarki i žena koje vrše dužnosti u strankama ili na nekim od nivoa vlasti su jednostavno ili oportunistice bliske vlasti ili klasične političarke starog kova sa snažnim nacionalnim/nacionalističkim nabojem ili, treća kategorija od koje se dosta očekuje, djevojke sa aktivističkim stažom koje vide da je politika za njih sljedeći logičan korak u borbi za ostvarivanje ravnopravnosti spolova. Žene iz zadnje kategorije trebale bi biti glasne ako imaju što za reći i velika je vjerojatnost da će njihove priče, priopćenja, izjave i slično mediji prenositi.
Zaključak je da zbog specifične strukture države i patrijarhalnog mentaliteta, žene i u 2017 godini imaju problem prisutnosti i vidljivosti u javnosti. Dominantno muške strukture teško se mire sa gubljenjem političke moći, a izlaznost na izbore prilično je niska što ne pogoduje kandidatkinjama.
Većina javnosti problem ženske zastupljenosti u politici vidi kao tek jedan u velikom broju drugih problema koje država BiH ima. Mediji i političari potenciraju raspravu o tim drugim problemima (konstitutivnost, legitimno predstavljanje, Mostar, presude Sejdić- Finci, Pilav i Zornić) te guraju problem nezastupljenosti žena u drugi plan. Zbog toga će ritam izjednačavanja prava i dostizanje zakonski propisane jednakosti iz ove perspektive, ukoliko se aktivno i ozbiljno ne prione poslu i dalje biti usporen, ili kako piše autorica Delila Hasanbegović u tekstu Ako nastavimo ovim tempom i intenzitetom, do 2060. godine bismo mogli imati minimalno 40% žena u vlasti u Bosni i Hercegovini:
“Političke stranke, očigledno, ne prepoznaju važnost i obvezu davanja prostora ženama, prije svega u vlastitim partijama, na izborima – na kandidatskim listama i ključnim mjestima odlučivanja. Imajući u vidu činjenicu da bosanskohercegovački politički sistem uglavnom operira sa političkim strankama kao glavim političkim subjektima, izvjesno je da će dugo vremena trebati da se glas pojedinaca/ki čuje u izbornom procesu. Ipak, vrijedi pozdraviti uspjehe pojedinačnih kandidata/kinja na proteklim lokalnim izborima i nadati se artikuliranju više takvih, pogotovo ženskih, glasova u općinama i gradovima BiH.“3
Prema tome, žene koje su odlučile krenuti u borbu za ravnopravnost u politici Bosne i Hercegovine moraju biti brže, efikasnije i aktivnije od svojih muških kolega i prihvatiti svaku pomoć i savjet koje mogu dobiti. Promjena svjesti najteži je pothvat na koji se osoba ili grupacija može odlučiti ali upravo je to ono što nama treba. Na svakim dosadašnjim izborima u BiH se vidio uzorak koji se konstantno ponavlja. Sustav je krojen za muškarce, sustav muškarcima olakšava djelovanje, a u isto vrijeme ženama ga otežava.
Borba protiv trenutno krivo postavljenog sustava mora biti trajna i nepoštedna ali i očekivanja od rezultata te borbe moraju biti realistična. Nije realno očekivati da će se u nekoj bliskoj budućnosti ni sustav europeizirati, ni glasač emancipirati, a ni prosječan političar „Trudeauizirati“ [4] ali upravo su to stvari na kojima treba konstantno raditi, biti glasan, dobro organiziran i ne žaliti sredstva da se s tom porukom dođe do šireg kruga slušatelja. Dok ovakvi tekstovi i zaključci sa NVO vijeća završavaju isključivo u publikacijama koje pročita krug od maksimalno 500 ljudi, mi se nemamo čemu nadati.
Pritisak patrijarhata u BiH je veoma snažan i kratkoročno djeluje nepobjedivo. Naši ciljevi baš zbog toga moraju biti dugoročni. 2060. godina zaista jeste daleko u budućnosti, mi moramo vidjeti što se može konkretno napraviti već u 2017.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH
[1]https://www.izbori.ba/Documents/documents/ZAKONI/Izborni_zakon_PRECISCENI_TEKST-bos.pdf
2 Ljubičasti pregled, Westminster foundation for democracy, Sarajevo 2017.
[2] http://www.avaz.ba/clanak/284149/interresorna-radna-grupa-bez-prijedloga-za-izmjenu-izbornog-zakona-bih?url=clanak/284149/interresorna-radna-grupa-bez-prijedloga-za-izmjenu-izbornog-zakona-bih
[3] http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/zene-u-politici-liste-s-manje-od-40-zena-bit-ce-kaznjene-s-50-000-kuna—412683.html
[4] http://soc.ba/ako-nastavimo-ovim-tempom-i-intenzitetom-do-2060-godine-bismo-mogli-imati-minimalno-40-zena-u-vlasti-u-bosni-i-hercegovini/
Prema: Justin Trudeau, premijer Kanade, liberal i feminist ally