Lijepo je što su predstavnici međunarodne zajednice odlučili da se pozabave ekonomijom, nezaposlenošću i razvojem u BiH. To su svakako ključne stvari. I u tom smislu treba im odati priznanje. Međutim, da li treba poslušati sve što kažu? Uostalom, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa do danas, slijepo smo ih i bespogovorno u svemu slušali i slijedili, pa evo sada imamo rekordnu stopu nezaposlenosti i razorenu privredu
Predstavnici međunarodne zajednice u BiH su prezentirali paket šest mjera koje bi trebale voditi do ekonomskog oporavka i napretka Bosne i Hercegovine. Riječ je o takozvanom Sporazumu za rast i zapošljavanje kojeg je prošle sedmice predstavio Peter Sorensen, specijalni predstavnik u BiH i šef Delegacije EU, a koji podrazumijeva: 1. smanjenje poreskih opterećenja na rad; 2. reformu tržišta rada; 3. unapređenje pokazatelja poslovanja (eng. Doing Business); 4. program oporavka preduzeća; 5. antikorupcijsku agendu i 6. reformu sistema socijalne zaštite.
U Sporazumu se također deklarativno navodi da za pokretanje privrede i stvaranje radnih mjesta BiH treba: 1. smanjiti javnu potrošnju i osigurati veći broj pojedinaca i organizacija koje plaćaju porez; 2. osigurati da su plate najvećim dijelom vezane za vještine i rezultate rada, a manje ovisne o dužini radnog staža; 3. smanjiti zahtjeve i vrijeme potrebno za pokretanje poslovanja; 4. usvojiti unaprijeđeni okvir za stečajeve kako bi se preduzeća mogla brže restrukturirati; 5. izraditi jasne, javne e-registre procedura za licence i dozvole i 6. smanjiti broj povlaštenih penzija, te povećati socijalnu pomoć za one kojima je istinski potrebna.
Pokazatelji poslovanja
Ovih šest mjera, kako tvrde predstavnici međunarodne zajednice, trebale bi modernizirati privredu te potaknuti političke stranke u BiH da podrže Sporazum u čijoj bi realizaciji pomogli Svjetska banka, MMF i Delegacija EU. Iako je još uvijek nezahvalno govoriti o ovih šest mjera, prvenstveno zbog činjenice da su one samo deklarativno navedene kao mjere bez ikakvih konkretnih naznaka kako bi trebale biti provedene, zašto i s kojim ciljevima, ipak se trenutno može napraviti procjena čime bi cijeli taj plan na kraju mogao rezultirati, koje su mu prednosti i mane.
Na prvi pogled se čini da paket šest mjera ima smisla, posebno ako se pri tome ima na umu prvih šest mjera koje počinju smanjenjem poreskih opterećenja na rad te idu sa unapređenjem pokazatelja poslovanja i završavaju sa reformom socijalne zaštite. Međutim, drugi niz objašnjenja spomenutih šest mjera ne ulijeva previše optimizma.
Naprimjer, reforma sistema socijalne zaštite zvuči kao ozbiljna i osmišljena mjera, ali njena šira izvedenica tipa: smanjenje broja povlaštenih penzija i povećanje socijalne pomoći onima koji je trebaju, sugerira da se ne radi o ozbiljnoj reformi. Jeste, da ne bude zabune, zaista treba smanjiti broj povlaštenih penzija, ali se to čak i uz pomoć dosta mašte ne može nazvati reformom.
Ili drugi primjer. Unapređenje pokazatelja poslovanja sasvim je dobra mjera, ali smanjenje zahtjeva i vremena potrebnog za pokretanje poslovanja baš i nije nešto što se ima na umu kada se govori o poboljšanju poslovnog okruženja.
Naravno, pri svemu tome opet treba imati na umu činjenicu da međunarodna zajednica u BiH nije prezentirala kompletan program, te da su zaista moguća određena “iznenađenja” u smislu provođenja i implementacije tih mjera, no, ako se cijela ova priča bazira, recimo, na smanjenju vremena potrebnog za pokretanje poslovanja, onda to, najblaže rečeno, ne ulijeva previše optimizma.
35 posto
Kad je u pitanju smanjenje poreskih opterećenja na rad, i laicima je jasno da su poreska opterećenja na rad u BiH ogromna. Predstavnici međunarodne zajednice tvrde da su poreska opterećenja u BiH oko 41 posto bruto, te da su izuzetno visoka u poređenju sa zemljama novim članicama EU, gdje su ta poreska opterećenja na nivou od 35 posto. To je ujedno ciljana granica opterećenja kojem treba težiti u BiH, dakle 35 posto.
Međutim, već u opisu provođenja te mjere dolazi se do smanjenja javne potrošnje i osiguranja većeg broja pojedinaca i organizacija koje plaćaju porez. Smanjenje javne potrošnje je uredu, ali osiguranje većeg broja pojedinaca koji plaćaju porez je, najblaže rečeno, upitno. Evo zašto. Fiskalizacija je mjera koja je imala isti cilj, povećanje broja poreskih obveznika, ali je nakon samo pet godina rezultirala enormnim smanjenjem broja zaposlenih i zatvaranjem malih preduzeća.
Istini za volju, u ovoj se mjeri predviđa i smanjenje poreskog opterećenja na 35 posto, ali pitanje je da li to naša mala privreda, koja je sistemski i veoma temeljito razorena i uništena, sada uopće može izdržati. Možda predstavnicima međunarodne zajednice ne bi bilo loše pogledati dokument koji je već pripremljen, a kojeg je radio federalni Zavod za programiranje razvoja. U tom se dokumentu, naime, navodi da treba provesti radikalno rasterećenje privrede smanjenjem stopa oporezivanja plata sa sadašnjih 74 posto na 44 posto (I varijanta) ili 36 posto (II varijanta). Ovako značajno olakšanje pozicije privrede bi se postiglo ukidanjem doprinosa za zdravstvo i nezaposlene (stopa 44 posto) i ukidanjem poreza na dohodak, te doprinosa za zdravstvo i nezaposlene (stopa 36 posto).
Kao kompenzaciju javnom sektoru za umanjenje javnih prihoda zbog smanjenja direktnih poreza koji opterećuju rad, Zavod predlaže nekoliko mogućnosti: 1. uštede u javnom sektoru (naročito u vanbudžetskoj potrošnji); 2. uvođenje poreza na nepokretnu imovinu; 3. poreza na dobitke od igara na sreću; 4. poreza na transakcije finansijskih institucija i plaćanja prema inostranstvu; 5. poreza na usluge registracije automobila; 6. poreza na luksuzne automobile; 7. poreza na telekomunikacijske usluge korištenja mobilne mreže; 8. poreza na neobrađeno poljoprivredno zemljište; 9. poreza na nekorištene preduzetničke nekretnine; 10. poreza na neizgrađeno građevinsko zemljište; 11. povećanje akciza, i na kraju, kao posljednje rješenje, 12. povećanje stope PDV-a, ali samo za razliku koja se ne može “pokriti” prethodnim porezima i uštedama u javnom sektoru.
Poreska reforma
Ovo izgleda kao daleko osmišljenije i ozbiljnije rješenje nego mjere koje predlaže međunarodna zajednica. Međutim, pitanje je da li će ovaj prijedlog Zavoda “proći” pored predstavnika međunarodne zajednice, Svjetske banke i MMF-a. Kako se zaključuje u dokumentu Zavoda, predložena poreska reforma bi, prije svega, značila destimulisanje potrošnje i uvoza, stimulisanje proizvodnje i izvoza, te bi se smanjila porezna “evazija”, jer bi se porezni teret prebacio sa oblasti u kojim je siva ekonomija najveća (rad) na oblast gdje je najteže vršiti porezne utaje (porezi građana i indirektni porezi). Predložena poreska reforma bi dakle jačala bh. ekonomiju, smanjivala uvoz i jačala izvoz, a to sasvim sigurno predstavnici međunarodne zajednice nisu imali na umu kada su osmislili paket šest ekonomskih mjera za BiH.
Što se tiče reforme tržišta rada, predstavnici međunarodne zajednice kažu da treba osigurati da su plate najvećim dijelom vezane za vještine i rezultate rada, a manje ovisne o dužini radnog staža. I treba, to nije problem. No, kako će to pomoći da se smanji armija nezaposlenih, prema kojoj je BiH neslavni lider u Evropi (zvanična stopa nezaposlenosti 44 posto), zaista nije jasno. Ukloniti prepreke zapošljavanju kroz reforme tržišta rada koje će povezati plate s vještinama i učinkom lijepo zvuči, no pitanje je da li će to povećati zaposlenost? Teško. Dakle, u dosada prezentiranom materijalu međunarodne zajednice jednostavno nema konkretnih prijedloga, ili se oni bar ne vide, o tome kako smanjiti nezaposlenost u BiH.
Unapređenje pokazatelja poslovanja je nešto što odavno na ovim prostorima “gura” Svjetska banka. Ideja je da se olakša i pojeftini procedura registracije novih preduzeća i to će onda dovesti do ekonomskog blagostanja. Zato se u obrazloženju i kaže da je potrebno smanjiti zahtjeve i vrijeme potrebno za pokretanje poslovanja. No, nažalost, već sada se pouzdano zna da to neće rezultirati bilo kakvim spektakularnim rezultatima. Zašto?
Hrvatski Poslovni dnevnik je, naprimjer, prije par godina objavio opširan tekst i anketu među stranim investitorima koji su pokrivali upravo ovu temu – koliko je jednostavno, lako i jeftino registrirati firmu u Hrvatskoj, BiH i Srbiji naspram zemalja iz kojih ti investitori dolaze. Svi anketirani, a riječ je o nekih dvadesetak investitora, rekli su da im je daleko jeftinije, brže i jednostavnije registrirati firmu u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji nego u zemljama iz kojih dolaze – Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Rusiji i tako dalje.
Poslovno okruženje
I na kraju opet ostaje pitanje: dobro, smanjimo vrijeme potrebno za registraciju poslovanja. I šta onda? Usvojiti unaprijeđeni okvir za stečajeve kako bi se preduzeća mogla brže restrukturirati. Pa dobro, možda to zaista nešto i poboljša u poslovnom okruženju. Ali zar se budući ekonomski razvoj BiH treba bazirati na stečajevima? To nikako ne uliva previše optimizma.
Program oporavka preduzeća jako lijepo zvuči. Međutim, međunarodna zajednica dodaje i da su bh. preduzeća slaba, a mnoga se oslanjaju na prikrivenu javnu podršku, umjesto da se suoče s konkurencijom izvana te da se vrijedni javni resursi gube u neučinkovitim preduzećima, umjesto da se oslobode za druge namjene. Upućeniji se plaše da je ovo zapravo samo uvod da se i stranim kompanijama, prvenstveno onim iz EU, omogući pristup “prikrivenoj javnoj podršci i vrijednim javnim resursima”.
Ako se zaista želi pomoći bh. kompanijama da podignu svoju konkurentnost, onda se treba pročitati uputstvo kako se to čini. Odlično uputstvo se nalazi u knjizi prof. Paula Samuelsona Ekonomija, udžbeniku na osnovu kojeg se izučava ekonomska nauka na Harward Business School.
Prof. Samuelson kaže, naprimjer, da su se sve velike ekonomske sile, uključujući SAD, Japan i Njemačku, u početku svog razvoja štitile brojnim protekcionističkim mjerama svoje kompanije dok se nisu konkurentno osposobile. A u BiH, nasuprot recimo EU, danas nema nikakvih protekcionističkih mjera. Naše su granice širom otvorene za sve, što rezultira s nekih šest do sedam milijardi KM godišnjeg vanjskotrgovinskog deficita. Bh. kompanije u takvim uslovima jednostavno ne mogu biti konkurentne stranim, ali o tome nema ni riječ u paketu šest ekonomskih mjera.
Lijepo je što su predstavnici međunarodne zajednice odlučili da se pozabave ekonomijom, nezaposlenošću i razvojem u BiH. To su svakako ključne stvari. I u tom smislu treba im odati priznanje. Međutim, da li trebamo slijepo poslušati sve što nam kažu? Uostalom, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa do danas slijepo smo ih i bespogovorno u svemu slušali i slijedili, pa evo sada imamo takve rezultate kakve imamo – rekordnu stopu nezaposlenosti, najvišu u Evropi i među najvišim u svijetu, razorenu privredu, nekonkurentna preduzeća, otvorene granice i nezaštićeno tržište, enorman vanjskotrgovinski deficit i veliku prezaduženost.
Naravno, to ne znači da treba automatski odbaciti sve što nam nude stranci. Istina i najbolja rješenja su uvijek negdje na sredini i treba, dakle, uzeti najbolje iz paketa šest mjera međunarodne zajednice, ali i uvažiti isto tako dobra, ako ne i bolja rješenja, prijedloge i mjere iz domaćih izvora.
Reforma penzionog sistema
Kad je u pitanju reforma sistema socijalne zaštite, odavno je jasno da bh. socijalni i penzioni sistem više jednostavno ne mogu opstati. No, kako to provesti? Povlaštene penzije treba smanjiti, ali to ipak nije reforma. Šta je solucija? Penzioni sistemi tri stupa Svjetske banke? O tome se dosta kod nas govorilo, Svjetska banka je to svojski “gurala”, ali rezultati tog sistema iz svijeta nisu baš sjajni.
Hrvatska, Mađarska i druge zemlje u okruženju koje su uvele taj “trostupni” sistem ovih mjeseci ga ukidaju jer se pokazao kao neefikasan, pri čemu su penzije ljudi koji su u sistemu tri stupa daleko niže od penzija ljudi koji su penzionisani po starom, “lošem” sistemu. Trebamo li mi sada nakon takvih rezultata eksperimentisati s tim? Naravno da ne trebamo.
Tekst preuzet sa portala BH Dani.