Piše: Dalibor Tanić
Prije nego što postane dio Evropske unije, Bosna i Hercegovina mora da ispuni uslov koji se tiče slobode medija. Svaka zemlja koja pretenduje za mjesto kandidata, ovo pitanje treba da riješi ne samo zakonski, već i praktično.
Na osnovu onoga što danas postoji u praksi naše zemlje, više se može govoriti o (bezgraničnoj) slobodi pritiska i zastrašivanja koju ima vlast, nego o Ustavom zagarantovanom pravu. Sudeći po svemu, BiH nije ozbiljno shvatila slobudu medija, koja će vrlo brzo postati još jedna od prepreka na putu ka Uniji. Dokazi za ovu tvrdnju postoje, počev od zakonski neutemeljenih upada u redakcije, verbalne napade na novinare i novinarke, do ozbiljnih prijetnji i psovki koje političari bez pardona upućuju medijskim radnicima.
Zaštita na papiru
Sloboda medija u BiH je samo stvar deklarativnog zalaganja, baš kao i borba protiv korupcije, ili zabrana diskriminacije. Svaki od pomenutih problema koji se stavlja kao izazov pred bh. političare, sudstvo i društvo u cjelini ima zakonski utemeljene mehanizme za borbu, ali kao što je poznato, u našoj zemlji još uvijek nema „Sanadera“, niti „Asanža“.
Da bi časno obavljao svoj posao, novinar mora imati slobodu, ali i kodeks koji mu neće dozvoliti da prekorači tu slobodu koja mu je data. Po nekom pravilu, između ova dva normativa trebala bi da se razvija profesija u kojoj se ogleda sva demokratija jedne zemlje.
Ako slobodu medija posmatramo iz ugla zakona, onda s punim pravom možemo reći da BiH ima vrhunske zakone napisane po evropskim standardima. Međutim, na terenu gde treba da važe zakoni, pronalazimo cenzuru, autocenzuru, napade, vrijađanja i neovlaštene upade koje prolaze nekažnjeno.
Da li nam ovo govori da je BiH zemlja u kojoj se sprovodi represija? Po onome čemu svjedočimo gotovo svaki dan, izgleda da je tako. Ne treba biti stručnjak za medije da bi se utvrdilo da su novinari i njihove slobode zabrinjavajuće ugroženi. U ovakvoj situaciji, zakoni koji su urađeni pod budnim okom evropskih institucija, sem neke nominalne vrijednosti, nemaju ništa.
Ovdje polako ulazimo u suštinu apsurda gdje na jednoj strani postoji dobra zakonska regulativa, a na drugoj praksu koja se mjeri sa najbrutalnijim režimom koji strogo kontroliše medije.
Za ovakvo stanje medijskih sloboda i generalno stanje u medijima, Borka Rudić iz Udruženja BH Novinari, kaže da postoje dva razloga: politički pritisci i neučinkovito pravosuđe.
Po njenom mišljenju, ova dva razloga glavni su krivci za neprovođenje zakona o komunikacijama, pristupu informacijama, zakona o javnom RTV servisu ili kleveti.
U svim navedenim oblastima, kaže ona, postoje zakoni sa ugrađenim EU standardima slobode medija, ustavi države i entiteta su slobodu izražavanja inkorporirali u svoj tekst na način kako je to regulirano članom 10. Evropske konvencije, a brojni pravni i profesionalni dokumenti štite prava novinara, te definiraju obaveze i odgovorno ponašanja medija.
„Nažalost, u primjeni zakona pravni standardi su u najvećem broju slučajeva zamijenjeni političkim i nacionalnim interesima, često interesima pojedinaca i lobija koji imaju upliva u rad pravosuđa ili politčki participiraju u radu Vijeća ministara, odnosno parlamentima gdje se donose odluke od značaja za medija“, kaže ona.
Niko ništa ne shvata ozbiljno
Kao što je slučaj i sa mnogim drugim obavezama koje se tiču ne samo EU, već obaveze koju vlast ima prema građanima, mediji su na margini njihovog interesovanja. Javna je tajna da svaka vlast ima „svog urednika“ i da u Upravnim odborima sjede ljudi koji su bliski političkim partijama. Tako je prostor za manevrisanje medijskih kuća i njenih uposlenika, svedena na minimum. Bez toga, niti jedna politička partija ne bi mogla da manipuliše, niti da napada svoje protivnike. Za vlast u BiH mediji su samo sredstvo kojim (lakše) se zauzimaju pozicije, a kasnije i brane, a nikako servisi koji su u službi informisanja građana.
Rudić objašnjava da je zbog toga za njih pitanje slobode medija efemerno pitanje, ili potpuno riješena oblast i da je malo ko je od njih i pročitao 16 uvjeta za BiH u Predpristupnom sporazumu.
U vezi s tim, ona objašnjava da je samo pitanje vremena kada će neko „staviti na sto“ uvjete koji se tiču potpune implementacije zakona o javnim servisima i formiranju korporacije kao četvrtog pravnog subjeta unutar javnog RTV servisa.
Kada se takav uvjet bude postavio, on će morati da bude ispunjen-bez odlaganja!
(Ne)Briga EU
EU je uvek bila posvećena problemu slobode medija u BiH, mada se čini da nikada nije toliko insistirala na njemu, koliko na drugim, nazovimo prioritetnijim. Ovo pitanje se na neki način podrazumevalo, ali nikada nije bilo jasno upućeno Sarajevu. Međutim, tek u posljednih nekoliko godina, pitanje slobode medija zauzima jedno od vodećih mjesta liste prioriteta u odnosima Brisela i Sarajeva.
„Sitaucija se polako mijenja. Prošle godine smo imali detaljan pregeld kršenja slobode izražavanja i prava novinara u BiH u Izvještaju o napretku BiH u EU integracijama. Ove godine smo poduzeli brojne zagovaračke i lobističke aktivnosti kod EU dužnosnika ovdje u BiH i Briselu. Predstavnici medijske zajednice su imali priliku govoriti o ključnim problemima u medijskoj zajednici u BiH. Sada imamo mogućnost dati svoje impute za novi izvjštaj o napretku BiH“, objasnila je Rudić i dodala da vjeruje da će se i pitanje medija i medijskih sloboda u BiH od ove godine nalaziti među prioritetima EU politke prema BiH, budući da bez slobodnih medija nije moguće voditi bilo kakve procese u BiH, ni na političkom ni na društvenom planu.
Zakoni se moraju mijenjati
Već smo govorili da u BiH postoji veliki problem kada je u pitanju (ne)provođenje zakona. Ako postoji situacija u kojoj imamo dobre zakone sa evropskim standardima, a na drugoj strani sva moguća medijska ograničenja i kršenje slobode govora, onda je pitanje njihove revizije neupitno.
Nekako se čini da je medijska legislativa u ovom momentu glomazna i da u skladu sa tim treba raditi na njenoj usklađenosti. Konkretno, treba raditi na usklađivanju Zakona o radu, Zakona o zaštiti od klevete, Zakona o slobodi pristupa informacijama, jer tu ima najviše nesrazmjera i problema u primjeni.
Rudić naglašava da bi posebno temeljita revizija trebala biti u oblasti Zakona o javnom RTV servisu i javnim emiterima, u kontekstu formiranja korporacije, zahtjeva za formiranje kanala na hrvatskom jeziku i uopće finansijske i profesionalne održivosti tolikog broja javnih servisa.
„Imamo također potpuno pravno nejasnu situaciju sa lokalnim javnim medijima- općinskim i kantonalnim RTV stanicama, gdje se i ponaviše osjeća politički uticaj na uredničke politike i rad u interesu tih politika a ne javnosti. Uz to, treba dodati problme u funkcioniranju RAK –a, kao i potpuno ingnorisanje zahtjeva EU i drugih međunarodnih organizacija u vezi sa sprječavanjem političkih utjecaja na rad regulatora. Trebamo donijeti i dva zakona – o transparetnosti vlasništva u medijima i zakon o oglašavanju, kako bi se uticalo na transparetniji rad medija i sprječavanje svih oblika koruptivnog djelovanja u oblasti finansiranja medija“, pojasnila je Rudić.
Sudeći po ovoj količini posla koji tek treba da se uradi, Bosnu i Hercegovinu očekuje poprilično naporan zadatak, kada je u pitanju rješavanje pitanja slobode medija u kontekstu pristupanja Uniji.
Mada, mijenjanje legislative je tek dio posla koji treba uraditi, jer nakon toga treba raditi na zagovaranju prava na slobodu izražavanja i promocije tih prava kao ključnih elemenata demokratije i neupitnih civilizacijskih vrijednosti.
Za ovaj drugi dio, ključni su sami mediji, ali prije svega novinari. U njihovim riječima je poluga moći koja može prevrnuti pojedinca, ili čitavu kastu političara koji vrše pritisak na njih i njihovu medijsku kuću.
Sve dok EU ne bude ozbiljnije počela da vrši pritisak i uslovljava BiH po pitanju slobode medija, naši mediji će umjesto emitovanja radio, ili tv signala, emitovati SOS signal. Do nekih boljih vremena, sloboda medija u BiH izgledati ovako:
- Od 2006. do kraja 2014. godine samo 15 % slučajeva krivičnih djela prema novinarima, od 60 koliko je evidentirala Linija za pomoć novinarima je pravno okončano;
- Od septembra 2014. do sredine marta 2015. godine 44 nova slučaja kršenja slobode medija i prava novinara, među kojima su: 2 prijetnje smrću, 10 verbanih prijetnji i političkih pritisaka, dva fizička napada na novinarske ekipe, zabranu ulaska u palatu Predsjednika RS, upade policije u Klix i inspektora SIPA –e u Dnevni avaz, muški šovinizam i nacionalizam prema Gordani Katani, dopisnici Oslobođenja iz Banja Luke.