Pravni okvir
Uslijed pritiska međunarodne zajednice i s ciljem vizne liberalizacije, BiH je 2009. godine dobila Zakon o zabrani diskriminacije. Veliki broj obaveza koje proizlaze iz zakona i koje su se trebale desiti svega nekoliko mjeseci nakon usvajanja zakona, nikad nisu ispunjene. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine je započelo pripreme za izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije, te je najavljena izrada Strategije za suzbijanje i prevenciju diskriminacije. Neophodno je da se zakon uskladi sa pravnim naslijeđem Evropske unije, kao što je BiH pozvana da uradi u okviru Strukturiranog dijaloga o pravosuđu u maju 2014. godine (vidjeti 2.1 Pravosuđe), te da se osigura da se proces izrade Strategije za suzbijanje i prevenciju diskriminacije ne odlaže, već da se izradi pristupi odmah.
Trenutno stanje
Bosna i Hercegovina bilježi široku rasprostranjenost diskriminacije i pored postojanja Zakona o zabrani diskriminacije i politika u pojedinim oblastima koje bi trebale djelovati ka sistemskom uklanjanju diskriminacije. Diskriminacija se bilježi naročito u obrazovanju (dvije škole pod jednim krovom), zapošljavanju (po osnovu političke pripadnosti, statusa povratnika_ce, i sl.) i radu (mobing i seksualno uznemiravanje), socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (osobe sa invaliditetom, Romi_Romkinje). Pojedine kategorije građana_ki su izložene i višestrukoj diskriminaciji u različitim oblastima, kao što su osobe sa invaliditetom, Romi_kinje, LGBT osobe, povratnici_e, pripadnici_e konstitutivnih naroda kada su u manjini na određenoj teritoriji, itd.
Bilježi se niz problema u primjeni zakona (vidjeti 1.6 Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava u BiH), kao što su kratki rokovi za pokretanje postupka zaštite od diskriminacije, neefikasna zaštita od odmazde u slučaju prijave diskriminacije ili svjedočenja u slučaju diskriminacije.
Zakon o zabrani diskriminacije nije usklađen sa antidiskriminacionim direktivama Evropske unije. Zakon ne navodi neka svojstva kao što su dob (starost) i invaliditet, kao osnove za zabranu diskriminacije, dok postojeće osnove poput spolnog izražavanja ili orijentacije nisu precizno definisane i ne pokazuju pravu namjeru zakonodavca da zabrani diskriminaciju LGBT osoba. Zakon takođe ima pogrešnu definiciju izuzeća od principa jednakog postupanja.
Na nivou prakse, institucije, naročito one u kojima građani_ke svakodnevno traže svoja prava, nemaju institucionalne politike, niti pravilnike o postupanju u slučajevima diskriminacije. Institucije, ali ni sudovi, nemaju obavezno i redovno obrazovanje o Zakonu o zabrani diskriminacije. Stoga se u sudskim procesima pojavljuje problem primjene jednog, za Bosnu i Hercegovinu novog, pravnog instituta kao što je prenošenje tereta dokazivanja. Postoje problemi u sudskoj praksi zbog nepoznavanja i neprimjenjivanja testa diskriminacije, kako ga je kroz praksu uspostavio Evropski sud za ljudska prava. Institucija ombudsmena za ljudska prava u BiH, kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije, navodi manjak ljudskih i finansijskih resursa za provođenje Zakona o zabrani diskriminacije kao ozbiljnu prepreku u primjeni ovog propisa.
Državni budžet, koji je usvojen u maju 2015, opet ne predviđa posebna sredstva za odjel za suzbijanje diskriminacije unutar Institucije ombudsmena, iako je to propisano zakonom.
Građani_ke nisu upoznati_e sa Zakonom o zabrani diskriminacije i mehanizmima zaštite. Ni tokom 2014. i 2015. se nisu provodile velike javne kampanje o postojanju zakona i mehanizmima zaštite. Organizacije civilnog društva pružaju pomoć i podršku građanima_kama, pružajući besplatnu pravnu pomoć i informacije, naročito u slučajevima strateških kolektivnih tužbi, kao što je slučaj “dvije škole pod jednim krovom”.
Iako zakon garantuje de jure zabranu diskriminacije, pojedine grupe, kao što su Romi_kinje i LGBT osobe, ga ne koriste zbog nepristupačnosti pravnog sistema, i/ili homofobije u institucijama. BiH institucije nisu nikada pokušale da tematizuju ovo pitanje, te se hitno usvajanje i provođenje Strategije za suzbijanje i prevenciju diskriminacije, koja bi predvidjela konkretne mjere na svim nivoima vlasti, mora učiniti prioritetom.
Preporuke
- Hitno uskladiti Zakon o zabrani diskriminacije BiH sa evropskim pravnim naslijeđem, te kroz izmjene i dopune ispraviti uočene propuste iz dosadašnje primjene, uz blisku saradnju i ravnopravno učešće Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Zajedničke komisije za ljudska prava BiH, kako bi se osigurala što šira parlamentarna podrška, te organizacija civilnog društva koje rade na suzbijanju diskriminacije;
- Uspostaviti praksu redovnog izvještavanja o pojavnim oblicima diskriminacije sa prijedlogom mjera za uklanjanje i sprečavanje trendova diskriminacije;
- Izraditi višegodišnju Strategiju za suzbijanje i prevenciju diskriminacije u saradnji sa organizacijama civilnog društva.
Ovaj tekst je odlomak iz Alternativnog izvještaja o napretku BiH 2015: politički kriteriji.