Piše: Nedim Jahić
Promjena u odnosu Evropske unije prema poziciji pitanja provedbe presude Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine na agendi ‘napredovanja’, pokazala je da lokalne političke elite ne osjećaju nikakvu odgovornost prema rješavanju pitanja etničke diskriminacije, koja ne predstavlja sitnu tačku, već temeljnu odrednicu političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Kada je pitanje prestalo biti bitno Briselu, ono je prestalo postojati i za domaćina. Međutim, pitanje diskriminacije u smislu nemogućnosti adekvatnog zastupanja i učešća u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, u velikom svom dijelu dotiče i tri dominantne etničke skupine u onim dijelovima zemlje gdje oni, po svojim brojevima, prestavljaju manjinu. Konačno, izazovi u pristupu obrazovanju, budžetskim sredstvima, slobodi udruživanja i okupljanja, nerijetko su veći za „konstitutivne“. I dok se diskurs zaštite imaginarnih ‘kolektivnih’ prava koristi kada za isto pojedini imaju koristi, malo je promišljanja o individualnim pravima građana pripadnika jedne od ‘povlaštenih’ etničkih skupina u mjestima gdje ne predstavljaju većinu. Stvari postaju gore kada jezik orijentisan na maštu političkih elita dođe pred vrata Europarlamenta. Da biće gore, poručuju i populističke rezolucije u ovoj instituciji, čiji su pokretači, i ekstremna desnica i navodna ljevica iz susjedne Hrvatske.
Rad ‘europarlamentaraca’ iz susjedne Hrvatske, daleko od toga da pomaže, budući da se i dalje suštinski fokusira na cementiranje veza prava i teritorije, zanemarujući veliki udio populacije čiji su se domovi u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, našli sa ‘druge strane zida’. Doktrina glasnog, a češće ‘između redova’ i prešutnog, zagovaranja rješenja ‘federalizacije’ ili drugih termina koji tretiraju potencijalne ustavne promjene, suštinski nikada nije dala odgovor na pitanje šta se dešava sa ‘nepoželjnom manjinom’ – pripadnicima konstitutivnih naroda izvan namaštanih granica prihvatljive dominacije?
Bila je 2002. godina, kada je postignut Sporazum o provedbi Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda. Više od šest godina je prošlo od Dejtona, a tek su na red stigle reforme koje su trebale olavabiti ratni plijen i stvoriti prostor za ozbiljniju političku participaciju povratnika nakon progona. Vijeće naroda RS i Dom naroda FBiH su uključili Bošnjake, Hrvate, Srbe i Ostale. Zastupnički dom Parlamenta FBiH i NSRS su uveli minimalne kvote od 4 zastupnika iz reda svakog konstitutivnog naroda. Kvote nisu dodavane na broj izabranih zastupnika, već ih dopunjavale. Dakle, ukoliko bi na kandidatskim listama stranka postajao minimalni broj iz svakog od konstitutivnog naroda, oni bi se uzimali kao popunjena kvota. U praksi to znači da lista koja okuplja npr. većinom kandidate bošnjačke etničke pripadnosti u Republici Srpskoj, ostvaruje isti rezultat unutar razlike i od 20 hiljada glasova, zbog ‘garantovanog’ minimuma, čime se destimuliše participacija brojno manjinskog stanovništva.
Većinske političke stranke uvijek pronalaze način zaobilaženja postavljenog rasporeda, pa dok u mjestima gdje nisu u povlaštenom položaju koriste argumentaciju ‘nelegitimnih’ predstavnika (teza da izbor kandidata/kandidatkinje određene etničke pripadnsoti treba na izborima dobiti povjerenje i glasove glasača iz pripadajuće etničke grupe).
Ista je situacija i sa minimalnom zastupljenošću u entitetskim vladama. Pa dok se povlači argumentacija o ‘legitimnim’ predstavnicima u Vladi Federacije BiH, u Vladi RS postoji obaveza rasporeda 8 ministara iz reda srpskog, te 8 iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda (5:3). Međutim, u konkretnom slučaju, uspostavljena većina u NSRS nikada nije ni ulazila u debatu o ‘legitimitetu’ i ‘predstavnicima naroda’ koju poteže u Federaciji ili na državnoj razini, već je izborne rezultate realizirala kroz raspodjelu funkciju unutar članstva političkih stranaka.
S druge strane, ni strankama u Federaciji BiH nije mane u postavkama kontradiktornih argumenata. Naime, dok su insistirali na simetričnosti rješenja za izbor Predsjedništva BiH (svi članovi da se biraju na isti način), zaboravljaju da je zastupanje u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH već sada bazirano na asimetričnosti, gdje spomenuti Dom naroda FBiH imenuje delegate, a da u Republici Srpskoj to ne radi Vijeće naroda RS, već NSRS.
Nijedna od strana ne uvažava principe proporcionalne zastupljenosti u javnim institucijama. Premda je kao ustavni princip postavljeno baziranje proporcionalne zastupljenosti „na popisu 1991. godine, dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede“, brojna zakonska rješenja su „previdjela“ ovu obavezu.
Kada sagledamo postavljene obaveze, zapravo se može zaključiti da ‘konstitutivnost’ kao pojam svojstven našem sistemu, premda se pojavljuje kao kategorija koja donosi privilegije većinskoj grupi, on ipak nije efikasan mehanizam u segmentima gdje brojnost skupine utiče na stepen ostvarenih prava. I ovdje ne govorimo o kolektivnim pravima skupine, već pravima pojedianca unutar iste u ostvarivanju ravnopravnog pristupa javnim pravima.
Pitanje zastupljenosti i konstitutivnosti će svakako biti jedna od ključnih tema u procesu integracije BiH u Evropsku uniju, a prije svega zbog činjenice da će na ovoj temi susjedi oštriti svoju političku moć, istovremeno zabavljajući pripadajuću javnost u Hrvatskoj, kako nam to poručuje i hrvatsko iskustvo sa Slovenijom. Problem je što se lakše bilo baviti Piranskim zaljevom. Naime, tu je postojala jasna linija oko koje se raspravljalo, pa si onda mogao znati i razmjere stvarnosti spora. U ovom našem slučaju, apstrakacija koja je stvorena će nas držati koliko god godina bude bilo potrebno.
Sarajevo, juni 2015
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.