Tekst nastao u saradnji sa Inicijativom za monitoring evropskih integracija BiH i Fondacijom Heinrich Böll.
Radiosarajevo.ba objavljuje seriju tekstova o različitim aspektima integracije naše zemlje u EU.
Neprovođenje odluke u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu jedna je od najvećih prepreka na evropskom putu naše zemlje.
Jakob Finci, jedan od podnosilaca tužbe protiv BiH, u razgovoru za Radiosarajevo.ba objašnjava zašto je slučaj aktueliziran ovih dana:
“Prilikom prihvatanja kandidature BiH za članstvo u EU, Europska komisija stavila je kao uvjet da se posebno obrati pažnja na implementaciju odluke Sejdić – Finci. Radi se o odluci koja je stara skoro sedam godina, koliko je prošlo od kako je 22. decembra 2009. Evropski sud u Strasbourgu donio presudu po kojoj su Dervo Sejdić i Jakob Finci, podnosioci tužbe, diskriminirani jer na osnovu svog etničkog porijekla ne mogu biti izabrani u Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo BiH. Nije to jedina jedina odluka suda u Strasbourgu koju neka zemlja nije implementirala, ali je jedinstvena po tome što od tužene strane, u ovom slučaju BiH, traži promjenu Ustava.”
No, i prije odluke u Strasbourgu od BiH je traženo da promijeni diskriminacijske članove Ustava.
“BiH je još 2002. primljena u Vijeće Evrope i obavezala se da će u roku od godinu dana izmijeniti svoje zakonodavstvo koje dozvoljava da građani budu neravnopravni u osnovnom građanskom pravu da biraju i budu birani. Potom je tri godine kasnije (2005) Venecijanska komisija, koja je neka vrsta ‘pravne službe’ Vijeća Evrope, u svojoj analizi stanja u BiH navela da je krajnje vrijeme da se to promijeni, odnosno da naša zemlja mora normativne akte usaglasiti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. I prilikom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (2008) BiH se obavezala da će se pridržavati Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sporazum nije stupao na snagu do prošle godine jer čim bi stupio morao bi biti suspendiran zbog nepoštivanja ljudskih prava.”
Uslijedila je dobra poznata odluka Suda iz Strasbourga, međutim epilog je isti: BiH još nije izmijenila Zakon, pripadnici nekonstitutivnih naroda ne mogu biti birani na najviše funkcije u državi.
“Sve političke stranke i opcije su saglasne da presudu Sejdić – Finci treba implementirati, ali smo i dalje u slijepoj ulici. Vijeće Evrope dalo je rok da se presuda implementira poslije općih izbora 2010. godine, ali nisu mogli pretpostaviti da će za formiranje državne Vlade trebati 16 mjeseci. Onda je Vlada prepustila vruć krompir Parlamentu, a Parlament formirao 11-članu komisiju po onoj Churchillovoj ‘kad nećeš da se neki problem riješi, samo formiraj komisiju’. Potom se u rješavanje slučaja umiješala Evropska komisija na čelu s Stefanom Füleom, komesarom za proširenje. Obišli su sve dobre restorane u Sarajevu, ali i Berlinu i Bratislavi i ko zna gdje sve, ali nismo bili bliže rješenju problema.”
Jalovo dogovaranje i nerješavanje problema – koji je u suštini pravni, ali se pretvorio u politički – nastavljeno je u izbornoj 2014. godini.
“Stalno je priča bila ‘napredovali smo, blizu smo, sljedeći put ćemo riješiti’, ali su probijeni svi rokovi pa je Stefan Füle postavio krajnji datum 10. april 2014. kako bi posljednji izbori mogli biti održani. Na svoj stol dobio je tri stara prijedloga koje je parlament već ranije odbio pa je došlo u pitanje održavanje izbora. I opet se bh. vlastima progledalo kroz prste, a Evropa je drugi put prihvatila rezultate izbora koji su održani u suprotnosti s konvencijom o ljudskim pravima i suprotno odluci Suda u Strasbourgu. Umjesto da se bh. vlasti ‘pritisnu’, Evropska komisija je, shvativši koliko je vremena izgubljeno, prihvatila drugačiji akcioni plan za evropski put BiH pa je promovirana reformska agenda kojom se država priprema za pristupanje BiH. Ali, od presude Sejdić – Finci ne može se pobjeći, dok se ne implementira, nema govora da će BiH dobiti kandidatski status za EU.”
Osim evropskih integracija neprovođenje presude iz Strasbourga ugrožava i Izbore 2018. godine.
“Na prvi pogled imamo dosta vremena do oktobra 2018. godine, ali ne smije se zaboraviti da se izborna pravila moraju definirati šest mjeseci ranije. Nisu samo nacionalne manjine i ‘ostali’ diskriminirani izbornim pravilima, nego i konstitutivni narodi ako žive na pogrešnoj teritoriji. Ali, oni se makar mogu preseliti ‘svojima’ i kandidirati kao, recimo, rahmetli Sulejman Tihić koji je bio potpredsjednik Narodne skupštine RS-a a onda, seobom u Sarajevo, i član Predsjedništva BiH izabran u Federaciji.”
Zašto se ne implementira presuda u slučaju Sejdić-Finci?
“Na prvi pogled nema prevelike mudrosti ni razloga za strah kod ‘konstitutivnih’: Niti Sud u Strasbourgu imperativno traži da u Predsjedništvo BiH mora ući neko iz reda ‘ostalih’ niti im rezultati posljednjeg popisa, prema kojem u BiH živi više od 97 procenata pripadnika tri konstitutivna naroda, daju realne šanse da to učine na izborima. Legitimni zahtjev da svi građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, mogu biti na izbornim listama za najviše funkcije upao je u žrvanj unutrašnjih političkih razračunavanja gdje sve strane pokušavaju zadržati sadašnje ili izboriti jače pozicije.”
Da li je moguć kompromis?
“Jeste. Čini bi se da bi najrealnije rješenje bilo da se u Ustav unese kako će u Predsjedništvo BiH biti biran jedan član iz RS-a (dakle, bez navođenja nacionalne pripadnosti kao što je sada slučaj) i dva člana iz Federacije pri čemu bi bilo precizirano da ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda. Kada bismo ovo unijeli u Ustav, dobili bismo 18 mjeseci da usaglasimo izborni zakon. Postoje i neki drugi prijedlozi – dvije izborne jedinice u FBiH, različita valorizacija glasova… Neka udruženja i nevladine organizacije predlažu povratak starog predratnog stanja, pa i odnosa snaga u Predsjedništvu gdje su ‘ostali’ imali jednog predstavnika pored šest članova iz reda konstitutivnih naroda. Ali, onda će trebati odgonetnuti ko su ‘ostali’ jer je upravo član Predsjedništva iz njihovog ‘tabora’ promijenio nacionalnost nakon izbora 1990. Dakle, uvijek bi postojao strah koga će jedni drugima ‘podvaliti kao Sejdića i Fincija’. A ravnopravnost nije ni romsko ni jevrejsko, nego univerzalno pitanje poštovanja ljudskih prava.”
Predsjedništvo BiH nije jedini organ koji se popunjava diskriminacijskim zakonom.
“Postoji ograničenje i u Domu naroda parlamentarne skupštine koji sada popunjava po pet pripadnika konstitutivnih naroda. Postoji prijedlog da se ovaj Dom proširi za 2-3 mjesta za ‘ostale’ koji, međutim, ne bi imali pravo veta. Već postoje Vijeća nacionalnih manjina pa bi ovdje mogli brže doći do prihvatljivog rješenja mada će vladajuće političke stranke učiniti sve da diktiraju i ovaj izbor. Ono što je izvjesno je da BiH neće biti ni kandidat, a kamoli član EU bez prihvatanja europskih postulata koji zabranjuju bilo kakvo diskriminiranje građana u izbornom procesu.”
Članak je dostupan i na linku koji možete pronaći OVDJE.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ni na koji način ne odražava stavove donatora.