Maj, 2020.
Autor: Jasmin Hasanović
Specifičnost Općeg okvirnog sporazuma za mir (GFAP) potpisanog krajem 1995. godine u Daytonu, odnosno Parizu kojim je zaustavljen sukob u Bosni i Hercegovini, ogleda se u njegovom Aneksu IV, koji uspostavom institucija postkonfliktnog građenja države, zapravo funkcionira kao svojevrsni Ustav Bosne i Hercegovine. Bez da se ulazi u raspravu o tome da li je njegov karakter bio tek privremeni ili ne, činjenica je da se on, uz tek neznatne izmjene i niz neuspješnih ustavnih reformi, održao skoro dvadeset i pet godina kao najviši pravni akt države.
Ustav Bosne i Hercegovine, kao integralni dio jednog mirovnog sporazuma, pisan je u duhu i ozračju takvog jednog vremena – pa je ona u svom mirnodopskom nasljeđu izgrađena na evidentnim temeljima rata i njegovim posljedicama. To je vidljivo kako u administrativno-teritorijalnoj podjeli na entitete (kasnije i Distrikt Brčko) koji odražavaju, s jedne strane, teritorijalnu raspodjelu zaraćenih snaga u periodu njegovog potpisivanja (ARBiH, HVO, VRS), dok je s druge strane riječ o gotovo etnički homogenim prostorima. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi ukupno 3,5 miliona stanovnika, od čega 1 769 592 Bošnjaka 1 086 733 Srba i 544 780 Hrvata. U Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je nastala kao ishod okončanja bošnjačko-hrvatskog sukoba 1994. godine Washingtonskim sporazumom, živi ukupno 1 562 372 Bošnjaka i 497 883 Hrvata, tj. ukupno 88,29 % od svih Bošnjaka, te 91,39 % od svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Srba živi svega 56 550 odnosno, ukupno 5,20 % od svih Srba u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Republici Srpskoj živi ukupno 1 001 299 Srba, što je ukupno 92,14 % svih Srba u Bosni i Hercegovini. Bošnjaka je 171 839, odnosno 9,71 % od svih Bošnjaka koji žive u Bosni i Hercegovini, dok je Hrvata 29 645, odnosno 5,44 % od svih Hrvata. Drugim riječima, Bošnjaci i Hrvati u Federaciji Bosne i Hercegovine čine 92,84 % njenog stanovništva, a Srbi u Republici Srpskoj 81,51 % stanovništva.
Etnopolitički ambijent uspostavljen Daytonskim mirovnim sporazumom oblikovao je, što je jako značajno, te sebi podredio i njenu političku arhitekturu. Iako obećava osnovne principe demokratske države poput vladavine prava, slobodnih izbora i zaštite ljudskih prava, za razliku od klasične liberalno-demokratske tradicije i političke teorije, Ustav Bosne i Hercegovine ne definira (apstraktnog) građanina kao nosioca njenog suvereniteta, već Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstituentne (constituent peoples) koji utvrđuju Ustav, stavljajući ih u njegovoj preambuli ispred Ostalih, ali i samih građana Bosne i Hercegovine. Dokaz toga jeste i njen institucionalni dizajn, te sama anatomija društvenog i političkog života koja se njemu podredila.
Tako, primjerice, član V Ustava definira Predsjedništvo kao kolektivno tijelo koje se sastoji od tri člana – jednog Bošnjaka i jednog Hrvata biranih direktno biraju sa prostora Federacije, te jednog Srbina koji se direktno bira sa teritorija Republike Srpske. Etnopolitička struktura vidljiva je i u prethodnom, član IV koji definira zakonodavnu vlast, gdje se dvodoma Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine sastoji od Doma naroda koju čini 15 članova, pri čemu su dvije trećine iz Federacije – a nju čini pet Hrvata i pet Bošnjaka, dok je jedna trećina iz Republike Srpske sastavljena od pet Srba imenovanih iz entitetskih parlamenata. Ako tome dodamo i prirodu izbornog zakona koji se zasniva na ovome, jako niske političke ingerencije državnih institucija u koristi onih entitetskih, uz dominaciju političkih stranaka zasnovanih na etnopolitičkom principu, Bosna i Hercegovina funkcionira kao svojevrsna etnopolitička konsenzualna demokratija u kojoj je odlučivanje podređeno voljama etnopolitičkih lidera, veoma često donoseći odluke izvaninstitucionalno. Veto koji se zasniva na „zaštiti vitalnog nacionalnog interesa“ i entitetsko glasanje također utiču na djelotvorno funkcionisanje parlamenata uz rizike od kašnjenja u donošenju zakona.
Uprkos tome, Opći okvirni sporazum za mir integrirao je Europske integracije kao bitnu dimenziju njene unutrašnje, kao i vanjske političke strategije. Bosna i Hercegovina učestvuje u Procesu stabilizacije i pridruživanja koji je na snazi od 2015. godine, tačno deset godina od zvaničnog započinjanja pregovora o SSP-u između EU i BiH. Već 2016. godine, Bosna i Hercegovina je u Briselu predala aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji, nakon čega je u decembru iste godine Bosni i Hercegovini uručen Upitnik Europske komisije, čije su odgovore Vlasti Bosne i Hercegovine uručile tadašnjem predsjedniku Europske komisije, Jean-Claude Junckeru i tadašnjem komesaru za proširenje EU Johannesu Hahnu u februaru 2018. godine. Krajem maja 2019. godine, nakon što je Bosna i Hercegovina predala sve tražene odgovore na Upitnik, Europska komisija donosi Analitički izvještaj, odnosno Mišljenje Komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.
Međutim, problemi koji izviru u praksi pokazuju kontradiktornost i paraliziranost procesa EU integracija. Sadržavajući odredbe zasnovane na nacionalnoj pripadnosti i prebivalištu poput imenovanja, sastava i postupaka odlučivanja šefa države, izvršnih i zakonodavnih tijela, Ustav Bosne i Hercegovini u koliziji je sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Rezerviranje izbornih prava ekskluzivno za građane koji pripadaju konstitutivnim narodima, tj. Bošnjacima, Hrvatima i Srbima svoju je pravnu i političku težinu dobilo sudskom presudom pred Europskim sudom za ljudska prava 2009. godine, a po tužbi u korist Derve Sejdića i Jakoba Fincija protiv Bosne i Hercegovine kojima je, kao pripadnicima nacionalnih manjina, onemogućeno da se kandidiraju i budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Bosne i Hercegovine. Takva se etnopolitička logika kao način života nastavlja preljeva i na druge sfere svakodnevnog društvenog života poput primjerice zdravstva, ili, što je posebno simptomatično, obrazovanja koje je na entitetskim, odnosno kantonalnim nivoima, doprinoseći na taj način normaliziranju segregacije i socijalizaciji mladih u etnički podijeljenom društvu.
To, međutim, nisu jedini problemi. Zakonodavna i izvršna vlast također paraliziraju proces integracija. Politički kriteriji koje Europska komisija zahtjeva, na razini izvršne vlasti, njena složena institucionalna struktura dovodi do otvaranja značajnih pitanja koordinacije i usklađivanja stajališta u pogledu pitanja harmonizacije i provedbe propisa koji proizlaze iz acquis-a. Ulaganje značajnih napora i jačanje kapacitete zemlje na svim nivoima kako bi se Bosna i Hercegovina mogla nositi sa obavezama u pogledu članstva u EU u znatnoj mjeri otežana je zvaničnom politikom političkih predstavnika iz Republike Srpske koji se protive tzv. prijenosu nadležnosti na državni nivo, smatrajući to ugrožavanjem interesa ovog entiteta. Iako parlamenti vrše nadzor izvršne vlasti, oni su značajno inficirani međusobnim vaninstitucionalnim šemama političkih lidera. I ne samo to, Vijeće Europe (Venecijanska komisija) također zahtjeva poboljšanje izbornog okvira kako bi se izbori provodili u skladu sa evropskim standardima. S druge strane, značajna autonomija zakonodavnih skupština na entitetskom nivou, kroz šumove u koordinaciji sa državnim zakonodavstvom i prakse korištenja tzv. hitnih postupaka za donošenje zakona koji se odnose na europsku pravnu stečevinu, negativno utiču na kvalitet usklađivanja samog zakonodavstva.
Naposlijetku, političko okruženje ne samo da ne čini iskorake u prevazilaženju etnopolitičkog ambijenta koji usporava proces EU-integracija, a koji je jedan od osnovnih prioriteta vanjske politike Bosne i Hercegovine, on također ne doprinosi ni prevazilaženju događaja iz prošlosti. Štaviše, visokorangirani politički lideri često osporavaju utvrđene činjenice o događajima iz rata, izazivajući sumnje u neovisnost i nepristranost međunarodnih sudova. Uz sve izražajnije jačanje eurospekticizma unutar Europske unije i krajnje desnih populističkih stranaka, sa kojima bosanskohercegovački etnopolitički lideri imaju dobru saradnju, istovremeno zabrinjava, koliko i ohrabruje ulogu Bosne i Hercegovine u sveukupnoj potrebi izgradnje jedne nove Europske unije koja će biti zasnovana na vrijednostima s onu stranu historijskog revizionizma i nacionalizma, jednako koliko i kapitalizma koji je – s jedne strane omogućio etnopolitičkim liderima u tranzicionom periodu da legitimiraju svoju vlast, dok s druge strane, na europskoj razini, pospješuju rast desnice, konzervativizma, ksenofobije i rasizma.
Pitanje je koliko je to moguće sa postojećim političkim akterima. Akcioni plan Vijeća ministara Bosne i Hercegovine za realizaciju prioriteta iz Analitičkog izvještaja Europske komisije, tako, ni u jednom se dijelu političkih kriterija ne bavi pitanjem širih, strukturnih promjena, već su politički kriteriji i pitanja vladavine prava reducirani na kozmetičke promjene i usklađivanja zakonodavstva, dok se funkcioniranje demokratskih institucija svodi na mehanizme koordinacije, po svojoj prirodi, znatno tržišno orijentiranih. Iako se u Izvještaju naglašava značaj uspostavljanja politika nediskriminacije ustavnim amandmanima kojima bi se ukinuo etnodeterminirani izbor u zakonodavna tijela kao i etnički zasnovanih postupaka veta radi usklađivanja sa presudom u predmetu Sejdić-Finci osiguravajući jednakost političkih prava svim građanima, Akcioni plan Vijeća ministara Bosne i Hercegovine to u potpunosti ignorira. Također, za primjer, iako diskriminatorna praksa dvije škole pod jednim krovom postoji na 28 lokaliteta u Bosni i Hercegovini u tri kantona, predviđa se izvršenje sudskih odluka po tom pitanju, ali samo na razini jednog kantona, dok širi strukturni problem segregacijske socijalizacije ostaje neriješen.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.