Piše: Aida K.
Kao rezultat zajedničkog rada dvanaest organizacija civilnog društva iz cijele BiH koje rade u različitim oblastima promocije i zaštite ljudskih prava, okupljenih u BiH Civil Society Initiative for UPR, 2019. godine, predstavljen je Izvještaj u sjeni za 3. ciklus Univerzalnog periodičnog pregleda o stanju ljudskih prava u BiH. Jedna od važnih oblasti, obuhvaćena ovim izvještajem, odnosi se na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja koja je u BiH i dalje marginalno zaštićena. Neke od navedenih preporuka u cilju poboljšanja trenutnog stanja u ovoj oblasti su jačanje interne procedure kontrole policije, uključivanje nezavisne kontrole koja bi zajedno s internim organima evaluirala žalbe i najave javnih okupljanja, te jačanje i veće uključivanje Institucije ombudsmena u monitorisanje i izvještavanje o pravu na javno okupljanje.
Naime, sloboda okupljanja je jedno od temeljnih prava svakog slobodnog i aktivnog demokratskog društva. To je pravo koje omogućava svakom pojedincu/ki ili društvenoj grupi mogućnost da organizovanjem javnih događaja (šetnji, protesta ili demonstracija) iznesu svoj stav i skrenu pažnju javnosti na probleme sa kojima se suočavaju. Bilo da se radi o obespravljenim radnicima/ama, studentima/cama, ženama, manjinskim društvenim skupinama, ili građanima/kama nezadovoljnim radom vlasti, gotovo sve velike pobjede na polju borbe za pozitivne društvene promjene počele su korištenjem prava na slobodu okupljanja.
Pravo na slobodu mirnog okupljanja garantovano je Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Federacije BiH, Ustavom RS, Statutom Brčko Distrikta, ali i većim brojem zakonskih i podzakonskih akata na nivou kantona, entiteta i Brčko Distrikta. Pored toga, ova prava garantuju i pravni instrumenti definisani brojnim međunarodnim sporazumima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, među kojima je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i njeni Dodani protokoli koji imaju prvenstvo nad svim drugim zakonima.
Ipak, iako zaštićeno brojnim zakonima, domaćim i međunarodnim aktima, ovo pravo se u BiH vrlo često oduzima upravo onima kojima je ono najpotrebnije, kako bi se zaštitio interes vladajućih političkih struktura, ili privilegovanih društvenih skupina koji borbu za ravnopravan društveni položaj i status, život bez diskriminacije, opresije, nasilja i straha od mogućeg nasilja, vide kao suprotstavljanje njihovim moralnim i vjerskim načelima razvijenim i njegovanim patrijarhalnim odgojem.
(Ne)usklađenost sa međunarodnim standardima
Nezavisni panel eksperata Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), pri Organizaciji za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), zajedno sa Evropskom komisijom za demokratiju putem prava (Venecijanska komisija), 2007. godine je sačinio, a 2010. godine revidirao Smjernice o slobodi mirnog okupljanja, u kojima se nastoji pomoći državama u formuliranju zakona o slobodi mirnog okupljanja i njihovom usklađivanju sa evropskim i međunarodnim standardima. Analizu zakonskih okvira iz ove oblasti u BiH, te perspektive ključnih međunarodnih standarda u ovoj oblasti zasnovanim na ovim Smjernicama, Centar za društvena istraživanja Analitika predstavio je u publikaciji “Između slobode i restrikcija”, 2016. godine. Istraživanjem je, pored brojnih i značajnih razlika u zakonskim rješenjima koja reguliraju ovu oblast, utvrđena njihova neusklađenost sa međunarodnim standardima u oblasti slobode okupljanja. U zaključku istraživanja navedeno je da zakonski okvir o slobodi okupljanja ne reflektira princip presumpcije u korist održavanja okupljanja. „Čak suprotno, zakonske su odredbe u velikom broju slučajeva naklonjene restrikcijama prije i tokom održavanja okupljanja, kao i otežavajućim okolnostima za organizatore okupljanja, što ostavlja dojam da su zabrane u ovoj oblasti pravila, a ne izuzeci. Nivo ostvarivanja principa nediskriminacije u kontekstu tretmana stranih državljana, kao i nepoštivanje principa srazmjernosti u pogledu sankcija za propuste na strani organizatora također ne idu u prilog presumpciji u korist održavanja okupljanja. Pored toga, uvidom u zakonski okvir zaključuje se i to da su obaveze omogućavanja i zaštite okupljanja, koje bi prvenstveno trebale biti odgovornost nadležnih organa, zapravo prebačene na organizatore, koji snose najveći dio tereta ostvarivanja prava na slobodu mirnog okupljanja u praksi“, navodi se u zaključku istraživanju.
Neusklađenost sa međunarodnim standardima, teret koji se stavlja na leđa organizatora/ica mirnih protesta, u velikoj mjeri otežavaju korištenje zakonom zagaranotvanog prava na slobodu okupljanja. Ovi problemi identificirani su kao ključni i u nekim od novijih istraživanja u ovoj oblasti.
Sarajevski otvoreni centar je u novembru 2020. godine, predstavio publikaciju pod nazivom „Sloboda okupljanja u labirintu zakona: analiza bh. zakonodavstva u oblasti slobode okupljanja“, u kojoj se analiziraju najznačajnije tematske oblasti za ostvarivanje prava na slobodu mirnog okupljanja u BiH. Zaključak do kojeg se došlo ukazuje na postojanje brojnih razlika i proturječnosti u čak dvanaest (12) zakona o javnim okupljanjima u BiH, ali i njihov veliki nesklad sa međunarodnim i europskim standardima. „Pregledom bh. zakonskog okvira stječe se dojam da je pravo na slobodu mirnog okupljanja predstavljeno u svjetlu obveza i ograničenja za organizatore i sudionike okupljanja, te poštede policijskih tijela od mnoštva dužnosti koje prema međunarodnim standardima nesumnjivo spadaju u pozitivnu obvezu države da omogući održavanje okupljanja. Pred organizatore se nameću mnogobrojne administrativne i proceduralne prepreke, čija je svrha otežavanje umjesto omogućavanja što lakšeg i djelotvornijeg ostvarivanja prava na slobodu mirnog okupljanja“, zaključeno je. Pored toga, istaknut je zahtjevan, komplikovan i iscrpljujući proces prijave održavanja okupljanja, što u konačnici dodatno potvrđuje zaključak da zakonski okviri u BiH odstupaju od najvažnijih načela, odnosno od „presumpcije u korist održavanja okupljanja, pozitivne obveze države da omogući održavanje okupljanja i razmjernosti mjera kojim se upliće u slobodu mirnog okupljanja sa svrhom koja se želi postići.“
Pored toga, analizom prava na slobodu okupljanja u cilju utvrđivanja da li je praksa institucija BiH restriktivna i sa kojim izazovima se susreću organizatori/ce javnih okupljanja, predstavljenoj u izvještaju CIJENA PROTESTA: prakse nadležnih institucija u oblasti slobode okupljanja, između ostalog, zaključeno je da cilj okupljanja vrlo često određuje koliko će praksa relevantnih institucija BiH biti restriktivna, odnosno da se organizatori/ce okupljanja koja kritiziraju lokalnu vlast, ili u svom središtu imaju prava žena i LGBTI osoba, suočavaju sa većim izazovima i restrikcijama od strane nadležnih institucija u nastojanju da ostvare svoje pravo na slobodu okupljanja.
Zakon u službi restrikcija
Brojni primjeri iz prakse, žalbe pristigle u ured Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH, potvrđuju zaključak da cilj okupljanja utječe na odnos nadležnih institucija BiH prema organizatorima/icama okupljanja. Naime, Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je, u februaru 2020. godine, objavila Specijalni izvještaj o pravu na slobodu mirnog okupljanja u kojem se navodi da su Ombudsmeni za ljudska prava Bosne i Hercegovine, u periodu 2015 – 2019. godina, zaprimili i postupali po pojedinačnim žalbama u 17 predmeta koji se odnose na problematiku prava na slobodu mirnog okupljanja u Bosni i Hercegovini. Jedan od navedenih slučajeva uključuje pokušaj Sarajevskog otvorenog centra da organizuje protestni marš za ljudska prava LGBTI osoba, 13. maja 2017. godine. Zbog sporosti u izdavanju rješenja kojim se određuje ruta protestnog marša od strane nadležnog organa, i nemogućnosti ispunjenja zakonom propisanih rokova, organizator je morao odustati od zahtjeva podnesenog Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Sa ponovnim onemogućavanjem prava na slobodu okupljanja Sarajevski otvoreni centar se suočio i 2018. godine, kada je bilo je planirano održavanje ulične akcije na Trgu djece Sarajeva i ispred Narodnog pozorišta, povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans lica.
U izvještaju Evropske komisije o BiH za 2020. godinu, navodi se da su „organizacije civilnog društva prijavile povećan broj pokušaja od strane vlasti da se ograniče mirna okupljanja, naročito ona vezana za pokret „Pravda za Davida“ u Banja Luci, čiji su članovi bili zastrašivani, novčano kažnjavani i sudski procesuirani.“ Naime, članovima pokreta „Pravda za Davida“ onemogućeno je organiziranje okupljanja u Banja Luci još od decembra 2018. godine, kada je policija nasilno rastjerala učesnike/ce skupa. Trenutno je u procesu suđenje aktivistima/kinjama za, između ostalog, uzvikivanje „pravda“ na ulicama.
Da cilj vrlo često određuje restrikcije i izazove sa kojima će se organizatori/ce suočavati u procesu dobijanja potrebnih dozvola za održavanje protestnih skupova, dodatno dokazuju nametnuti dodatni troškovi za betonske i metalne ograde, koje su 2019. morali/e platiti organizatori/ce prve Bh. povorke. Ovakvi i slični zahtjevi nisu traženi od organizatora/ica drugih protestnih skupova, među kojima je i onaj održan dan prije Povorke ponosa koji je imao za cilj njeno sprječavanje. Organizacioni odbor druge Bh. povorke ponosa, planirane za septembar 2020. godine, pored nametanja dodatnih mjera osiguranja, susreo se sa odbijanjem zahtjeva za zaustavljanjem saobraćaja, od strane Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo. Nakon žalbe upućene Vladi Kantona Sarajevo, doneseno je rješenje kojim se poništava odluka Ministarstva saobraćaja KS. Međutim, kako su naveli iz OO Bh. povorke ponosa, „važno je naglasiti da je drugostepena odluka, iako donesena u oktobru 2020. godine, dostavljena je Organizacionom odboru u decembru 2020. godine, čime je onemogućeno održavanje povorke ponosa. Bez obzira na to što smo mi kao odgovoran kolektiv odgodili drugu Bh. povorku ponosa zbog epidemiološke situacije, ostaje činjenica da se povorka ne bi mogla dogoditi, jer je rješenje na našu žalbu stiglo prekasno.“
Iako je drugostepeno Rješenje Vlade KS o poništenju odluke Ministarstva saobraćaja KS stiglo prekasno, iz OO Bh. povorke ponosa su poručili da njegovo donošenje ima veliki značaj za buduće događaje. „Pozdravljamo poništavanje odluke o zabrani zaustavljanja saobraćaja, te pozivamo Ministarstvo saobraćaja KS da u daljnjim odlukama obavezno uzme u obzir sva obrazloženja iz drugostepenog Rješenja, te da se prilikom odlučivanja o izdavanju saglasnosti za zaustavljanjem saobraćaja vode kroz harmonizaciju zakona, jer se ovaj zahtjev prvenstveno oslanja na Zakon o javnim okupljanjima i manifestacijama Kantona Sarajevo, a ne na Zakon o saobraćaju“, poručili/e su iz OO Bh. povorke ponosa.
Tragom primjera dobre prakse
Brojna istraživanja civilnog sektora u BiH, ali i izvještaji međunarodnih organizacija o stanju ljudskih prava kada je u pitanju sloboda okupljanja na vidjelo iznose sve nedostatke njegove neusklađenosti sa međunarodnim standardima. Pred relevantnim institucijama BiH u ovoj oblasti predstoji period rada na njihovom otklanjanju. Ipak, neki pozitivni pomaci u ovoj oblasti su vidljivi. Donošenje Zakona o mirnom okupljanju u Brčko distriktu, u julu 2020. godine, primjer je dobre prakse i modela zakona koji osigurava poštivanje ljudskih prava u oblasti slobode okupljanja.
Pored toga, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, je trenutno u procesu izrade Nacrta zakona o mirnim javnim okupljanjima na području Kantona Sarajevo i Nacrtu zakona o javnim priredbama i drugim oblicima okupljanja na području Kantona Sarajevo, te su pozvali sve zainteresovane organizacije i građane/ke da se uključe u javne konsultacije. Omogućavanje široj javnosti da se uključi u izradu navedenih zakona, otvara se mogućnost da se čuje glas onih koji su vrlo često bili/e žrtve loših zakonskih rješenja i onemogućeni da koriste pravo na slobodu okupljanja. Sarajevski otvoreni centar je jedna od organizacija koja je slanjem svojih sugestija i komentara nastojala doprinijeti lakšem uživanju prava na okupljanje građanima/kama u Kantonu Sarajevo, te donošenju zakonskih rješenja koji će biti usklađeni sa međunarodnim standardima. Hoće li se konačno donošenje navedenih zakona biti zabilježeno kao još jedan od pozitivnih primjera dobre prakse, ostaje tek da se vidi.