Piše: Selma Kešetović
Bosna i Hercegovina, unatoč iznimno kompleksnom državnom, entitetskom i kantonalnom aparatu, bilježi pomake na polju borbe protiv diskriminacije na osnovu rodnog i seksualnog identiteta. Otpor promjenama u korist različitosti najprije je kulturološki, i tu je uvijek pitanje je li starija kokoš ili jaje, odnosno da li prije treba doći do promjene u zakonodavstvu, pa u kulturi, ili bi promjena kulture trebala diktirati promjenu zakonodavstva. Znanstvenici_ee uglavnom tvrde da je starija kokoš, tako isto istraživanja pokazuju da su oba fronta bitna, ali da zakonodavni okvir daje dobru osnovicu za temeljna ljudska prava. Građanski i NVO aktivizam su i dalje glavni akteri u vršenju pritiska na zakonodavne i izvršne organe. Izvještaj u sjeni za 3. ciklus Univerzalnog periodičnog pregleda o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini daje osvrt i na seksualnu orijentaciju i rodni identitet odnosno koji su pomaci ostvareni u periodu od 2015-2019. Godine. Tim povodom smo razgovarali_e sa članicom tima Sarajevskog otvorenog centra, Vladanom Vasić.
Tokom održavanja Međunarodnog festivala queer filma i umjetnosti Merlinka u Sarajevu, 2014. godine, došlo je do homofobnog napadana na učesnike/ice Festivala nakon čega je podignuta optužnica protiv jedne osobe (iako je ih sudjelovalo više). Kako je prošla optužnica i da li je došlo presude?
Što se tiče optužbe za napad na Festival Merlinka, izrečena je uvjetna presuda jednom napadaču od njih 14. Čak je i Ustavni sud u apelaciji donio odluku da je došlo do kršenja ljudskih prava kako zbog neobezbjeđivanja prava na slobodu okupljanja, tako i zbog neosiguravanja bezbjednosti i zaštite od nasilja učesnika/ca Festivala Merlinka.
Kakav efekat izrečena presuda ima na LGBTI zajednicu?
Sama presuda tj. uvjetna osuda napadača ( jednog od njih četrnaest) jeste dovela do utiska da pravosudni sistem ne reaguje na homo/transfobno nasilje i ne pruža adekvatnu zaštitu LGBTI osobama. Odluka Ustavnog suda u tom pogledu unaprijedila je pogled zajednice na pravosuđe, ali još rada je potrebno da se povrati njeno povjerenje.
Postoji li veća sloboda prijavljivanja napada na LGBTI osobe u odnosu na prethodni period?
Veća sloboda prijavljivanja postoji, međutim ona se više može pripisati radu na senzibilizacije policije i tužilaštava nego samoj sudskoj praksi.
Da li rad sa tužilaštvom i policijom u smislu treninga daju rezultate na terenu?
Da, konkretno ovaj rad doveo je do imenovanja kontakt osobe u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu koja direktno prima LGBTI osobe i vodi slučajeve, što je dosta ubrzalo proces istrage i podizanja optužnica, te trenutno pratimo slučaj koji je tužilaštvo pokrenulo i čekamo njegov sudski epilog.
Sa kakvim se preprekama najčešće suočavaju osobe koje treniraju policiju i tužilaštva? Gdje je taj otpor i kako ga ukloniti?
Prva prepreka jeste uspostavljanje odnosa povjerenja i osiguravanje institucionalne podrške institucija. Ono što je neophodno jeste uspostaviti obaveznu sistematsku edukaciju koja će se provoditi u saradnji s civilnim društvom, umjesto da u potpunosti ovisi o civilnom društvu.
Na koje probleme nailaze osobe iz LGBTI zajednice kada prijave diskiminaciju i nasilje na osnovu seksualnog identiteta?
Osim nesenzibilisanosti institucija, LGBTI osobe susreću se prije svega s manjkom podrške i razumijevanja društva, te nedostatkom institucionalnog sistema psiho-socijalne podrške što dovodi do rjeđeg prijavljivanja slučajeva nasilja, ili odustajanja od daljnjeg postupka. Uspostavljanje ovog sistema i saradnja između svih institucija u postupku i civilnog društva neophodna je da bi se premostili ovi izazovi.
Bosna i Hercegovina je napravila veliki korak 2019. godine kada je održana prva povorka ponosa BiH. Do održavanja same povorke prethodilo je 15 godina kontinuiranog LGBTI aktivizma i njezinim održavanjem, BiH se pridružila zemljama regiona koje su već održale povorku ili istu održavaju u kontinuitetu više godina. Iako je povorka bila uspješna (čak najuspješnija prva povorka u regionu) i prošla bez fizičkog ugrožavanja učesnika/ica povorke, zahtjevi koji su upućeni Organizacionom odboru povorke ukazuju na potpuno drugačiji i dikriminatorni tretman gdje je na LGBTI osobama bilo da preuzmu odgovornost za vlastitu zaštitu svoje sigurnosti, te da podnesu dodatni finansijski teret na svojim plećima. Ovo je bilo pogrešno iz dva razloga: LGBTI osobe i saveznici/e nisu prijetili/e drugim građanima nasiljem bilo koje forme, tako da odgovornost države bilo da riješi problem kriminalnih aktivnosti homofobnih, transrodnih i bifobnih grupacija koji su prijetili/e učesnicima/kama povorke. Drugi razlog se naslanja na prvi – ne postoji sloboda okupljanja ukoliko je ona uvjetovana (tu se ne misli na uvjete poput najave skupa).
Organizacioni odbor druge povorke ponosa, zajedno sa CRD-om, poslao je Nacrt zakona o slobodi okupljanja Kantona Sarajevo. U decembru 2020. godine, Sarajevski otvoreni centar je poslao prijedlog amadmana na Nacrt zakona o mirnim javnim okupljanjima na području Kantona Sarajevo. Amadmani su usmjereni ka problemu mjesta održavanja gdje bi okupljanje obuhvatalo svaki prostor, zabrana okupljanja bi sadržavala zabranu okupljanja lica koji podstiču na nasilje i diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, da se formira poseban organ za najavu skupova, kao i da organizatori/ice skupa ne smiju snositi odgovornost za ponašanje učesnika/ica s obzirom da se to već regulira kroz zakone o javnom redu i miru, kao i krivičnim usljed težih ozljeda.
Tokom prethodnih godina došlo je i do decentralizacije aktivizma gdje su aktivnu ulogu preuzele dvije nevladine organizacije Tuzlanski otvoreni centar u Tuzli i Centar za mlade Kvart u Prijedoru. Tuzlanski otvoreni centar se bavi LGBTI pravima i postiže rezultate zagovaranjem prema institucijama kako bi institucije Grada Tuzle i Tuzlanskog kantona bolje pružali/e usluge LGBTI osobama. Ovo je posebno važno, jer je BiH tako strukturirana da je potrebno raditi na svim razinama.
Na kraju, svi zakonodavni okviri i senzibilizirane policijske snage i tužilaštva tu su kako bi ih LGBTI osobe koristili/e u slučaju nasilja i diskriminacije. Što više prijavljenih slučaja, to više prakse za čitavo društvo. No u međuvremenu, da bi do prijava došlo, mora se osnažiti sama zajednica i njezini pojedinci/ke. Stoga je aktivizam u BiH usmjeren i na zagovaranje, i na rad sa zajednicom. LGBTI osobe najprije doživljavaju zlostavljanje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta u prostoru koji bi za njih trebao najsigurniji – u obitelji. Potom nose strah u škole, fakultete, odnose, i zato je potrebna cijela šira zajednica da bi se osobi pomoglo, da bi se osjećala sigurnom i prihvaćenom.
Bosnu i Hercegovinu čeka još mnogo rada. Ali golemi koraci već su urađeni u pravom smijeru.