Autor: Emir Velić
Već duže od dvije godine dominantna tema diskusije o vanjskoj politici Bosne i Hercegovine jeste Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU. Dokument, objavljen u maju 2019. godine, javnosti je najpoznatiji zbog svog zaključka u kojem je navedeno 14 prioriteta koje vlasti trebaju ispuniti, poboljašavajući zakonodavni i institucionalni okvir, a kako bi zemlja napredovala na putu evropskih integracija. Činjenice govore da je ovaj put formalno neprohodan još od 2003. godine, kada je EU dodijelila BiH status potencijalnog kandidata. Nijedna od država Zapadnog Balkana nije toliko čekala na ostvarivanje kandidatskog statusa. Ovakvi podaci ne predstavljaju iznenađenje, s obzirom na to da je angažman vladajućih institucija ka usvajanju preporuka koje šalje međunarodna zajednica minimalan, čemu svjedoči i činjenica da je u protekle dvije godine u potpunosti ispunjen samo jedan priritet iz Mišljenja Evropske komisije.
S druge strane, pojedini bh. političari smatraju da je tretman Brisela preoštar i da je naša zemlja već trebala uživati status kandidata za članstvo, bez obzira na nivo ispunjenosti 14 prioriteta. Ovakve povlastice bile bi kontraproduktivne, dijelom što bi pružale dodatni legitimitet vladajućim strukturama koje opstruišu reformske promjene, ali prevashodno što simbolična promjena prefiksa ispred oznake položaja BiH suštinski ne bi predstavljala nikakav boljitak za građane, u kojima EU mora tražiti glavne partnere u cjelokupnom procesu.
Suština je ključna i kada je 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije u pitanju. Naime, šef delegacije EU u BiH Johan Sattler, potencirao je da i među ključnim prioritetima ima onih koji su posebno važni. Konkretno, radi se o tri zakonodavna akta grupisana u sekciju “Vladavina prava”, te uključuju unapređenje funkcionisanja pravosuđa kroz usvajanje novih zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), usvajanje i provođenje propisa o sukobu interesa i zaštiti uzbunjivača, kao i usklađivanje zakonodavstva i jačanje kapaciteta za javne nabavke. Nijedan od navedenih zakona još uvijek nije usvojen, iako inicijative za to postoje, te su neki stupili u parlamentarnu proceduru. Ipak, njihovo usvajanje ponovo ne mora suštinski ništa da znači za evropski put Bosne i Hercegovine ukoliko im je sadržaj protivan EU standardima.
Prijedlog zakona o sprečavanju sukoba interesa u institucijama vlasti BiH, koji su predložili poslanici Damir Arnaut, Saša Magazinović i Jasmin Emrić, usvojen je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u januaru tekuće godine i to u izmijenjenom obliku, nakon, kako navodi Transparency International BiH (TI BiH), amandmana HDZ-a i SNSD-a koji su “uglavnom išli u smjeru slabljenja mehanizama odgovornosti i politizacije izvršnih tijela”. Uprkos ovim izmjenama, zakonska osnova koju je usvojio Predstavnički dom PSBiH je naprednija u odnosu na Nacrt zakona o sukobu interesa koji paralelno priprema Ministarstvo pravde BiH. Naime, iz Ministarstva su se skoro potpuno oglušili na apele civilne zajednice, te su tako odbili dvije trećine prijedloga koje je na Nacrt zakona dostavio TI BiH, poput odredbe da se javnim funkcionerima zabrani voditi udruženja koja se finansiraju iz budžeta, kao i prijedloga da budu spriječeni istovremeno biti direktori javnih ustanova. Ovakvom Nacrtu zakona Ministarstva pravde usprotivili su se i i predstavnici međunarodne zajednice, uključujući Delegaciju EU, Ambasadu SAD-a i Misiju OSCE-a, upozorivši da on nije u skladu s međunarodnim propisima i preporukama GRECO-a.
Kada je u pitanju Zakon o javnim nabavkama, postojeći je već “djelimično usklađen sa acquis-om”, stoji u popratnom Analitičkom izvještaju Evropske komisije iz 2019. godine. Kako je navedeno, iako Zakon “ima za cilj osigurati poštivanje principa nediskriminacije, otvorene konkurencije, transparentnosti i jednakog postupanja”, princip nediskriminacije nije u potpunosti primijenjen “jer zemlja održava sistem domaćih preferencija, a koji bi trebalo postepeno ukidati”. Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama usvojen je u drugom čitanju u Predstavničkom domu PSBiH, ali je neizvjesno da li će dobiti podršku u Domu naroda. Ovakvim Prijedlogom zakona definiše se, između ostalog, obaveza prethodne provjere tržišta, podjela nabavke na lotove i uvodi pravni osnov za provođenje elektronskih nabavki.
Najzad, Zakon o VSTV-u bio je u posebnom fokusu Venecijanske komisije u proteklom periodu, ponajviše zbog turbulencija u ovom zakonodavnom tijelu koje su rezultirale ostavkom predsjednika Milana Tegeltije koncem prošle godine. Ministarstvo pravde BiH zatražilo je Mišljenje Venecijanske komisije o Nacrtu Zakona o VSTV-u koji pokriva četiri pitanja: sukob interesa i transparentnost, disciplinski postupci za sudije i tužitelje, sudska revizija odluka VSTV-a i smjena članova VSTV-a. Iz Venecijanske komisije su pozdravili Nacrt, ali i predložili izmjene koje se tiču prethodno spomenutih tema. U svakom slučaju, iz Komisije su podsjetili da Nacrt zakona o VSTV-u “nije, niti mu je suđeno biti, novi sveobuhvatni pravni akt o VSTV-u, koji BiH u kontekstu procesa integracije u EU, namjerava usvojiti”, budući da se ne bavi pitanjima imenovanja i sastava VSTV-a koja će morati biti adresirana u novom, sveobuhvatnom pravnom aktu.
Vijeće ministara BiH je 23. juna usvojilo Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o VSTV-u, unatoč nedostatku podrške predsjedavajućeg Zorana Tegeltije koji je ustvrdio da postoji “ozbiljna rezerva” po pitanju Strategije za reformu pravosuđa. Zamjenik ministra pravde Nezir Pivić pojasnio je da je jedna od novina mogućnost ulaganja pravnog lijeka na odluke o imenovanju VSTV-a, kao i i brisanje mogućnosti članova VSTV-a da budu suzdržani prilikom glasanja. Ukazao je i na uvođenje Jedinice za integritet pri Sekretarijatu VSTV-a, zaključivši da “detaljnim propisivanjem disciplinskih prekršaja za sudije i tužioce se nastoji podignuti nivo njihove odgovornosti, dok se istovremeno ograničava mogućnost pogrešnog interpretiranja određenih postupaka sudija i tužilaca”.
U konačnici, pozitivan trend je što su donosioci odluka u proteklih nekoliko mjeseci u određenoj mjeri poduzeli korake ka ispunjenju prioriteta iz oblasti vladavine prava. Istovremeno, obaranje određenih mjera od strane poslanika u Parlamentarnoj skupštini, ali i odbijanje da se u kreiranju legislative udovolji preporukama civilnog sektora koji zahtijeva da novi propisi budu srazmjerni progresivnim standardima, govori da je kod pojedinih vlastodržaca ipak evidentan nedostatak ambicija za EU integracijama. Iako je sada već jasno da od optimističnih poruka o ispunjenju svih 14 prioriteta Evropske komisije do polovine godine neće biti ništa, građanima Bosne i Hercegovine bi još manje pogodovalo stvaranje slike o priklonjenosti evropskim vrijednostima na površini, a dublje zarobljavanje države u suštini.