Autorica: Lejla Gačanica
U Mišljenje Komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji, unutar okvira demokratije kao peti prioritet je utvrđeno da BiH treba “poduzeti konkretne mjere sa svrhom promicanja okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevladale posljedice rata”. EU prepoznaje u ovom dokumentu da političko okruženje još uvijek nije pogodno za pomirenje i prevladavanje prošlosti, te da političke vođe često osporavaju utvrđene činjenice o ratnim događajima. Nastavljaju se nagomilavati predmeti povezani s procesuiranjem ratnih zločina, dok položaj civilnih žrtava rata nije adekvatan. Iako je kandidatski status iz decembra 2022.godine trebao biti ohrabrenje BiH na putu ka EU, u državi u kojoj je gotovo politički mainstream podgrijavanje etničkih sukoba, a koja je dosada ukupno radila malo i nekonstruktivno na izgradnji pomirenja, peti prioritet bi trebalo visoko pozicionirati.
U Izvještaj o Bosni i Hercegovini za 2022. godinu se navodi da BiH i dalje nedostaje “cjelodržavni politički okvir za bavljenje nasljeđem prošlosti“, navodeći rijetke pozitivne primjere i manjak pomaka. Na navode o potrebi usvajanja strategije za tranzicijsku pravdu, neophodno je podsjetiti da je nacrt ove Strategije odavno završen i nikada usvojen, no sada je već propušteno vrijeme kada bi strategija bila svrsishodna i imala smisla. Još jedan dokument koji neće zaživjeti, već da ga imamo samo da bi se prividno zadovoljila forma, sasvim sigurno ne treba. Pogledajmo revidiranu Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina – vrlo je izvjesno da predmeti ratnih zločina neće biti okončani do kraja 2023. godine, kako je to predviđeno. Procesuiranja ratnih zločina su spora, a sada već protok vremena i činjenica da umiru i žrtve i počinioci, predstavljaju realnost u kojoj pravda za neke nikada neće biti ostvarena.
Žrtve i preživjeli su u miru ponovno viktimizirani. Tranzicijska pravda se većinom iscrpila kroz krivična suđenja, koja pak rijetko – u svom činjeničnom obimu, zažive u BiH. Poricanja, opravdavanja, umanjivanja, veličanja presuđenih ratnih zločina i zločinaca su sveprisutna, unatoč zakonskoj regulaciji kojom se ove radnje kriminaliziraju. Možda i najbolja ilustracija nedostatka volje za prevladavanjem prošlosti jeste upravo ova regulativa, koju su uporno odbijali da usvoje u državnom parlamentu a zbog alarmirajućeg stanja u društvu u pogledu negiranja genocida i drugih ratnih zločina uz bjesomučno veličanje ratnih zločinaca, istu je nametnuo Visoki predstavnik 2021.godine. I dok je sa jedne strane zaista zabilježeno smanjenje poricanja ili veličanja ratnih zločina, sa druge strane je reakcija političkog vrha Republike Srpske pokrenula lavinu napetosti koja se trenutno samo pojačava. I sa treće strane – primjena važećih zakonski normi izostaje, jer Tužilaštvo Bosne i Hercegovine još uvijek nije podiglo niti jednu optužnicu iako je zaprimilo značajan broj krivičnih prijava, od kojih su za neke istrage na vrlo zabrinjavajući način obustavljene. Ovakva situacija je izrazito štetna za društvenu realnost, u kojoj se etničke tenzije zaoštravaju, žrtve ponižavaju a nepovjerenje u institucije države – a i državu samu – rastu.
No osporavanje zločina i time patnje koju su žrtve doživjele, je jedan segment izostanka sistemskog pristupa u rješavanje naslijeđa konfliktne prošlosti. Status civilnih žrtava rata i reparacije su još uvijek bitka koju preživjeli vode. Komitet za borbu protiv torture je 2019. godine donio odluku protiv BiH zbog neispunjavanja obaveza prema žrtvi ratnog seksualnog nasilja kojoj je onemogućeno efektivno i provodivo pravo na adekvatnu i pravednu naknadu, kao i što potpuniju rehabilitaciju. Iako je BiH obavezana da uspostavi odgovarajuće mehanizme reparacije, provedba Odluke još nije realizirana. Ostvarivanje imovinsko-pravnih zahtjeva unutar krivičnih postupaka za ratne zločine je tek od 2015.godine počelo da se primjenjuje , i to nakon velikih napora civilnog društva.
Dakle, šta se može uraditi u pogledu petog prioriteta iz Mišljenja? Prije svega, pomirenje ne posmatrati kao apstraktni pojam već sagledati koje intervencije u društvu jesu neophodne (posebno jer je preporuka je sama po sebi opšta). Neke od intervencija podrazumijevaju dubinsku promjenu stavova do koje sigurno neće doći brzo niti lako, zbog konteksta koji je postao otporan na pokušaje kritičkog i konstruktivnog pristupa prošlosti. Druga oblast intervencija znači uspostavljanje okvira za budućnost, odnosno reformiranje načina na koji se prošlost prerađuje, multiplicira i koristi za instaliranje jedno-etničkih narativa.
Prvi i osnovni korak mora biti zaustavljanje manipulacijom prošlosti koja dolazi iz političkih vrhova. Provedba odredbi Krivičnog zakona BiH (član 145a) o zabrani poricanja, opravdavanja, umanjivanja zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te veličanje presuđenih ratnih zločinaca se mora početi dešavati i mora biti pravovremena, jer se trenutno stvara atmosfera nekažnjivosti koja dalje potiče destruktivne narative. Nadalje, potrebne su izmjene Izbornog zakona BiH kako bi se period odgovornosti za govor mržnje proširio izvan predizbornog perioda.
Kolektivno pamćenje mora biti otvoreno za priznanje patnji svih žrtava i osuditi sve zločine, bez obzira ko ih je počinio. Memorijalizacija u tom kontekstu treba biti mnogo više od postavljanja „korektnih“ spomenika koji ne ispunjavaju društvenu potrebu pamćenja u BiH, posebno kada se radi o zajednicama sa nasilnom prošlošću. Primjer spomen obilježja na Kazanima (koji se navodi u Izvještaju o BiH) nije primjer pozitivnih koraka, već blijedi pokušaj zadovoljenja forme bez suštinske promjene ili poticanja na istu unutar narativa o prošlosti. Kritička kultura sjećanja mora ući u dosadašnje etničke narative, uključujući spomeničku kulturu, obrazovanje, medije.
Novo revidiranje Državne strategiju za rad na predmetima ratnih zločina mora biti realno u pogledu potrebnog vremena za rješavanje predmeta ratnih zločina no u isto vrijeme je neophodno depolitizirati ove procese, kao i postaviti zahtjeve za efikasnim postupcima koji koriste pristup orijentiran ka žrtvama.
Status civilnih žrtava rata zahtijeva sistemski i istinski brz pristup. U Republici Srpskoj u oktobru ističe rok za preživjele žrtve rata devedesetih godina za podnošenje zahtjev za ostvarivanje prava. Neujednačen je status djece rođene zbog rata, kao i žrtava seksualnog nasilja u entitetima i Brčko distriktu. Žrtve u oba entiteta se obavezuju na plaćanje velikih sudskih troškova, i suočavaju sa nemogućnošću naplate dosuđene imovinske naknade. Žrtve se ne suočavaju samo sa teškim ostvarivanjem prava na reparacije, već i činjenicom da možda nikada neće doživjeti bilo koju vrstu satisfakcije.
Konačno, sve gore navedeno treba doći od države, kao odraz zrelosti, sposobnosti i spremnosti da se radi na suočavanju sa ratnim naslijeđem. Civilno društvo će uvijek podupirati i zagovarati ove procese no njihovi napori se moraju prevesti iz alternativnog narativa u zvanične politike države. Ne samo da teret suočavanja sa prošlošću ne treba da isključivo nosi civilni sektor, već je nužno da ta promjena dođe iznutra i sistematično, umjesto da je suprotstavljena ovim procesima. Osim formalnih postupaka, važno je raditi na promjeni političke i društvene klime – poput otvaranja društvenog dijaloga, konstruktivnog pristupa zajednicama i mladima, uključivanje različitih aktera, promjenu perspektive o budućnosti.
Ostajanje u statusu quo za BiH nije opcija, o čemu EU također treba voditi računa. Peti prioritet nije dosada bio niti dovoljno jasno preciziran niti je postojao dovoljno snažan zahtjev za ispunjenje ovog prioriteta. Mijenjanje stanja koje zapravo savršeno odgovara onima koji bi ga trebali mijenjati će biti ogromni izazov no u isto vrijeme, njegovo prolongiranje samo učvršćuje uvjerenje da promjene neće biti i da ova država ne može do biti etnički podijeljena. Izuzetno je opasno podržavati ovaj narativ, koji se pak ukorijenio od konstituisanja najviših državnih institucija do zastava koje se viore po gradovima BiH. Strahovi od novog konflikta i kontinuirano plasiranje ratnih ideologija drže ovu državu, ali i ovo društvo, u vanrednom stanju gdje se svi ostali segmenti gledaju kroz prizmu etničkih interesa. U isto vrijeme, na regionalnom i geopolitičkom planu, BiH ostaje crvena tačka, žarište koje može buknuti sa svakom novom napetosti u Evropi. To je dio surove realnosti u kojoj se na izgradnji mira mora insistirati kao važnom garantu stabilnosti.
Stavovi izneseni u ovom tekstu, ne odražavaju nužno stavove članica Inicijative za monitoring evropskih integracija, kao ni same Inicijative.