Razgovarao: Mirza Halilčević
Period pandemije koronavirusa, još jednom je posvjedočio koliko je visok nivo transparentnosti rada politički lidera_ki važan. Pored navedenog, jednako je bitan i monitoring koji građani_ke trebaju da vrše i na koji imaju pravo.
Aktivna participacija građana_ki u postupcima donošenja važnih političkih odluka koje utječu na kvalitet svakodnevnog života, zapravo je ključna i s pravom se može koristiti kao mjerilo stepena demokratkse zrelosti jednog društva.
Sa gospođom Daguda, koja je unutar Izvještaja u sjeni za 3. ciklus univerzalnog periodičnog pregleda o stanju ljudskih prava u BiH, adresirala pitanje učešća građana_ki u postupcima kreiranja zakona i pravnih propisa, razgovarali smo i o učešću nevladinog sektora, kao svojevrsnog medijatora na potezu građanstvo i zakonodavna vlast.
Kroz Izvještaj u sjeni za 3. ciklus univerzalnog periodičnog pregleda o stanju ljudskih prava u BiH, adresirali ste pitanje slabog aktivnog učešća javnosti u odnosu na postupak pripreme pravnih propisa i drugih akata od važnosti za ranjive skupine bh. društva. Zašto nam je važno da postoje mehanizmi koji omogućavaju javnosti da aktivno učestvuje u kreiranju legislative?
Daguda: Postoji više vrlo značajnih razloga, a prvi je naravno taj što se svaka politika, pa tako i kreiranje budžeta, zakona, podzakonskih akata, odnosi na građane, koji će njihovom primjenom direktno osjeti pozitivne ili negativne efekte pomenutih praksi.
Efekti koji se osjećaju u mogućnosti konstruktivnog poboljšanja nacrta tih dokumenata i neophodnih korekcija, koje će samim tim predložene dokumente u najvećoj mogućoj mjeri približiti realnoj životnoj situaciji i potrebama, su na lokalnom nivou gdje su predloženi propisi najbliži svakodnevnoj građanskoj rutini. Međutim u praksi se to uglavnom svodi na zakonsku obavezu provođenja javne rasprave o budžetu i izmjenama regulacionih planova. Rezultati takvih konsultacija su gotovo obeshrabrujući za građane jer se gotovo ništa od predloženih izmjena i dopuna, barem kada su u pitanu budžeti ne usvaja.
Nije mnogo bolja situacija ni sa prijedlozima regulacionih planova gdje se uvijek „viši politički interes“ nameće kao prioritetan u odnosu na ono što je potrebno građanima. Bezbroj je takvih primjera gdje se u zelenim zonama, na dječijim igralištima, parkinzima između zgrada, grade novi poslovno-stambeni objekti mada je očigledno da se time ne samo narušava ambijent nego i građani i djeca uskraćuju za ugodan prostor predviđen za provođenje slobodnog vremena.
Kako u državnoj strukturi idemo prema višim nivoima susrećemo se sa sve zahtjevnijim propisima, koji često pored „građanskog sluha“ traže i određeni nivo ekspertize, pa i takve konsultacije mogu značajno da doprinesu poboljšanju samog zakonodavnog dokumenta. U takvim konsultacijama bi mogli uzeti učešće ljudi koji su čitav život proveli u određenim oblastima i imaju i ekspertizu i iskustvo. Mnoge nevladine organizacije takođe mogu vrlo kompetentno da daju doprinos, stručnjaci iz drugih institucija koji u tom trenutku nisu angažovani u krugu eksperata koji pripremaju dokument.
Praksa sa e-konsultacijama na nivou Vijeća ministara pokazuje da je preko 70% dostavljenih prijedloga i sugestija na dokumente koji su bili stavljeni na javnu raspravu prihvaćeni kao svrsishodni te kao takvi i uvršteni u tekst prijedloga koji potom ide u dalju proceduru.
U praksi imamo situaciju da sami poslanici na svim nivoima, kada su naravno posvećeni i odgovorni, sami traže način da sa kompetentnim stručnjacima, bez obzira o kojoj se oblasti radi, provjere da li je ponuđeni tekst mogao da bude bolji, da ne kažem da ustanove da li u njima postoje tzv „rupe“ koje se najčešće ostavljaju upravo sa namjerom da bi kasnije mogle biti zlouotrebljene, a da na kraju ipak sve bude „po zakonu“
Iz svega izloženog jedini zaključak može da bude da se konsultacijama definitivno može samo popraviti, a ne pokvariti ponuđeni dokument. Pitanje je samo da li je predlagaču stalo da se vrše izmjene u nečemu što su oni na „političkom nivou“ već odredili kao svoj prioritet. Tu se zanemaruje interes javnosti, građana, koji time što su glasali za određenu političku opciju nisu apriori prihvatili pristup u kojem ti izabrani znaju odgovore na sva njihova pitanja i probleme tokom četvorogodišnjeg mandata. U svemu tome je problem što onda građani na narednim izborima, takve koji ih nisu ništa pitali, nagrade novim mandatom umjesto da ih kazne davanjem šanse nekim drugim političkim opcijama. Ili su građani zadovoljni da ih se ništa ne pita, a spremni su da komentarišu, uglavnom pred TV aparatima, ono sa čime su nezadovoljni?! Konsultacije su neminovno povezane sa osnovnim demokratskim praksama da se politike, predstavničkim sistemima, vode u ime građana, ali da se oni pri tome moraju pitati da li je nešto u njihovom interesu ili nije.
U UPR-u se navodi kako, naime, postoji djelomično dobar zakonski okvir koji omogućava konsultacije javnosti, a u vezi sa pravnim propisima i akima u nastanku, te kako su i alternative poput stranice eKonsultacija razvijene upravo s tim ciljem. Ipak, odaziv javnosti je prilično slab. Ovo je, čini se, relativno čest izazov bh. građana_ki, a to je da na neki način ili nisu informisani ili ne koriste prava koja su im omogućena. Šta mislite, čega je ovo rezultat?
Daguda: Svakodneve prakse u konsultacijama su donekle elaborirane u prethodnom odgovoru, ali je potrebno napomenuti nekoliko ključnih pitanja:
Da li je kreatorima politika zaista stalo da se nešto poboljša u predloženim dokumentima, što najčešće nije slučaj jer su oni kreirani upravo tako kako politička struktura koja ih priprema i želi da realizuje u praksi.
Drugo pitanje je, naravno, u kojoj mjeri su građani spremni da se angažuju za bilo koji naredni pokušaj kada su u bezbroj dotadašnjih situacija uvidjeli da je to poprilično besperspektivno i bezuspješno, a nisu spremni da na bilo koji drugi način reaguju na naprihvatljive političke prakse. Uz to, vidljiv je nedostatak demokratske prakse kod neprihvatljivo velikog broja građana koji sami za sebe prihvataju zadatu ulogu objekta a ne subjekta društvenih promjena – osim na dan izbora, mada se i tada dešava da se glas prodaje za 50 KM, bez obzira što se time daje legalitet i legitimitet da se tokom četiri godine provodi nešto što u principu nije interes ni tog pojedinca koji je prodao svoju demokratsku volju.
Mora se pomenuti i sposobnost same javnosti da o nekim problemima kompetentno razmatra, što je naravno opet podložno manipulaciji od strane kreatora jer uvijek, i za ma kako kompleksna pitanja, postoje eksperti koji mogu otvoriti kompetentnu debatu i problematizirati zacrtani pristup.
Upitno je zašto se procedure konsultacija, koje su zakonom definisane, ne provode a pri tome ne postoji adekvatno protivljenje opozicije, odnosno odbijanje rasprave o dokumentima za koje nisu provedene konsultacije. Čak i kada postoje e-konsultacije na nivou VM BiH, svi dokumenti koji se odlukom vladajuće političke strukture usvajaju po hitnoj proceduri, ne moraju da prođu kroz proces konsultacija. Iza svega što se dešava u političkoj sferi nalaze se interesi koji objektivno ne daju odgovor na ključne životne probleme građana nego prije na planove uskostranačkih i interesnih grupacija.
U preporuci Norveške, a s ciljem unaprjeđenja izazova slabog odaziva javnosti, na neki način je istaknuto kako će upravo organizacije civilnog društva igrati ključnu ulogu u promociji, mobilizaciji, pa i jednom svojevrsnom premošćivanju jaza stvorenog između javnosti i zvanične politike. Koji će biti vaši sljedeći koraci, kao i preporuke na putu promoviranja postojećih mehanizama, te koliko se u svom planiranju oslanjate na međusobnu saradnju organizacije civilnog društva?
Daguda: OCD mogu značajno da utiču na podizanje svijesti građana o zahtjevanju i korištenju svih dobrih demokratskih praksi ali je sa druge strane uvijek veliki izazov da se takve promjene ne dešavaju preko noći. Radi se naravno o evolutivnom procesu, koji traži dugu praksu i spremnost na mnogo više svijesti o procesima, uzajamne uvezanosti, i naravno zaživljavanju pravne države koja je osnov bilo kakve pozitivne promjene. Nažalost, ne vidimo u praksi dovoljan broj organizacija civilnog društva koje doprinose boljem odzivu javnosti u procesima konsultacija, ili organizacija koje rade takve aktivnosti izvan projekata finansiranih od strane donatora.
Kako biste, recimo, na jedan svakodnevni način, zapravo, pokušali približiti ovdašnjim građanima_kama važnost mehanizma konsultacije?
Daguda: Ključno je pitanje da li je za građane prihvatljivo da o njihovim interesima odlučuje neko drugi, odnosno da li je nekome, ko je izabran na izborima da provodi vlast, istovremeno dato i pravo da radi stvari koje ne samo da ne zadovoljava interes građana nego ide direktno protiv toga. Najbolji primjer je gradnja mini hidroelektrana, koje osim investitorima svim drugim akterima uključujući i same lokalne zajednice, opštine, više koštaju nego što im donose korist. Da su provedene konsultacije da li bi takav zakon mogao da bude usvojen i bude u praksi toliko dugo dok građani nisu direktno shvatili koliko im tako nešto šteti. I tada su iskoristili druge građanske metode. Međutim ista stvar je i kada su u pitanju budžeti, regulacioni planovi, ili pitanja iz socijalne zašite, obrazovanje, kulture, sporta, itd.
I za kraj, mislite li, da je možda preambiciozno reći, kako je upravo ovakav način rada i približavanja zvaničnih politika građanstvu, zapravo oblik osvještavanja pozicije moći koju građani_ke ustvari imaju i na koju u konačnici imaju pravo?
Daguda: To je apsolutno neophodno demokratsko dostignuće i bilo koji način izbjegavanja, naročito u ambijentu gdje ne funkcioniše pravna država, pa nema sankcija i za očigledne protivzakonite radnje od strane vlasti, vodi u stanu degradaciju građanstva na nivo bezlične mase, dovedene do nivoa pukog preživljavanja. Čak se tu dešava apsurd, koji vlastodršce u takvom ambijentu često promoviše kao spasioce i nezamjenjive lidere, bez obzira što su upravo oni kreirali ili značajno doprinijeli urušavanju sistema u kojem se građani pitaju za ono što jeste njihov interes.
Mnogo je pokazatelja da situacija u vezi odnosa građana prema ambijentu u kojem im neko ne omogućava da iskažu svoj stav ili interes. Sve više je aktivnosti koje dolaze kao reakcija na neprihvatljive prakse. Da li to ide dovoljno brzo – ne ide. Da li se bez tog procesa može razvijati i napredovati društvo – ne može. Da li je preambiciozno očekivati da će građani uz dobre prakse kao što je npr. „Budžet za građane“, u sve većoj mjeri željeti i učestvovati u javnom životu – naravno da nije. Ali u tom procesu treba biti svjestan da je problem vrlo kompleksan i vremenski zahtjevan, da uključuje procese podizanja svijesti i razvijanja demokratske prakse, što se nikad nije dešavalo preko noći. Čak je i sam proces važniji od cilja, npr. uspostavljanja e-platforme za konsultacije. Građani ove procese trebaju da usvoje kao svoje vlasništvo, a kada shvatimo da je to naše pravo onda ćemo znati i kako da zahtjevamo i branimo to naše vlasništvo i pravo.