Alternativni izvještaj za BiH 2016: Politički kriteriji
Osobe s invaliditetom
Zakoni kojima se regulišu prava osoba sa invaliditetom na svim nivoima i dalje diskriminišu osobe čiji invaliditet nije uzrokovan ratnim dejstvima.
Prijedlog izmjena Zakona o zabrani diskriminacije BiH (vidjeti 3.6 Suzbijanje diskriminacije) predviđa uvođenje invaliditeta kao osnove za zabranu diskriminacije, čime bi bio načinjen pozitivan pomak u zaštiti prava osoba sa invaliditetom. Propisi za građevinsku pristupačnost i prilagođavanje postojeće infrastrukture osobama s invaliditetom postoje, ali nedostaju niži provedbeni akti i dosljedna primjena na terenu. Pozitivan je primjer usvajanja novog pravilnika o obilježavanju vozila osoba s invaliditetom na nivou Bosne i Hercegovine u decembru 2015. godine, čija će primjena makar donekle unaprijediti pristupačnost za osobe s invaliditetom.
Ne postoji zakonska obaveza revizije odluka o oduzimanju poslovne sposobnosti osobama s intelektualnim i mentalnim invaliditetom (koje povlači ukidanje drugih prava kao što su prava na posjedovanje i nasljeđivanje imovine, raspolaganje vlastitim novcem itd.), niti su obezbijeđeni uslovi za vršenje redovnih revizija, čime se praktično isključuje mogućnost vraćanja poslovne sposobnosti i grubo se krše prava osoba s intelektualnim i mentalnim invaliditetom, od kojih se veliki broj nalazi u institucijama zatvorenog tipa. Država bi trebala osigurati pravna rješenja kojima će se obezbijediti različiti oblici podrške u donošenju odluka osobama s intelektualnim i mentalnim invaliditetom. Država nema plan za usklađivanje postojeće legislative sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, a implementacija prava definisanih Konvencijom još je daleko.
Trenutno stanje
Nije zabilježen pomak u radu organa vlasti na stvaranju jednakih mogućnosti za osobe sa invaliditetom. Nepristupačnost fizičkog okruženja, zajedno sa neadekvatnim ili nedostajućim ortopedskim i drugim pomagalima, nepostojanje javnog prevoza za osobe sa invaliditetom, te nedostatak informacija prilagođenih slijepim, gluhim i osobama s intelektualnim poteškoćama doprinose isključivanju osoba s invaliditetom iz svih društvenih aktivnosti. U oba entiteta, strategije za izjednačavanje mogućnosti i unapređenje položaja osoba s invaliditetom istekle su 2015. godine i u najvećoj mjeri nisu implementirane. U Federaciji BiH, indeks provedbe je 0,6 na skali 0-3, a pozitivno je ocijenjena samo oblast zapošljavanja, što je vjerovatno rezultat činjenice da je vrlo malo osoba s invaliditetom uopće bilo zaposleno prije donošenja Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom (2010).
Međutim, žene sa invaliditetom (naročito sa većim stepenom invaliditeta) teže se zapošljavaju, nego muškarci, bez obzira na kvalifikacije, jer poslodavci prednost daju kategoriji ratnih vojnih invalida. Od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6% (66 od 248), a u Republici Srpskoj samo 6,2% (34 od 547) za period od 2013. do 2016. godine. Žene sa invaliditetom slabije su zastupljene i u političkom životu. Od ukupno 10 predstavnika/ca organizacija osoba sa invaliditetom u Vijeću za osobe sa invaliditetom BiH, samo dvije su žene, dok ih uopće nema u državnom i entitetskim parlamentima, na izbornim listama, ni na čelu neke javne institucije.
I dalje nije osigurana adekvatna i dostupna zdravstvena zaštita za osobe s invaliditetom. Neujednačen pristup zdravstvu i dalje je poseban problem u Federaciji BiH, gdje je zdravstvo u nadležnosti kantona. U oba entiteta, nabavka asistivnih pomagala zasniva se samo na medicinskoj procjeni invaliditeta, dok se individualne potrebe ne uzimaju u obzir. Pisane informacije za pacijente/ice nisu dostupne u alternativnim formatima (Brajevo pismo, audio trake, uvećana štampa). Pristup zdravstvenoj zaštiti posebno je otežan ženama s invaliditetom, za koje nije obezbijeđena adekvatna oprema (mamografi za pregled dojki, stolovi za porode i ginekološke preglede). U cijeloj BiH postoje samo četiri stola prilagođena ženama u kolicima, ali medicinsko osoblje nije adekvatno obučeno za njihovo korištenje. Žene s invaliditetom stoga koriste zdravstvene usluge samo u slučaju značajnih tegoba i gotovo nikada ne obavljaju preventivne preglede.
Nije obezbijeđeno kvalitetno inkluzivno obrazovanje djece s invaliditetom u redovnom školskom sistemu, ni budžetska podrška za njegovo uspostavljanje na bilo kojem nivou vlasti. Država ne obezbjeđuje ni redovnu i adekvatnu finansijsku podršku za efikasan rad udruženja osoba s invaliditetom, te angažman osoba s invaliditetom uglavnom ovisi o programima edukacije drugih nevladinih organizacija, njihovih ličnih i kapaciteta njihovih organizacija.
Cjelokupan Alternativni izvještaj za BiH 2016 možete pronaći OVDJE.