Piše: Adnan Ćerimagić
Proces proširenja EU na zemlje zapadnog Balkana nalazi se u dubokoj krizi. Već godinama zemlje regiona ne samo da se ne približavaju standardima i članstvu u Evropskoj uniji već se od njih i udaljavaju.
Slabost EU da pokrene reforme vidljiv je u čitavom regionu. U Crnoj Gori i Srbiji, koje su nominalno najnaprednije u procesu pridruživanja, situacija oko vladavine prava, demokratije i EU standarda je zabrinjavajuća. Tamo gdje su se od EU tražene reforme dogodile, kao što su Sjeverna Makedonija i Albanija, zbog internih podjela EU nije sposobna ni primijetiti a kamo li nagraditi.
Bosnu i Hercegovinu i Kosovo politika proširenja EU kao da je zaboravila. U BiH, fokus EU se pokušava vratiti na OHR a protiv političara i dijelova BiH se u zemljama članicama zagovaraju sankcije koje su slične onim koje EU ima prema Bjelorusiji i Krimu. Kosovu se s druge strane ne dozvoljava ni bezvizni režim a kamo li da preda zahtjev za članstvo u EU.
Bilo da se radi o vladavini prava, funkcionalnosti institucija, kvaliteti demokratije i životnog standarda, zemlje zapadnog Balkana sve manje se čine kao zemlje koje se pripremaju za članstvo u EU, a sve više kao problematični susjedi sa periferije. U kojim se provodi politika stabilizacije i prevencije konflikta, a ne politike proširenja, transformacije i približavanja EU standardima.
Na nedavnom samitu zemalja članica EU i regiona u Sloveniji, podrška EU za europsku perspektivu i proširenje EU došla je kao dobra vijest. Prije svega jer sasvim jasno pokazuje da nijedna od 27 vlada EU ne želi ili planira da kaže kako je ta perspektiva mrtva.
S druge strane, od Sjeverne Makedonije i Albanije, preko Kosova do BiH, vidljivo je da ta i takva podrška nekoj dalekoj perspektivi članstva u EU, jednog dalekog dana, nije dovoljna. Te da u srednjoročnom periodu ugrožava sposobnost EU i SAD-a da imaju utjecaja na procese u regionu, uključujući i prevenciju neke sigurnosne krize.
Zbog toga je od iznimne važnosti da EU tu važnu dugoročnu perspektivu članstva podeblja nekim jakim i privlačnim međukorakom. Samo tako će EU moći garantirati stabilnost regiona i nadati se da povrati svoj pozitivni utjecaj u regionu.
Taj međukorak mora biti nešto oko čega će se 27 zemalja članica EU moći dogovoriti i iza čega će moći stati. U isto vrijeme to mora biti nešto što će biti i dovoljno privlačno reformatorima u regionu, dovoljno veliko da preokrene razvojne trendove u regionu, da bude na putu do članstva u EU i da još dublje integrira region sa EU i između sebe. I po mogućnosti da bude nešto što je već isprobano i funkcioniralo u prošlosti. A ne nešto što je smišljeno ispočetka i preko noći da zavara obje strane.
U Inicijativi za evropsku stabilnost (ESI) zagovaramo da taj međukorak bude članstvo u jedinstvenom tržištu EU. Neki predlažu i da zemlje regiona uđu u carinsku uniju sa EU. To bi, naravno, moralo biti praćeno značajnijim financijskim sredstvima, vrlo striktnim uslovima vezanim za vladavinu prava, snagu institucija i demokratiju. A moglo bi biti praćeno i razvijanjem zapadnobalkanske Šengen zone za putnički prelazak granica, koja bi se onda u dogledno vrijeme utopila u evropski Šengen.
Širenjem jedinstvenog tržišta EU na region javna uprava, inspekcije, policije, tuzilaštva i sudovi, bi u zemljama zapadnog Balkana morali “braniti“ pravila jedinstvenog tržišta EU na isti način kao što se to danas radi u Njemačkoj, Slovačkoj ili Malti. Zemlje bi morale usvojiti gotovo čitavo EU zakonodavstvo, a svoje institucije pripremiti za provođenje i odbranu tih pravila.
Za uzvrat, privreda i građani u regionu svoj bi razvoj mogli bazirati na tome da su dio najbogatijeg i najrazvijenijeg tržišta na svijetu i da će uživati u slobodi kretanja roba, ljudi, usluga i kapitala.
Takav jedan međukorak EU bi morala ponuditi svim zemljama zapadnog Balkana u isto vrijeme. Uz dovoljno ambicije i želje, sve zemlje, uključujući i BiH, bi u 5 do 10 godina mogle biti dio jedinstvenog tržišta EU.
A onda na način kako su to uradile Austrija, Švedska ili Finska, koje su također prvo postale dio jedinstvenog tržišta, u narednom koraku mogle bi postati članice EU. Do tada bi se klima u EU prema daljem proširenju mogla promijeniti na bolje. U svakom slučaju, zemlje zapadnog Balkana bi tada, kao uređene i sa EU usklađene i nešto bogatije članice jedinstvenog tržišta EU, bile u poziciji da budu atraktivnije zemljama članicama EU.
Za ovu ideju postoji određeni interes u zemljama članicama EU, ali i zemljama zapadnog Balkana. Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i premijer Republike Kosovo Albin Kurti su u zadnje dvije godine od EU nekoliko puta javno tražili integraciju regiona u jedinstveno tržište EU. U BiH je nedavno bivši ministar vanjskih poslova, Zlatko Lagumdžija, zajedno sa grupom bivših visokih zvaničnika u regionu, izašao sa sličnim prijedlogom. Otvorenost za ideju jednog ovakvog značajnog međukoraka postoji kod onih koji razumiju političku, ekonomsku i društvenu situaciju u regionu i EU ali i značaj EU za region.
U zajedničkoj deklaraciji koja je usvojena 6. oktobra 2021. u Sloveniji, zemlje članice EU, uz podršku vlada zapadnog Balkana, stoji kako će trideset i tri vlade “pojačati napore za unapređivanje tržišne integracije zapadnog Balkana sa jedinstvenim tržištem EU“. Najbolji način da se to uradi je kroz punopravno članstvo regiona u jedinstvenom tržištu EU kao međukoraku do punopravnog članstva u EU.
Provođenje reformi potrebnih za pridruživanje jedinstvenom tržištu i pridruživanje EU bilo je fenomenalno korisno za periferne ekonomije Europe. Uzimajući u obzir razlike u nivoima cijena, Litvanija je otišla sa 37 posto prosječnog BDP-a po glavi stanovnika EU u 1999. na 81 posto u 2018. Tokom istog perioda, Rumunija je otišla sa 26 na 66 posto. Sjeverna Makedonija je danas na nivou Litvanije 1999. godine. Bosna i Hercegovina je danas gdje je Rumunija bila 1999. godine. Zemlje se mogu mijenjati. Politika proširenja može imati veliki uticaj. Za to mora biti kredibilan, zasnovan na zaslugama i ozbiljan. Dešavalo se i ranije. Čak i u BiH, naprimjer, za vrijeme pregovora o sadržaju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i u procesu vizne liberalizacije. Može se ponoviti
Adnan Ćerimagić je viši analitičar u think tanku Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI). Prije dolaska u ESI u avgustu 2013. godine, Adnan je radio za Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Briselu. Također je odradio praksu u Sekretarijatu Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta i radio za Evropski centar za obuku i istraživanje za ljudska prava i demokratiju (ETC) u Grazu. Studirao je pravo na Univerzitetu u Grazu, a međunarodne odnose i diplomatiju EU na Evropskom koledžu u Brižu. Član je Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta za mir u Beču. Adnan trenutno živi u Berlinu.
Stavovi izneseni u ovom tekstu, ne odražavaju nužno stavove članica Inicijative za monitoring evropskih integracija, kao ni same Inicijative.