Piše: Dalibor Tanić
Sarajevo, decembar 2015.
Uzbunjivači su najefikasniji izvor u otkrivanja korupcije. Ukoliko u nekoj kompaniji, ili instituciji postoji samo jedna odgovorna osoba koja je spremna da govori, to je značajnije od istrage stotine policajaca_ki, a informacije do kojih takva osoba može doći, ne može niti jedna agencija. Dok su na Zapadu ovi ljudi heroji, jer su se usudili_e da govore o kriminalu svojih nadređenih, u našoj zemlji su nevidljivi. Razlog je jednostavan – zakonska zaštita, ali ne njeno postojanje, već primjena u praksi.
U decembru 2013. Dom naroda Parlamenta BiH, usvojio je Zakon o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciju u institucijama BiH. Do danas, ovaj zakon se nije pokazao kao efikasan mehanizam, jer nije odgovorio na osnovni zadatak-zaštita uzbunjivača. Tome svjedoči podatak da je za dvije godine koliko je zakon na snazi, prijavljeno tek sedam slučaja korupcije u državnim institucijama.
Ako uzmemo u obzir da je ovaj bh. zakon jedan od najkvalitetnijih u Evropi, postavlja se pitanje zašto je situacija na terenu drugačija. Za provođenje ovog zakona, nadležna je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Zakonom je predviđeno da Agencija na osnovu prijave uzbunjivača, dodijeli status uzbunjivača licu u roku od 30 dana od dana obraćanja Agenciji, bez obzira da li su štetne mjere nastupile ili se samo sumnja da bi se one mogle desiti. Uzbunjivač se neće smatrati materijalno, krivično ili disciplinski odgovornim za otkrivanje poslovne tajne u slučaju prijavljivanja korupcije nadležnom autoritetu.
Koliko je zakon efikasan
Bojan Bajić iz Centra za odgovornu demokratiju Luna, smatra da je Zakon u onoj mjeri efikasan u kojoj Agencija radi svoj posao kao nadležna institucija. To se ogleda u tome u kojoj mjeri Agencija promoviše zakon u državnim institucijama i koliko je kredibilna da uvjeri uposlenike_ce da će biti u mogućnosti da ih zaštiti ako prijave korupciju. Najbitnija stavka u efikasnosti zakona, kako govori Bajić, jeste stav i koliko Agencija uopće ima hrabrosti i integriteta da kazni rukovodioce_teljice institucija iz kojih dolaze zviždači.
“Mi smo radili_e na zakonu i radimo na promociji u mjeri u kojoj ima smisla da mi (COD Luna) promovišemo zakon. Zakon treba da promoviše Agencija, a na tome ne radi dovoljno. Nisu dovoljno posvećeni_e i moram reći da nemaju dovoljno hrabrosti da stanu iza zviždača i to je sada popriličan problem”, tvrdi Bajić.
On smatra da je Agencija “usko grlo”, a da su javnost, pa i sami zviždači prepoznali COD Luna kao mjesto gdje će tražiti zaštitu.
O tome koliko je Agencija (ne)efikasna u provođenju ovog zakona, svjedoči slučaj Danka Bogdanovića, šefa carine u Upravi za indirektno oporezivanje. Na bazi njegove prijave, pokrenute su akcije Master i Pandora, kada je uhapšeno više od 50 uposlenika_ca, uglavnom rukovodećeg kadra Uprave za indirektno oporezivanje.
“U tom procesu, po našoj analizi, Agencija je odugovlačila proces zaštite Danka Bogdanovića, sa minimalno pola godina zakašnjenja. Za to vrijeme, zviždač je imao neshvatljive posljedice. U tom slučaju, Agencija nije postupala pravovremeno, kasnila je i dodatno otežala život zviždaču”, objasnio je Bajić.
Čega se Agencija boji
U slučaju Bogdanović, Agencija je trebala da djeluje protiv direktora UIO, jer je po zakonu rukovodilac_telica institucije odgovoran_na ukoliko dođe do odmazde nad prijaviteljem korupcije. Po procjeni COD Luna, Agencija se jednostavno bojala da dođe u sukob sa direktorom UIO.
Bajić smatra da je na taj način, Agencija potpuno devalvirana svoju uloga, a time jasno stavila do znanja uposlenicima_ama u državnim institucijama na koji način će ih štititi?! Ova situacija sigurno pogoduje onima koji su u korupciji, a zviždačima ne uliva povjerenje da se upuste u ono u što se upustio Danko Bogdanović.
Mediji i zviždači
Uloga medija u ohrabrivanju, pa čak i promociji uloge zviždača je ogromna. Međutim, isto tako može biti i pogubna, jer je, poznavajući domaće medije, najlakše plasirati neku informaciju u javnosti. Drugo je pitanje koliko je ona provjerena i ima čvrste temelje. U medijskom diskursu, olako se barata sa nekim terminima, pa se često spominju mito, korupcija, lopov, kriminal, pa i prijavitelj korupcije, a da se novinari_ke ne posvete dovoljno slučaju o kome pišu.
Senzacionalizam upravo pogoduje onima koji čine korupciju, jer u moru informacija, oni koji čine korupciju, lako se mogu sakriti. U momentu kada se zaista desi neki veliki slučaj, poput slučaja Bogdanović, prava vrijednost informacije ne može doći do izražaja.
Kada govorimo o entitetskim zakonima, oni još uvijek ne postoje, tako da ako neko prijavi korupciju u privatnom ili javnom sektoru, nema nikakve zaštite od odmazde. Ovo je osnovni razlog što se u entitetskim institucijama ne prijavljuje korupcija.
Odsustvo adekvatne pravne zaštite samo je jedan od problema prijavitelja korupcije. Oni se susreću i sa društvenom stigmom, jer kako smo rekli na početku, u svijetu su ovi ljudi heroji, a kada se kod nas usude da izađu u javnost, budu proglašeni otpadnicima, jer su se usudili_e da govore “protiv šefa”.
U slučaju Bogdanovića, Zakonom o zaštiti uzbunjivača ipak je omogućio da se Danko Bogdanović vrati na svoje radno mjesto. Pravda je došla, ali poprilično kasno. A kada su uzbunjivači u pitanju, to ne smije biti slučaj.
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.