Piše: Vildana Džekman, pravnica i aktivistkinja Fondacije CURE
Ekonomska pozicija žena u BiH je klizni teren ne samo za žene nego za sve one koji/e od straha od prokliznuća “bježe“ od te teme na sigurne momentume. Institucionalne politike su pod velom normiranih prividnih rodnih epiteta, mjere ekonomskog jačanja žena aposlutno stavili ciljano na zadnji pogonski set. Ekonomsko nasilje koje je dio bh. svakodnevnice je apsolutna nepoznanica bh. društva. Patrijarhalne matrice kojim se bh. društvo “pere“ opravdava situacije u kojima je sasvim prihvatljivo da muškarac kao glava porodice knjiži imovinu na sebe ili odluči šta će da uradi s platom koju je žena zaradila. Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra Zastupljenost žena u upravljačkim strukturama javnih preduzeća od 36 javnih preduzeća u vlasništvu države BiH, entiteta ili Brčko distrikta BiH, žene čine samo 22, 93% upravljačke strukture, a samo dvije žene obnašaju direktorsku poziciju od ukupnog broja direktora. Pandemija COVID19 pogoršala je inače tešku i nedovoljno probojnu ekonomsku matricu žena u Bosni i Hercegovini. Tako se desilo, da tokom reagovanja i saniranja posljedica uzrokovane pandemijom COVID19 žene ne budu ili budu površno spomenute u analitičkim, medijskim ili institucionalnim zapisima. Prema analizi Fondacije CURE Biro za zapošljavanje kao spas ili utopija radničkih prava, navodi se da su se ekonomske posljedice u domenu rada pogoršale od početka pandemije COVID19.
Posljedice su se naročito manifestovale na žene, u vidu gubitka posla, nezakonitih otkaza, sporazumnih raskida ugovora o radu, neplaćenog odsustva, prekovremenog rada u pojedinim zanimanjima kojima dominiraju žene, kao što su trgovina, zdrastveni sektor i dr. U jeku pandemije, mart/april 2020. godine u BiH je oko 27.000 osoba ostalo bez posla. Da su brojke strašne, govori i podatak da se samo na dan, 03. aprila 2020. godine na Biro za zapošljavanje Stari Grad prijavilo preko 75 osoba. Redovi ispred Zavoda za zapošljavanje zamjena su redova koje smo prije godinu dana gledali/e ispred inostranih ambasada. Grube procjene govore da je u periodu od 01. marta do 30. aprila 2020. godine u Kantonu Sarajevo ukupan broj nezaposlenih osoba iznosio 7. 280 od čega 3. 362 muškaraca i 3. 918 žena. Brojke nam pokazuju da žene prve nastradaju kod gubitka “ekonomske prihodovne moći“. Da statistike nisu pouzdane pokazuje i činjenica da su izostavljene osobe koje su bili angažovane na privremenim i povremenim poslovima. Znamo da su to poslovi kućepaziteljica, njegovateljica, higijeničarki, dadilja i dr. na kojima su najčešće angažovane žene. Upravo obavljanje takvih privremenih poslova nije vidljivo ni u institucionalnim statistikama jer se ti poslovi rade bez bilo kakvih ugovora o radu. Hitne ekonomske mjere Vlade FBiH pod nazivom “Grom“ koje su donesene u aprilu 2020.godine, “slučajno“ su izostavile rodnu perspektivu, kao i tzv. Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica FBiH (Corona zakon) koji je donesen u maju 2020. godine. Strategija zapošljavanja FBiH 2018.-2021. koju je Parlament FBiH odbacio nije spominjala žene, a marginalizovane grupe svakako prema vršiocima institucionalnih dužnosti očito nisu dostojne prava na “pristup dostojanstvenom radu i radne uvijete“. U periodu od 2020. godine Federalno ministarstvo za rad i socijalnu politiku kreće u izradu nove Strategije zapošljavanja FBiH 2021.-2027. godine. Fondacija CURE je u saradnji s Agencijom za ravnopravnost spolova BiH i Gender centrom FBiH uputila set mjera da navedena Strategija inkorporira žene i marginalizovane grupe koje nužno moraju imati primat prilikom kreiranja javnih politika zapošljavanja i samozapošljavanja.
Ekonomske posljedice kao uzrok ekonomske krize, nikada nemaju isti uticaj na žene i muškarce, što je svakako jedna od stavki koju bi trebalo pratiti i u skladu s tim planirati buduće strategije djelovanja. Treba takođe naglasiti da se položaj žena pripadnica marginalizovanih grupa tokom pandemije COVID -19 još više pogoršao. Iskustva nekih od žena iz Sigurnih kuća, prema tekstu COVID-19: Kad kuća nije dom Gorice Ivić iz Fondacije “Udružene žene“ Banja Luka, a koji je napisala za blog Inicijative “Građanke za ustavne promjene“, navodi da je za većinu njih pandemija COVID-19 zaustavila sve promjene i životne početke. Tako jedna od korisnica Sigurne kuće navodi: “Korisnica B.V. se sprema da uradi posljednje pripreme za početak zaposlenja. Išla je na razgovor za posao i treba da prikupi potrebnu dokumentaciju. To je jedan od posljednjih koraka ka samostalnom životu u koji sa djecom kreće osnažena i bez straha da će ponovo doživjeti nasilje. Nakon uvođenja mjera, fabrika se zatvara, a mnogi radnici /ce su prestali raditi. Ona gubi nadu da će je više ikad pozvati. Za nju je sve stalo.“ To je samo jedan od pokazatelja koliko je ekonomski napredak za žene u BiH klizni teren, a proklizavanju sigurno olakšava ako pripadate nekoj od marginalizovanih grupa žena. Ekonomija brige/njege kojoj su žene neminovno izložene dio su ekonomskih matrica “neplaćenog rada“ čije preuzimanje od strane žena se podrazumjeva. Feministička ekonomija je tematika nedovoljno interesantna institucionalnim i političkim elitama, a o kojoj se nažalost samo progovora unutar uskih ženskih i feminističkih krugova. Izvještaj u sjeni za 3. ciklus Univerzalnog periodičnog pregleda o stanju ljudskih prava iz 2019. godine koalicija organizacija civilnog društva, uključila je kao jednu od preporuka državnim instancama da nužno inkorporiraju pozitivne mjere zapošljavanja i samozapošljavanja žena i marginalizovanih grupa u sve institucionalne politike. Organizacije civilnog društva kroz izvještaje o sjeni, kao i druge međunarodne izvještaje daju nemjerljive doprinose podsjećajući vlastodršce državnih budžeta i privilegiranih ekonomskih moćnika o postojanju građanki i građana bh. društva koji im daju tu istu moć. “Glas“ organizacija civilnog društva kroz mehanizme javnog oglašavanja i izvještavanja su “ruke“ pritisaka koje podsjećaju da preko 51% žena u Bosni i Hercegovini nužno moraju biti dio institucionalnih ekonomskih politika.Taj glas je najmoćniji alat rodne integracije ekonomskih i socijalnih politika u sve pore bh.društva. Stoga “glas“ organizacija civilnog društva mora da jača kroz pisane preporuke kroz izvještaje u sjeni i druge zagovaračke mehanizme. Samo ti “glasovi“ mogu napraviti proboj rodne matrice u sve ekonomske i socijalne institucionalne politike, a što je uvijek pokazatelj ekonomske moći i prosperiteta jedne države.