Juni, 2020.
Autor: Jasmin Hasanović
Bosanskohercegovačka javnost, što od strane domaćih političara, to i od predstavnika Europske unije, nerijetko ima priliku čuti konstataciju o tome kako EU put nema alternativu. Međutim, takva jedna bezalternativnost svoju snagu crpi podjednako iz činjenice da su EU integracije odavno duboko utkane u politički sistem Bosne i Hercegovine i njene institucije, koliko i činjenici da se sama Europska unija prodaje kao izvanprostorna i vanvremenska stvarnost neopterećena političkim i društvenim kontekstom kojem prisustvujemo i koji nas okružuje.
U okviru Parlamntarne skupštine Bosne i Hercegovine djeluje Zajednička komisija za europske integracije, kao jedna od šest stalnih zajedničkih komisija njena oba doma, čiji su članovi ujedno i članovi Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje između Parlamentarne skupštine BiH i Europskog parlamenta. Njihova zadaća, između ostalog, jeste da razmatraju pitanja koja se odnose na europske integracije kao što je praćenje realizacije prava i obaveza Bosne i Hercegovine proizašlih iz međunarodnih ugovora koji se odnose na Vijeće Europe, koordiniranje rada komisija Parlamentarne skupštine BiH u vezi sa europskim integracijama, praćenje realizacije strategije pridruživanja, pokretanje inicijative za ubrzavanje realizacije strategije pridruživanja, naziranje usklađivanja zakona Bosne i Hercegovine s pravnom tečevinom EU itd.
S druge strane, iako više ne postoji Ministarstvo za europske integracije, kao što je to primjerice slučaj u susjednoj Srbiji, kao stalno tijelo Vijeća ministara Bosne i Hercegovine djeluje Direkcija za europske integracije čiji je zadatak koordinirati proces integracija Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Zadatak Direkcije jeste usklađivati aktivnosti organa vlasti u BiH, te nadzirati provođenje odluka koje donose nadležne institucije u BiH, a koje se odnose na aktivnosti potrebne za europske integracije. Ministarstvo vanjskih poslova u osnovnim pravcima vanjske politike BiH, dokumentu koji više naliči na sažetak neke politike, nego na ozbiljan državni dokument kojim se definiraju osnovne nacionalne vanjskopolitičke smjernice, uz očuvanje teritorijalnog integriteta, provedbu Daytonskog sporazuma i učešća u međunarodnim organizacijama, kao prioritet navodi i „pristupanje Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracionim procesima“.
Naposlijetku, pored Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zaduženo je također za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine. U Strategiji vanjske politike Bosne i Hercegovine za period 2018.-2023. Predsjedništva Bosne i Hercegovine, punopravno članstvo Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji navodi se kao jedan od glavnih strateških ciljeva, definirajući institucionalne korake kao ovom procesu s obzirom na „neupitnu perspektivu članstva Bosne i Hercegovine u Europskoj Uniji“.
Međutim, čini se kako jedva takva, nekritička, bezalterativna i pomalo naivna predodžba o Europskoj uniji zanemaruje realnost, brojne probleme s kojima se današnja Europska unija susreće. Percepcija građanki i građana Bosne i Hercegovine o Europskoj uniji u koju oni žele i koja im se predstavlja nije ona Europska unija koja danas postoji i u kojoj njene državljanke i državljani žive. To ne stvara samo pogrešna očekivanja i nade, kao primjerice Mađarima ili Poljacima – što je za posljedicu imalo veoma brz uspon krajnje euroskeptične desnice – već onemogućava aktivan i kritički angažman Bosne i Hercegovine, ma koliko to možda banalno zvučalo, u doprinosu zajedničkom oblikovanju neke nove, bolje Europske unije budućnosti, koja nas potencijalno čeka. Umjesto toga, proces rada na EU integracijama svodi se na mehaničke, tehnokratske, birokratizirane i unaprijed propisane mehanizme i procese spram kojih i sama Europska unija pokazuje nekonzistentnost glede čestih promjena kriterija i prioriteta.
S druge strane, politička i institucionalna bezalternativnost Bosne i Hercegovine spram EU integracija, kako u unutrašnjoj, tako i vanjskoj politici, nije imuna ni na ozbiljnije turbulencije unutar same Europske unije. Iako se 2018. godina smatrala godinom nade za proširenje, danas se čini kako takvog optimizma nedostaje. Potencijalna mogućnost dezintegracije Europske unije pod snažnim naletima euroskeptične krajnje desnice, ili pak kraja njenog širenja stvorilo bi ozbiljnu političku krizu u Bosni i Hercegovini, ionako fragmentiranoj etnopolitičkom logikom koja je za te procese neraskidivo vezana. Da može postojati opravdana bojaznost za takvo što, dovoljno je uzeti nedavni primjer francuskog „NE“ otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.
Izlazak Velike Britanije iz Europske unije, zapravo je veliki udarac koji je uz migrantsku krizu urušio vlastiti europski mit unutar same Unije i pokazao svu krhkost i manjkavost europskog projekta. Pitanje proširenja Europske unije nelagodna je dilema između post-brexitovske unutarnje stabilizacije Unije ili izvanjskog jačanja njene kredibilnosti što je rezultiralo novom, strožijom metodologijom pregovora o pristupanju Europskoj uniji, kao odgovor na zahtjeve Francuske za otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Upitno je, svakako, kako će se takav jedan potez protumačiti u zemljama tzv. Zapadnog Balkana gdje već unazad nekoliko godina značajno jača kineski i ruski utjecaj uz ionako ukorijenjene strukturalne probleme narušavanja demokratije, te isključujućih i retrogradnih, autokratskih diskursa dominantnih etnopolitičkih elita.
S druge strane, da li je pooštravanje kriterija – i da li će to tako biti protumačeno – u biti znak nezainteresiranosti Unije ka njenom daljem širenju, procesu koji je već odavno postao komplikovan, spor, te čini se besciljan i samom sebi svrha. Odlaskom Velike Britanije iz Europske unije, moguće je da će na europskom kontinentu jačati dvije snage – jedna ona europska, tj. europsko-kontinentalna na čelu sa Europskom unijom koja će unutar sebe same biti razdijeljena na borbu između Francuske i Njemačke vizije Europske unije, te anglo-američka, koja će jačanjem britansko-američkog savezništva, bar u ovakvim okolnostima, također biti akter koji će se nadmetati za svoj utjecaj. No, sam Brexit samo je posljedica onoga čiji uzrok leži u ekonomskoj krizi iz 2008. godine, gdje je Brisel spašavanjem komercijalnih interesa velikih uz bezobzirne mjere štednje i neoliberalne politike samo doprinio rastu klasnih nejednakosti, što je pogodovalo desnom, euroskeptičnom populizmu da od klasnih, napravi etničke sukobe, bez dovođenja u pitanje neoliberalnog poretka kao uzroka problema. Stoga, pitanje europskih integracija, dobra je priča za obje strane – domaće političare kako bi imali pokriće za svoje odluke (ili njihovo neprovođenje), ali i za funkcionere EU kako bi time krili duboku strukturnu krizu i poraz ideje Europske unije.
Ključno pitanje više nije kako se prilagoditi Europskoj uniji, već kako da se ona prilagodi svojim građankama i građanima.
Ideja zajedničke Europe potrebna je više nego ikada ranije, ali obnovljena i na drukčijim temeljima, kako bi se u vremenu klasnih nejednakosti, regresivnih politika, izolacionizma suverenista, ksenofobije i rasizma gradio otvoren, transnacionalni emancipatorski projekat. Da bi to bilo moguće, potrebno je ne samo ostaviti tržišne i ekonomske kalkulacije iza sebe, već i raditi na jačanju i uspostavi demokratskog okvira sudjelovanja, socijalne pravde i međunarodne solidarnosti, gdje bi budućnost Europe uključivala viziju jednog novog društva koja mora biti solidarno i socijalno, a ne tržišno orijentirano. Samo tako bi se mogle prevazići političke i društvene bolesti s kojima se suočavamo, a to je zajednički usud i kontinenta, Bosne i Hercegovine, te same regije, koja se u takvom stanju nalazila prije 30 godina.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.