Autorica: Ruba Velagić
Juni, 2018.
Prošlo je 16 godina od početka reforme obrazovanja u sklopu kojeg je promovirano inkluzivno obrazovanje u Bosni i Hercegovini. UNESCO definira inkluzivno obrazovanje kao obavezu škole da omogući obrazovanje svoj djeci, kroz uočavanje i razumjevanje različitih potreba na individualnom nivou, posebno za one sa smetnjama u razvoju ili iz ugroženih grupa. Termin djeca s poteškoćama u razvoju obuhvaća svu djecu koja odstupaju od prosjeka. U bh. obrazovnom kontekstu, iako nije pravno definiran, termin djeca s poteškoćama u razvoju najčešće odnosi na učenike sa poteškoćama u psihofizičkom razvoju, sa slušnim i vidnim oštećenjima, sa govornim poteškoćama, tjelesnim oštećenjima, sa poteškoćama u učenju, sa poremećajima u ponašanju i sa hroničnim oboljenjima.[1] Nažalost, inkluzija ove najranjivije kategorije našeg društva, ostaje na marginama političkih procesa. Nekoliko analiza u zadnjih osam godina koje su problematizirale ovo pitanje, pokazuje da su učinjeni minimalni koraci u implementaciji Povelje o pravima djeteta koja uključuje integralno pravo na obrazovanje, dakle bez obzira na psiho-fizičke mogućnosti djeteta.
Međunarodno-pravni kontekst
U međunarodnom kontekstu, prvi dokument o pravima djece je Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. Konvencijom se djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju osigurava pravo na posebnu podršku i unaprijeđenje, ali i na aktivno učešće u svakodnevnom životu. U članu 23. Konvencije UN-a o pravima djeteta stoji da države potpisnice priznaju da mentalno ili fizički onesposobljeno dijete treba da uživa pun i pristojan život, u uslovima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samopouzdanje i olakšavaju aktivno učestvuje djece u zajednici. Zatim da države potpisnice priznaju pravo onesposobljenom djetetu na posebnu brigu i pomagače i osiguravaju svu potrebnu brigu, njemu i njegovim roditeljima/starateljima kao i da pomoć, koja se daje u skladu sa stavom 2. ovog člana davat će se besplatno gdje god je to moguće, uzimajući u obzir finansijska sredstva roditelja ili drugih koji se brinu o djetetu, i ona će biti planirana tako da se onesposobljenom djetetu pruži uspješan pristup obrazovanju, školovanju, zdravstvenim službama, službama za rehabilitaciju, pripremi za zaposlenje i mogućnostima rekreacije na način koji pomaže djetetu da postigne što potpuniju moguću društvenu integraciju i individualni razvoj, uključujući njegov kulturni i duhovni razvoj.[2]
U New York-u je potpisana Konvencija o pravima osoba sa invalditetom 2006. godine, ovom se konvencijom Države potpisnice priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U svrhu ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakih mogućnosti, države potpisnice osigurat će sveobuhvatno obrazovanje na svim nivoima, kao i cjeloživotno obrazovanje.[3]
Europska unija ozbiljno radi na zaštiti prava na obrazovanje, obezbjeđujući dodatne uslove, dodatni kadar i dodatna sredstva. Takva vrsta socijalne osjetljivosti proizilazi iz niza pravnih akata, konvencija i povelja, te je obavezna za sve potpisnice/članice. Iako je BH potpisnica većine konvencija, zbog komplikovane administracije i nedovoljnog interesa javnosti, nije odgovorila na izazove koje sa sobom nosi proces inkluzivnog obrazovanja.
Slučaj Bosne i Hercegovine
Posljednji podaci koje sam pronašla, objavljeni od strane Agencije za statistiku BH iz 2012. Kažu: Od ukupnog broja upisane djece, u predškolskim ustanovama je približno 3% (463) djece sa posebnim potrebama, dok je približno 1% (3090) djece sa posebnim potrebama uključeno u redovne osnovne škole. Jedinstvenih podataka o broju učenika sa posebnim potrebama u redovnim srednjim školama nema. Osnovne škole za djecu sa posebnim potrebama pohađalo je 1029 djece, dok je srednje škole za djecu sa posebnim potrebama pohađalo 411 učenika/ca.[4] A Prema izvještaju UNICEF Innocenti centra, broj djece s poteškoćama u razvoju u zemljama Centralne i Istočne Evrope, bivšeg Sovjetskog Saveza i Baltika, u 27 zemalja se utrostručio, od 500,000 u 1990.godini do 1,5 milion u 2000. godini.[5]
Nezainteresiranost vlasti da se pobrine za ovu kategoriju društva, u nezavidan položaj stavila je djecu, njihove roditelje, te prosvjetne radnike. Djeca ne dobijaju potrebnu skrb i mogućnosti za napredovanje, roditelji moraju da samostalno kreiraju programe i aktivnosti a prosvjetni radnici, kojih je svakako premalo na veliki broj djece, nemaju ni vremena, ni vještine a ni sredstava kako bi mogli ispuniti zahtjeve na koje inkluzivno obrazovanje obavezuje. Osim nekoliko primjera samoorganizovanja unutar škola, pod skromnom podrškom BH vlasti, daleko smo od zamišljenih rezultata reforme.
Polaznici škole koji imaju poteškoće u razvoju školuju se u posebnim institucijama, sa posebnim i prilagođenim programima. Takve škole mogu aplicirati za državna sredstva kako bi obezbjedili finansiranje. Do sada je u BiH usvojeno pet okvirnih zakona o obrazovanju na državnom nivou i nekoliko strategija koje se odnose na politiku inkluzivnog obrazovanja. Ovim zakonima djeci sa posebnim potreba se garantuje pravo da se školuju u redovnim školama. Ukidanje posebnih škola trenutačno nije opcija, jer redovne škole jos uvijek nisu razvile infrastrukturu (arhitektonsku ali i u ljudstvu), tako da će tranzicija iz posebnih u redovne škole biti dug proces. Većina škola u BiH ne zadovoljava čak ni standarde za omogućavanje fizičkog pristupa ove djece školama.
U posljednih godinu dana u štampanim medijima su se pojavljivale i izjave roditelja koji smatraju da je ovakav zakon problematičan i ne slažu se s tim da sa njihovom djecom u školskim klupama sjede djeca s poteškoćama u razvoju [6]. Ovo pokazuje da smo kao društvo neosjetljivi, nedovoljno edukovani i da je nivo svijesti nizak. Postojeća zakonska neusaglašenost na koga se inkluzivno obrazovanje odnosi, kao i terminološka neusklađenost i različitost u korištenju i razumijevanju naziva djeca sa posebnim potrebama ili prilagođenijeg i osjetljivijeg termina djeca s poteškoćama u razvoju značajno otežava adekvatnu primjenu inkluzivnog obrazovanja u praksi.
U Kantonu Sarajevo je 2017. godine usvojen Zakon o osnovnom obrazovanju, koji nije donio nikakva poboljšanja za inkluzivno i kvalitetno obrazovanje djece s invaliditetom. Svi prijedlozi izmjena i dopuna od organizacija koje zagovaraju inkluzivno obrazovanje odbijeni su. Zakon ponovo ne predviđa budžet za inkluzivno obrazovanje u redovnim školama, te specijalne škole i dalje ostaju jedina mjesta za obrazovanje djece s invaliditetom[7]
Kada je 2002. započela reforma obrazovanja, državne vlasti obećale su da će se inkluzija sprovesti na svim nivoima obrazovnog sistema, te da će se napraviti baza podataka sa ličnim podacima učenika i problemima koje je potrebno riješiti kroz plan obrazovanja zajednice tako da se podigne svijest o važnosti inkluzije. Bilo je potrebno osposobiti prostorije, modernizirati ih i obezbjediti dodatni stručni kadar. Nista od ovoga nije do kraja urađeno.
Ipak postoje neki pomaci, barem na nivou osnovnog obrazovanja. Ti pomaci su rezultat pritiska međunarodnih nevladinih organizacija kao i relevantnih obrazovnih institucija. Već su davno prošli predviđeni rokovi za uvođenje tri elementa inkluzivnog obrazovanja: dobro obučeni nastavnici, adekvatna oprema i efikasna organizacija. Nastavnici i dalje nemaju kontinuiranu obuku. Kao i u drugim zemljama regije, i u BiH ne postoji efikasno predškolsko obrazovanje za djecu s poteškoćama u razvoju , osobito u selima i udaljenim mjestima, a i siromaštvo je usko povezano sa ovim problemom.
Potrebe i zahtjevi
Osim niza međunarodnih akata koji BH obavezuju da napravi uslove za ugodan život i obrazovanje djece sa posebnim potrebama i svih osoba sa invaliditetom, suosjećajnost i humanost su pokretačka snaga. Kao društo, ne bi smjeli zaboraviti ni na roditelje, kojima je potrebna pomoć stručnog kadra. U Specijalnom izvještaju o stanju prava djece s posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju koji je objavila insitucija Ombudsmena izdvajaju se dva zahtjeva: Neophodno je stvoriti jezgru stručnog kadra i prvi stručni interdisciplinarni tim koji bi obučavao nove stručne timove za rad sa osobama u autističnom spektru širom Bosne i Hercegovine; te Stvaranje sistema za ranu detekciju, dijagnozu i intervenciju u okviru kojeg bi u centrima za ranu intervenciju bio planiran i podignut nivo funkcionalnosti djece. [8]
Iako je ovaj izvještaj objavljen prije osam godina, zahtjevi ostaju isti.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH
[1] Dostupno na: https://www.unicef.org/bih/ba/media_7115.html
[2] Konvencija o pravima djeteta UNICEF
https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf
[3] Konvencija o pravima osoba s invaliditetom
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2007_06_6_80.html
[4]OD SEGREGACIJE DO INKLUZIJE: DA LI JE OBRAZOVANJE DJECE I MLADIH SA POSEBNIM POTREBAMA U BiH INKLUZIVNO? Kratki pregled i analiza stanja; Sarajevo, februar 2013.Dostupno na: http://www.skolegijum.ba/static/files/biblioteka/pdf/5460fd4f1b800_07InkluzivnoobrazovanjeuBiH.pdf
[5] Ibid.
[6] Dostupno na: https://avaz.ba/vijesti/bih/322835/mnogi-roditelji-ne-zele-da-im-djeca-idu-u-razred-sa-djecom-sa-posebnim-potrebama
[7] ALTERNATIVNI ANALITIČKI IZVJEŠTAJ O APLIKACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA ČLANSTVO U EVROPSKOJ UNIJI 2018; Inicijativa za monitoring EU integracija u BiH
[8] Specijalni izvještaj o stanju prava djece s posebnim potrebama/smetnjama u psihofizičkom razvoju; 2010.