Autorica: Jelena Obradović
Termin mobing potiče od engleskog glagola to mob-nasrnuti u masi, bučno navaliti na nekoga, mobbish-prostački, grub, vulgaran i koristi se u Švedskoj, Njemačkoj, Italiji, dok se u zemljama engleskog govornog područja koristi termin „bulling“, a u SAD termin „work abuse“. [1]Švajcarski psiholog Heinz Leyman je prvi upotrijebio termin „mobbing“ za negativno ponašanje na radnom mjestu, odredio njegove karakteristike i štetne posljedice po zdravlje. Tezom Konarda Lorenza po kojoj je mobing ponašanje nekih vrsta životinja, koje udružujući se protiv jednog člana, napadaju ga i istjeruju iz zajednice, što ponekad dovodi i do smrti prognanog člana, Leyman je okarakterisao mobing na radnom mjestu.
Oblast rada u Bosni i Hercegovini je regulisana setom zakona koje je donijela zakonodavna vlast, kako na državnom, tako i na entitetskom nivou i nivou Brčko distrikta. Stoga imamo Zakon o radu u institucijama BiH, Zakon o radu Republike Srpske, Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o radu Brčko Distrikta BiH. Navedeni zakoni u najvećem dijelu na isti način regulišu prava radnika, garantujući širok dijapazon prava, barem u zakonskim okvirima, određujući ih pozitivno kao što su: pravo na godišnji odmor, pravo na naknadu za rad, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na stručno usvršavanje itd,.U jednom dijelu zakona dolazimo i do negativno određenog prava o zabrani diskriminacije u svim njenim oblicima. Mobing je upravo jedan od vidova diskriminacije kao i seksualno uznemiravanje i nasilje na osnovu pola. Zakon o radu Brčko Distrikta BiH zabranjuje diskriminaciju prilikom zapošljavanja i ostvarivanja prava iz radnog odnosa, ali ne sadrži odredbe o njenim oblicima. Pored zakona o radu, diskriminacija je temeljnije uređena Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, koji je izmjenama i dopunama iz 2016. godine po mišljenju Ombudsmena za ljudska prava unaprijeđen. Jedna od najvećih prednosti ovog zakona koji se primjenjuje i u postupcima čiji je predmet mobing, je to što je teret dokazivanja prebačen na osobu koja vrši diskriminaciju. Dakle odstupa se od pravila da je teret dokazivanja na tužitelju, čime se žrtva stavlja, kako i treba, u povoljniji položaj te joj se omogućuje lakša zaštita njenih prava.
Pitanje diskriminacije, a samim tim i mobinga, u BiH je relativno kasno uređeno za razliku od Švedske, koja je donijela prvi zakonski tekst o mobingu davne 1993. godine ( Uredba o viktimizaciji na radu), te Francuske (Zako o socijalnoj modernizaciji) i Belgije (Zakon protiv nasilja i moralnog ili seksualnog uznemiravanja na poslu), koje su to učinile 2002. godine.[2] Da je mobing krajnje opasna pojava svjedoči i činjenica da su zemlje poput Švedske, Norveške, Francuske otišle i korak dalje pa su mobing okarakterisale kao krivično djelo, dajući žrtvi direktno pravo na biološku odštetu. Srbija se ozbiljnije pozabavila ovim pitanjem pa je donijela Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu 2010 godine, dok je Crna Gora to učinila u maju 2012. godine.
Diskriminacija, mobing, seksualno uznemiravanje, pojmovi koje vrlo često čujemo u medijima, konverzaciji sa drugim ljudima, a nerjetko kao vid šale ili pošalice u određenim situacijama. Nameće se pitanje koliko smo uopšte svjesni pojave koje ionako posrnulo društvo vodi u još veću propast?!
Zakon vrlo jasno i decidno određuje posljedicu mobinga- povreda ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, ali je propustio da precizira koja to nefizčka uznemiravanja predstavljaju mobing pri tome ostavljajući širok prostor za mogućnost manipulisanja.
Mobingu najčešće prethodi konflikt koji dovodi do poremećenih međuljudskih odnosa u radnoj sredini, koji se produbljuje kroz spletke, ponižavnaja, prijetnje, stalne kritike izazivajući kod žrtve gubitak ličnog i profesionalnog dostojanstva. Takva osoba postaje glavni krivac za propuste i neuspjehe u svom radnom okruženju. Veliki stres, nezdrava radna atmosfera, ogroman pritisak kojem je žrtva izložena nerjetko ostavljau posljedice na njeno zdravlje, koje se manifestuju kroz hroničan umor, psihosomatske i depresivne poremećaje, uslijed čega osoba postaje laka meta za eliminaciju iz radne sredine. Mobing je upravo to, svjesna namjera da se kod radnika izazove odluka o samovoljnom napuštanju zaposlenja, što predstavlja idealan način za rješavanje jednog od vodećih problema današnjice zvani višak radne snage.
Rjeđa je pojava da radnici istog položaja na hijerarhijskoj ljestvici vrše mobing nad svojim kolegama (tzv. horizontalni mobing), češća je pojava da to čini pretpostavljeni (tzv. vertikalni mobing) i to zlostavljanjem jednog podređenog radnika ili zlostavljanjem jednog po jednog podređenog radnika u cilju uništenja određene grupe (tzv. strateški mobing).
Posljedice mobinga su višestruke i dalekosežne. Reflektuje se kako na radnu sredinu u kojoj žrtva gubi svaku motivaciju za rad i kreativnost, tako i na porodicu kao osnovni stub društva. Osoba ostaje rastrzana između onoga što mora i onoga što želi. Naravno, niko od nas ne želi provoditi vrijeme na mjestu koje štetno djeluje po naše prvenstveno psihičko zdravlje, ali tada se javlja ekonomski faktor i borba za opstanak. Troškovi za stan, hranu, režije na kraju mjeseca ne pitaju kako si, već traže da budu isplaćeni.
Strah parališe žrtve mobinga, a i one koji se boje da će to postati. Pojedincu borba za zaštitu njegovih prava izgleda kao borba protiv vjetrenjača, zbog čega se vrlo rijetko odluče tražiti zaštitu. Kako se mobing najčešće manifestuje verbalno ili konkludentnim radnjama neostavljajući nikakav pismeni trag vrlo ga je teško dokazati, a svjedoci nerjetko odustaju da svjedoče o mobingu nad svojim kolegom zbog straha od gubitka posla ili straha da će upravo oni postati nova žrtva.
Poražavajuća je činjenica da samo 23% organizacija ima unutrašnje akte kojima je regulisano pitanje mobinga[3]. Prema Izvještaju o pojavama diskriminacije, Institucija ombudsmena za ljudska prava je u 2011. godini zaprimila 41 žalbu čiji je predmet mobing, u 2012. godini taj broj je porastao na 81 žalbu, dakle povećan čak za 99% u odnosu na prethodnu godinu. U 2013. i 2014. godini zaprimljeno je po 69 žalbi, 2015. godini 37 žalbi, a 2016. godini 55 žalbi.[4] Kako je ova godina još u toku, nema zvaničnog izvještaja o broju zaprimljenih žalbi. Pred Sudom BiH zabilježena su svega tri predmeta koja se odnose na mobing,i to dva predmeta po tužbi iste tužiteljice Irine Lovrić koji su još uvijek u postupku, dok je samo jedan predmet a/a.
Sumnja u pravosuđe, dugi, iscrpni i neizvjesni postupci, koruptivni sistem, nepotizam u svim sferama javnog života, moć političkih stranaka i njihovih marioneta, čine da se obični građanin osjeti još manji i nemoćniji nego što jeste. Sa druge strane teška ekonomska situacija, visoka stopa nezaposlenosti ( u avgustu ove godine broj nezaposlenih je iznosio 485.088)[5], loše uređeno tržište rada, slabi mehanizmi zaštite prava, Bosnu i Hercegovinu čine više nego idealnim tlom za kršenje ljudskih prava, a među njima i prava vezanih za rad.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH
[1] Udruženje građana Republike Srpske STOP MOBBING www.stop-mobbing.org
[2] STOP MOBING SRBIJA; Mobing u Evropi stopmobingsrbija.blogspot.ba
[3] Godošnji izvještaj o pojavama diskriminacije u BiH za 2013. god.Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH
[4] Institucija ombudsmena za ljudska prava BIH; Izvještaj o pojavama diskriminacije u BiH za 2011.god.;Izvještaj o pojavama diskriminacije u BiH za 2012. god.;Godošnji izvještaj o pojavama diskriminacije u BiH za 2013. god.;Godišnji izvještaj pojavama diskriminacije u BiH za 2014. god.;Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti institucije Ombudsmena za ljudska prava u BiH za 2015. god.; Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti institucije Ombudmena za ljudska prava u BiH za 2016. god.
[5] Agnecija za statistiku BiH; Registrovana nezaposlenost u avgustu 2017. god.