Piše: Gordan Bosanac
Bilo bi pogrešno tumačiti kako je od početka hrvatske samostalnosti ideja o članstvu u Europskoj uniji bila dominantna. Proces demokratizacije Hrvatske započet 1990. godine vrlo brzo je obilježio i zasutavila priprema rata a tada i rat. Vjerojatno nema goreg scenarija za promjenu društvenog uređenja jedne zemlje od rata.
Iz tog doba često se ističe razlika predizbornih plakata sa prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji. Dok je u Sloveniji dominirao slogan „Europa zdaj!“, Hrvatsku su obljepili plakati Hrvatske demokratske zajednice sa sloganom „Svoj na svome“. Jedna od važnih odredbi tada usvojenog novog Ustava RH (koja je i danas na snazi) brani stupanje Hrvatske u bilo kakve saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Ako se je i razmišljalo o Europskoj uniji, vizija unije svakako je bila bez zemalja bivše Jugoslavije. Okončanjem rata 1995. godine i dalje ne dolazi do demokratizacije zemlje. Upravo suprotno, Hrvatska sve više pada u međunarodnu izolaciju, a međunaordna zajednica sve češće se počinje prikazivati kao „neprijatelj hrvatskog naroda“ koja je previše kritična prema kvaliteti zaštita ljudskih prava u zemlji i demokratizaciji zemlje općenito. Smrću Franje Tuđmana u prosincu 1999. godine i promjenom 10-godišnje vlasti Hrvatske demoktratske zajednice polako počinju procesi demokratizacije u zemlji i jasnije određenje o želji za članstvom u EU. U svojih prvih deset godina neovisnosti, Hrvatska je propustila priliku pozicionirati se prema članstvu u EU.
Od 2001. godine nadalje EU postaje strateški nacionalni interes zapisan u neke ključne državne dokumente i polako se počeo graditi širi konsenzus među svim parlamentarnim strankama oko članstva RH u EU. U prosincu 2001. godine Hrvatski sabor ratificirao je Sporazum o stabilizaciju i pridruživanju te je ta ratifikacija obilježila svojevrstan formalni početak procesa pridruživanja. Istovremeno, konstruktivna kritika EU tada u potpunosti izostaje, pogotovo u svjetlu činjenice da i brojne druge bivše komunističke zemlje ulaze u članstvo Unije. EU postaje svojevrsna konačna željena destinacija.
U veljači 2003. godine Hrvatska predaje zahtjev za članstvom u Uniju, a status države kandidatkinje za članstvo u EU Hrvatska dobiva u lipnju 2004. godine. Tada počinje i intenzivan pritisak prema Hrvatskoj ukoliko formalno želi otvoriti pregovore sa EU mora ispuniti jedan jedini kriterij, pokazati da u potpunosti surađuje sa međunarodnom zajednicom na uhićenju generala Ante Gotovine osumnjičenog za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. U tom periodu postalo je jasno da je dominanatan pristup s kojim će EU pregovarati sa RH –pristup mrkve i batine. Takav pristup stvarao je i sve veći otpor nacionalistički orjentiranih građana/ki prema EU, ali je konsenzus oko ulaska u EU među političkim strankama ostao nepoljuljan. Tada je na vlasti u Hrvatskoj ponovno bio HDZ na čelu sa Ivom Sanaderom koji se je nametnuo kao suvremeni konzervativni europski političar čitavoj međunarodnoj zajednici koji poštuje manjinska prava. Sa današnje distance postaje jasno da jedino ona stranka koja je bliže „desnom biračkom tijelu“ može odraditi nepopularne poteze koji uznemiruju desnicu. Tzv. ljevica isti čas bi bila etiketirana kao „komunistička“ i njeni takvi potezi primarno bi služili u partikularne stranačke interese da ih se smjeni s vlasti.
Hrvatska otvara pregovore sa EU u listopadu 2005., a Gotovina biva uhapšen u prosincu 2005. Tada počinje najintenzivniji period pristupanja EU. Hrvatska je bila prva zemlja koja je pristupala EU po novim kriterijima, tzv. pregovaračkim poglavljima kojih je ukupno bilo 35. Na početku pregovora Vlada je uključila širi krug građana/ki u izradu pregleda stanja po pojedinim poglavljima (tzv. screening) ali ubrzo nakon toga, sami pregovori postaju proces samo za odabrane. Pregovori i njihov sadržaj se proglašavaju tajnim, radne grupe koje pregovaraju su sužene, a javnost biva samo sporadično informirana o tijeku pregovora. Ta odluka dovela je do toga da su se često pojedine teme iz pregovora iznimno pojednostavljivale u javnosti. Od priče da se na tržnici više neće prodavati sir i vrhnje do zabrane pečenja rakija i kolinja na selima. Tako se je priča o EU svela na priču o siru i vrhnju, svinjskim polovicama i pečenju rakije. Ubrzo se je shvatilo također da i riječ „pregovori“ ne opisuje stvarno stanje stvari. Tu se je radilo više o „prilagodbi“ EU standardima, a prostor pregovaranja oko izuzeća od pojedinih standarda je uvelike sužen. Sama javnost prvih godina nije bila previše zainteresirana za tijek pregovora-prilagodbe. Naprosto je se vjerovalo da sve ide svojim dobrim putem.
Želja za članstvom i dalje je bila jaka tako da nije bilo interesa za detalje pregovora. Pregovori su istovremeno iznimno opteretili državnu upravu koja se je u velikoj mjeri morala podrediti brojnim reformama i proizvoditi brojne zakone. Hrvatski sabor uveliko je koristio proceduru ubrzanog donošnja zakona bez uobičajna dva čitanja prijedloga Zakona u parlamentu. Više od 80% zakona godišnje je doneseno u ubrzanoj proceduri. U svakodnevnom životu građana/ki proces pregovora najviše se je vjerojatno odrazio na poboljšanje zaštite ljudskih prava. Od suzbijanja diskriminacije, do odlučnosti države da zaštiti na balkanu uvijek kontrverznu povorku ponosa LGBT osoba pa do aktivnijeg rješavanja pitanja povratnika/ca. U svim ovim segmentima bili su vidljivi pomaci. Nakon 2009. godine i pet godina pregovaranja pomalo se počeo osjećati zamor pregovorima. Dodatno, financijska kriza pogodila je i Hrvatsku čije je gospodarstvo gotovo kolabiralo. Broj nezaposlenih počeo je stalno rasti i građanima je postalo sve jasnije da brojne reforme koje zemlja provodi u sklopu procesa pregovora ni na koji način ne utječu na ekonomsku kvalitetu njihovih života. Upravo suprotno, zahtjevi za liberalizacijom tržišta i smanjenje zaštite radničkih prava rezultirali su sve konstruktivnijom kritikom procesa pridruženja. Dok je s jedne strane taj proces imao pozitivan utjecaj na zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju zemlje, rezultati u ekonomskoj sferi su izostali. Istovremeno i pojedine članice EU zapadale su u duboke ekonomske krize ali i kvaliteta demokracije i zaštita ljudskih prava unutar EU je sve više dolazila u pitanje. Sve ovo je povećavalo skepsu hrvatskih građana prema EU. Zatvorenost pregovora za javnost ostavila nas je u neznanju kako će se članstvo u EU praktično reflektirati na naše živote, osim onih uobičajnih argumenata da za putovanje po EU će biti dovoljna osobna iskaznica i da će ljudi moći studirati po čitavoj EU po smanjenim tarifama.
Pred sam kraj pregovora, dešavaju se veliki potresi. Miljenik političara EU, Ivo Sanader, jednoga dana daje ostavku na funkciju premijera a nekoliko mjeseci kasnije završava na optuženičkoj klupi zbog korupcije. Borba protiv korupcije postaje političko pitanje broj jedan a činjenica da to tada nedodirljivi i karizmatični premijer Sanader završava u zatvoru sve češće se stavlja u kontekst približavanja kraju pregovora sa EU.
Pregovore RH formalno okončava 30. lipnja 2011. godine, dvadeset godina nakon proglašenja samostalnosti. Zadnje poglavlje koje se je dugo zatvaralo bilo je poglavlje 23. U siječnju 2012. građani/ke RH izlaze na referendum da se izjasne da li su za ili protiv članstva u EU. Pomalo naopak prces. Umjesto da je cijela priča krenula sa referendumom, ona je završila referendumom. Na referendum je izišlo 43, 5 % građana/ki , od kojih se je 66 % izjasnilo za, a 34 % protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Nakon referenduma usljedio je proces ratifikacije članica EU sporazuma kojega je RH potpisala sa EU i 1.7.2013. godine Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije. Godinu dana nakon ulaska ništa se nije drastično promjenilo na bolje. Dapače, ekonomski pokazatelji u zemlji govore o stalnom padu ekonomije, a u prvoj godini dvije građanske inicijative uspjele su čak sakupiti i potpise građana/ki za dva referenduma kojima su išli napdati manjine u RH (LGBT i nacionalne manjine – primarno srpsku nacionalnu manjinu). Štoviše, jedan referendum je čak i uspio. To je bio jasan pokazatelj da brojne refrome koje je RH provela za ulazak u EU su i dalje primarno na papiru, a da će do njihove isitnke implementacije proteći još puno vremena.