Piše: Anes Makul
Da bi Bosna i Hercegovina mogla uputiti kredibilnu aplikaciju za punopravno članstvo u Evropskoj uniji, potrebno je da, osim implementacije presude Sejdić – Finci, usvoji i tzv. koordinacijski mehanizam kako bi zemlja govorila jednim glasom. Kredibilna aplikacija bi se drugim riječima mogla objasniti i kao zahtjev za članstvo za koji postoji realna šansa da bude prihvaćena i da BiH dobije status zemlje kandidatkinje. Sam koordinacijski mehanizam bi predstavljao konsultacije pojedinih nivoa vlasti za pojedine oblasti, na osnovu kojih bi se formirao stav Bosne i Hercegovine o određenim pitanjima.
Trenutno Direkcija za evropske integracije Bosne i Hercegovine, kao stalno tijelo u sastavu Vijeća ministara, među svojim nadležnostima ima i koordinacijsku ulogu u procesu EU integracija, ali zbog nedostatka političke podrške ta institucija ne može u potpunosti obavljati svoju ulogu.
Međutim, zbog čega se insistira u tolikoj mjeri na koordinacijskom mehanizmu? Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Naime, nije dovoljno samo usvojiti zakonodavstvo Unije, već omogućiti i njegovu potpunu provedbu, što je naglašeno Madridskim ili administrativnim kriterijem, koji je usvojen 1995. godine na samitu Evropskog vijeća. Pored toga i samo djelovanje Unije je u priličnoj mjeri usaglašeno, jer se provode politike iz strateških dokumenata, usvojenih na nivou Unije. Posebno je to slučaj s trenutnim strateškim okvirom Evropa 2020, gdje su definirani ciljevi koji se trebaju ostvariti do 2020. godine, te u skladu s tim svaka zemlja članica godišnje šalje svoje izvještaje o preduzetim mjerama i ostvarenim uspjesima.
U Bosni i Hercegovini to trenutno ne postoji usaglašeno djelovanje. Zbog svoje komplicirane ustavne strukture postoje, zavisno od entiteta ili distrikta, dva do četiri nivoa vlasti – općinski, kantonalni, entitetski i državni. U cijeloj zemlji postoji 13 ustava, 13 vlada i 13 zakonodavnih organa koji u velikoj mjeri djeluju samostalno bez praćenja jasno definiranih ciljeva na višem nivou vlasti, jer su pojedine nadležnosti ustavom definirane da pripadaju određenom nivou vlasti. I nakon februaraskih protesta, pojedini evropski zvaničnici su ukazivali na nefunkcionalnost države i na potrebne promjene.
Jedan primjer neusklađenosti je obrazovanje u Federaciji BiH, gdje je ta oblast na kantonalnom nivou i gdje Federalno ministarstvo ima samo koordinacijsku ulogu, ali to ministarstvo nema nadležnosti da određuje kantonalnim ministarstvima kakve će propise donijeti, iako postoje okvirni zakoni o obrazovanju na državnom nivou. Dobar pokazatelj ovog odnosa bio je vidljiv prilikom uspostavljanja Koordinacije ministara obrazovanja u FBiH, kada je sedam od deset kantonalnih ministara pristalo učestvovati u tom tijelu, dok su tri kantonalna ministarstva to odbila.
Primjeri su brojni i u oblasti strateškog planiranja, gdje se prvo usvoje strateški dokumenti na nižim nivoima vlasti, koji su međusobno neusklađeni, a kasnije se na višem nivou mora tražiti ono što ja zajedničko u oba strateška dokumenta, kako bi se na osnovu toga izradila strategija na višem nivou.
Upravo su ovakvi primjeri svakodnevne prakse u suprotnosti s onim šta traži Evropska unija i s praksom zemalja članica EU. Naime, Evropska komisija, koja predstavlja Uniju, kada pregovara o pojedinim oblastima ili želi informacije o određenoj oblasti, ona razgovara s državnim nivoom, a ne s nižim nivoima vlasti, na šta su već dosta puta upozoravali zvaničnici Unije. „Govor jednim glasom“ znači da su sve politike međusobno usklađene i da postoji koordinacija s jednog mjesta, odnosno državnog nivoa prema nižim nivoima. U dokumentu „Potrebni administrativni kapaciteti za implementaciju zakonodavstva EU“ navedeno je da „bez obzira na operativnu nadležnost, uvijek postoji obaveza državnog nivoa vlasti da prikuplja informacije, koordinira i aktivno učestvuje u kreiranju politika, koje potom prosljeđuje Evropskoj komisiji i, kad je potrebno, drugim zemljama članicama o provedenim politikama. Istovremeno, država obavlja i funkciju primaoca informacija od Evropske komisije i drugih relevantnih institucija koje zatim prosljeđuje nadležnim institucijama na državnoj ili nižim nivoima vlasti“.
Suprotno pojedinim izjavama političkih predstavnika iz Bosne i Hercegovine, koordinacija na državnom nivou ne bi značila stvaranje centralizovane države, već prilagođavanje praksama zemalja članica Unije. Kako bi se zakoni implementirali i zemlja govorila jednim glasom, potrebno je ojačati koordinacijsku ulogu državnog nivoa vlasti. Institucionalni okvir je dijelom već formiran, odnosno postoji niz tijela u ministarstvima i druge agencije na nivou države, ali zbog ustavnih nadležnosti, te institucije nisu u stanju u potpunosti vršiti svoje obaveze, te stoga zemlja ne govori jednim glasom.