Hrvatska u Evropskoj Uniji, a Bosna i Hercegovina na novoj evropskoj granici, činjenice su koje, s pravom, stvaraju potrebu analize (ne)očekivanih uticaja na bosanskohercegovačko društvo, naročito u oblasti složenog spektra njegovih unutrašnjih i vanjskih, političkih i ekonomskih, odnosa. ACIPS je prepoznao ovu potrebu i stavio je u fokus novog broja Novih pogleda. Ovaj iznimno važan poduhvat, realizovan kroz niz istraživačkih tekstova, upućuje na zaključke koje bosanskohercegovačka javnost može naći prilično zabrinjavajućim, imajući u vidu trenutnu svesveobuhvatnu situaciju u Bosni i Hercegovini, ali i djelimično ohrabrujućim, ukoliko se promišlja političko-ekonomski potencijal odnosa na relaciji Bosna i Hercegovina – Hrvatska – Evropska Unija.
Bosna i Hercegovina, kao država čije su ključne funkcije dobrim dijelom paralizirane, zahvaljući trajno suprotstavljenim etnonacionalnim političkim programima, partikularno postavljenim interesima političkih elita, kao i složenim ukupnim političkim odnosima, bilježi prilično specifične reakcije na novonastalu situaciju.
U svojim pojedinačnim doprinosima, autori i autorice u ovom broju Novih pogleda, naročito potcrtavaju zvanično proklamovanu namjeru Hrvatske da vodi dobrosusjedsku politiku promoviranja i zastupanja interesa zemalja regije, uključujući, naravno, i Bosnu i Hercegovinu, u njihovom procesu pridruživanja Evropskoj Uniji. Prva značajnija manifestacija ove hrvatske politike došla je u vidu inicijative za utvrđivanje posebnog pristupa EU prema Bosni i Hercegovini u procesu njenog pridruživanja. Trenutne uvjete potrebno je učiniti dijelom pretpristupnih pregovora, nakon što se Bosni i Hercegovini odobri kandidatski status – suština je hrvatskog prijedloga, koji je u formi non papera, ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, uputila prema vladama članicama Vijeća za vanjske poslove EU u aprilu 2014. godine. Prijedlog je utemeljen na uvjerenju da kandidatski status, omogućen svojevrsnim odgađanjem zadovoljavanja uvjeta koje je EU postavila pred Bosnu i Hercegovinu, može biti taj prijeko potrebni poticaj koji će ohrabriti političke elite u sklapanju političkih kompromisa i odblokirati zaustavljene procese, ali, vjerovatno, i čvršće opredijeliti široku domaću javnost za ubrzavanje procesa europskih integracija, što podrazumijeva odgovarajući javni pritisak, a zatim i posljedičnu spremnost političkih donosioca/teljica odluka na stvarni dogovor.
Na prvi pogled, ovo je hvalevrijedna inicijativa Hrvatske vlade na međunarodnoj sceni koja najavljuje novi kvalitet u EU razumijevanju bosanskohercegovačkog društveno-političkog konteksta koji će imati pozitivne implikacije na proces i brzinu pridruživanja EU. Prema Makulu, Hrvatska pokazuje volju da u okviru svog vanjskopolitičkog djelovanja djeluje u interesu boljih odnosa u regiji, najprije u pružanju pomoći procesu daljnje integracije regije u Evropsku Uniju. I Hogić u svom prilogu prepoznaje ambiciju Hrvatske usmjerenu na predvođenje regije i aktivan doprinos njenom daljnjem povezivanju sa EU. Ipak, podrška inicijativi je izostala i to ponajprije, prema mišljenju nekolicine autora i autorica, zbog posvemašnje domaće inertnosti u pogledu stvarnog usklađivanja sa evropskim standardima, naročito onima u oblasti ljudskih prava, pri čemu bi se popuštanje moglo pogrešno protumačiti kao izlišno nagrađivanje nesuradnje domaćih političkih aktera. U tom pogledu, Mujo Hodžić, u svom tekstu, opravdano, ukazuje na prioritet i potencijal funkcionalnih institucionalnih mehanizama zaštite ljudskih prava stavljenih u kontekst BiH pridruživanja Evropskoj Uniji.
S druge strane, ni samo djelovanje zvanične hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini ne govori u prilog tezi da se radi o dovoljno vjerodostojnoj namjeri hrvatskog političkog establišmenta. U tom smislu, Hogić ističe problem otvorenih ili spornih pitanja između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koja su još uvijek prisutna i neriješena. U svojoj izrazito detaljnoj i argumentima potkrepljenoj analizi, autorica Tijana Cvjetičanin jasno ukazuje na djelovanje kako hrvatskih vladinih i nevladinih institucija, tako i najviših hrvatskih zvaničnika/ca, koje je u značajnoj mjeri usklađeno sa potrebama domaće hrvatske etnonacionalne političke agende, ponajviše određene djelovanjem HDZ-a BiH. Ovo uvjerenje temelji se na postupanju zvanične politike Republike Hrvatske na nacionalnom, regionalnom i evropskom nivou od 1. jula 2013. godine, kada je Hrvatska postala članicom Evropske Unije. Najprije, popis stanovništva u BiH, između ostalog, bio je obilježen jakom nacionalističkom kampanjom, koju je osmislio i sproveo HDZ BiH i koja je, na određeni način, podržana kroz zvanične nastupe i djelovanje zvaničnika i institucija Republike Hrvatske. Pored navedenog, autorica ističe i slično djelovanje katoličke crkve na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Indikativno je, prema Cvjetičanin, i djelovanje zvanične Hrvatske u procesu postizanja političkog dogovora o provođenju strazburške presude Sejdić – Finci koji koji bi ponajprije trebao biti stvar unutrašnje politike Bosne i Hercegovine. Ono je naročito bilo vidljivo u nastupima hrvatskih zastupnika i zastupnica u Evropskom parlamentu, koji su prvenstveno bili u funkciji operativne politike HDZ BiH koja je provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava vidjela, a i dalje vidi, kao osnov za rješavanje tzv. „hrvatskog pitanja“ u BiH. Nadalje, tokom analize protesta iz prve polovine 2014. godine u BiH, autorica nije mogla izbjeći utisku da je i retorika hrvatskih političkih zvaničnika/ca bila na liniji pokušaja HDZ BiH da proteste na području dijela Federacije BiH stavi u kontekst anti-hrvatskog djelovanja.
Gore navedeno svoju potvrdu nalazi i u analizi ekonomskih implikacija hrvatskog pridruživanja EU koju je ponudio Igor Gavran. Naime, već kratka povijest ekonomskih odnosa BiH i Hrvatske svjedoči u prilog činjenici da Hrvatska nikada, bez obzira na vladu koja je predvodila, nije prezala od provođenja širokog spektra mjera kojima je štitila hrvatske ekonomske interese u odnosima sa BiH. U nekim slučajevima radilo se o mjerama koje su izlazile iz okvira važećih ekonomskih i trgovačkih sporazuma koji su obavezivali i jednu i drugu državu. Ovome je izuzetno pogodovalo i djelovanje većine domaćih političkih aktera, hrvatskog nacionalnog predznaka, koje se ogledalo u svojevrsnom blokiranju procesa usmjerenih ka jačanju državne funkcionalnosti u sferi ekonomskih odnosa i trgovine. Slično političko-ekonomsko djelovanje obilježilo je i ekonomske odnose sa Srbijom, mora se primjetiti.
Konkretno, ulazak Hrvatske u EU, doveo je do smanjenja izvoza u Hrvatsku, ponajviše na štetu proizvoda animalnog porijekla i njihovih proizvođača. Zbog neizbježnih promjena u graničnoj politici, sada u sferi odnosa između Evropske Unije i BiH, ugrožen je i plasman proizvoda animalnog porijekla na ostatak međunarodnog tržišta. Ipak, Gavran ističe i pozitivne promjene u vanjskotrgovinskom režimu, te, u prilog svojoj tvrdnji, navodi i iskorištenu mogućnost carinskog opterećenja uvoza iz Republike Hrvatske, što je proizvelo smanjenje uvoza iz Hrvatske i njegovu zamjenu dokazanim povećanim tržišnim učešćem domaćih proizvoda. Nadalje, mnogi proizvođači bili su prinuđeni na promjenu poslovne politike usmjerenu ka izvozu na nova tržišta. Bez ovog „poticaja“, poslovne politike se vjerovatno ne bi ni mjenjale, smatra autor. Štaviše, uklanjanjem postojećih barijera, kojima Hrvatska štiti svoje ekonomske interese, izvozni kapacitet domaćih proizvođača će zabilježiti dodatni rast. Drugim riječima, u ekonomskoj dimenziji, ulazak Hrvatske u EU, nudi značajne razvojne perspektive za Bosnu i Hercegovinu čije ostvarivanje uglavnom ovisi o njenoj sopstvenoj volji i spremnosti da ponuđeno i iskoristi. U tom smislu, kao vrhunski prioritet se nameće brza i kvalitetna realizacija svih potrebnih mjera koje će omogućiti izvoz na tržište svih domaćih konkurentnih proizvoda.
Niti politički, niti ekonomski, Hrvatska, kao nova članica EU, nije proizvela ni pribižno šokantne efekte koji su najavljivani uoči jula 2013. godine u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je i dalje stabilna u nestabilnosti čiji korijeni su duboko urasli u postojeći, u Daytonu uređeni, ustavni poredak, koji političke blokade čini efikasnijim sredstvom (etno)političke mobilizacije u odnosu na eventualne političke dogovore i kompromise. Čini se da su i društvo i država osuđeni na čekanje nekog novog spleta okolnosti, na unutrašnjem ili vanjskom planu, koji će, najvjerovatnije, iznuditi reakcije političkih elita i konačno ostvariti suštinski napredak, vidljiv građanima i građankama.
U međuvremenu, ulazak Hrvatske u EU i trenutno, ne baš povoljno, raspoloženje evropske javnosti u odnosu na nova proširenja, o čemu svjedoči izborni rezultat evropskih partija krajnje desne orijentacije na nedavno održanim evropskim izborima, zapravo podiže ljestvicu očekivanja koja se nalazi ispred Bosne i Hercegovine. Ona se ogleda u jednoj širokoj oblasti koja obuhvata visoko postavljene i složene standarde u rasponu od promocije i poštovanja ljudskih prava, stvarne vladavine prava do osiguranja kvaliteta proizvoda domaćeg tržišta. Kao i do sada, Bosna i Hercegovina je čvrsto ukopana na raskrsnici svoje sudbine. Ukoliko njenu političku budućnost nastave činiti akteri zainteresovani isključivo za ostvarivanje kratkoročnih i partikularnih interesa elita, koji se nimalo ne ustezaju od prekomjerne upotrebe ustavnih kočnica, čekanje će biti produženo, ponajviše na štetu, etnički podijeljenih, građana i građanki Bosne i Hercegovine. Nasuprot tome, politička spremnost da se deklarativno izražena volja za pridruživanjem EU pretvori u konkretne aktivnosti i mjere, vođene opštim društvenim interesima, konačno će uvesti Bosnu i Hercegovinu u procese koji će nam omogućiti svrhovito i razvojno orijentirano korištenje raspoloživih političko-ekonomskih potencijala. Oktobar 2014. godine je prilika za pokret, pokušajmo je iskoristiti.
Preuzeto iz “Novi pogledi” Časopis Asocijacije Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, izdanje ljeto 2014.g.