Problem istraživanja
Jedno od centralnih pitanja koje se nameće prilikom sagledavanja implikacija ulaska Republike Hrvatske u EU u kontekstu mehanizama zaštite ljudskih prava jeste ono u kojoj mjeri se pravo prilagođava okolnostima koje su proizvod globalizacijskih procesa? Potom, u kojoj mjeri je pravo osjetljivo za osobenosti društvenog, političkog,sigurnosnog, kulturnog i akademskog imperijalizma te sa kojom dinamikom se može razvijati i unaprijeđivati kako bi se pomjerilo izvan restriktivnog vidokruga ograničenog međama šture birokratske uštogljenosti te se otvorilo ka strukovnoj evoluciji sa kapacitetima prepoznavanja pertinentnih asimetrija općeg i pojedinačnog prava ali i globalnog i lokalnog?
Namjera ovog rada je istražiti i konzistentno utvrditi bitne značajke koje mogu dovesti do zloupotrebe prava kroz nametnute globalizacijske sigurnosne trendove koji u prvi plan stavljaju političke stavove o prijetnjama integritetu nacionalne sigurnosti a čije odluke i akcije često nemaju utemeljenja u uspostavljenom međunarodnom pravnom sistemu.
Sagledavanjem niza konzistentnih, višegodišnjih i koordiniranih aktivnosti relevantnih aktera ispred Republike Hrvatske, čiji su rezultati sadržani kroz Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. – Pravosuđe i temeljna prava i Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 24. – Pravda, sloboda i sigurnost, Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske[1] da se prepoznati da je Republika Hrvatska unaprijedila postojeće i uspostavila adekvatne mehanizme, kompatibilne sa onim starijih članica kako bi će se konkretno odgovorilo na negativne učinke globalizacijskih sigurnosnih trendova po institucionalne mehanizme zaštite ljudskih prava sa fokusom na slobodu izražavanja kao rezultat međunarodnih sigurnosnih prijetnji.
Iz složenosti problema i predmeta istraživanja postavljene su sljedeće radne hipoteze:
„Uspostavljeni mehanizmi zaštite ljudskih prava se često zanemaruju zbog sve prisutnije pojave međunarodnog terorizma i time povezanog pitanja nacionalne sigurnosti čime se često ljudska prava stavljaju van fokusa“[2].
i
„Nova vrsta ratova poput etničkih, ideoloških, vjerskih ili onih koji koriste kombinaciju ranije navedenih vrsta sukoba kao paravan za ostvarivanje kriminalnih interesa i pristup resursima, propraćena izvještavanjima modernih medija koji u naše dnevne boravke donose izvještaje direktno sa linije sukoba umanjila je nivo senzibiliteta prosječnog građanina prema opštim moralnim vrijednostima poput očuvanja ljudskih života te time smanjila uticaj elektorata na odluke političkih elita“.[3]
Brojni argumenti podupiru postavljenu temeljne hipoteze, a navode se samo oni najvažniji:
- EU prilagodbom tj. pooštravanjem svojih principa kondicionalnosti za potencijalne članice i kandidate prepoznaje potrebu za jačanjem mehanizama zaštite ljudskih prava (poglavlje 23 pod IX Zaštita ljudskih prava) sa posebnim osvrtom na zaštitu ličnih podataka i privatnosti[4]
- Strukturne promjene sigurnosnog sistema ograničava jedino elektronski prodor transnacionalnog medijskog sistema čime se sloboda izražavanja rasprostranjuje van nacionalnih granica i poprima dimenzije koje geografski definisani pravni sistemi ne mogu pratiti.
- Učestalost tzv. preventivnih humanitarnih intervencija postaje modus operandi za smjele elite koje drže čitave državne sisteme pod vlastitom kontrolom bez osvrta na osnovna ljudska prava.
- Neupitna je činjenica da postojeći pravni sistemi i institucionalni mehanizmi za zaštitu ljudskih prava ne mogu razriješiti kompleksne izazove između potrebe za poštivanjem ljudskih prava i potrebe za većom sigurnosti kao odgovor ugroženih država prijetnjama terorističkih skupina.
Dok se kroz kondicionalnost Evropske unije Republika Hrvatska kao punopravna članica nakon procesa pristupanja fokusira na razvoj ostvarene međuagencijske saradnje na nivou Evropske unije, Bosna i Hercegovina se suočava sa činjenicom da je protiv čelnog čovijeka Agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine, direktora SIPA-e Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu jer se prema navodima Tužilaštva BiH u toku februarskih protesta oglušio na zahtjeve za pomoć u zaštiti zgrade Predsjedništva BiH, te odbio angažovati specijalnu jedinicu SIPA-e.[5] Kao pozitivan učinak zbog ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju može se posmatrati demokratski pritisak i jačanje parlamentarnog nadzora nad radom sigurnosnog sektora koji je proistekao u Republici Hrvatskoj nakon članstva a gdje se zbog blizine Evropske unije upravo temeljem novih medija ta iskustva prenose i na građane Bosne i Hercegovine.
No i dalje, osobenosti sigurnosnih izazova u Bosni i Hercegovini kao što su politička nestabilnost, stagnacija ekonomije, društvene prijetnje (poput nacionalne netrepeljivosti, klerofašizma, organizovanog kriminala, kulturoloških prepreka razumijevanju negativnih društvenih trendova poput korupcije i sl.), ugrožavanje okoliša temeljem prirodnih katastrofa ali i zbog sistemskog nemara i zapuštenosti onemogućavaju da pozitivna iskustva i dobre prakse stečene tokom pristupanja Republike Hrvatske Evropskoj uniji i sada nakon pristupanja budu po defaultu prenesena na Bosnu i Hercegovinu. Upravo poput različite kondicionalnosti koju Evropska unija primjenjuje prema potencijalnim članicama i kandidatima ponaosob tako i različiti efekti mogu ali i ne moraju imati uticaja na zemlje iz okruženja što je zasigurno i slučaj sa efektima pristupanja EU u kontekstu ljudskih prava u Republici Hrvatskoj kao što je vidljivo u izazovima implementacije zagarantovanih prava za pripadnike nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
Upravo sloboda izražavanja nacionalnih manjina kao ugroženih skupina ali i svih građana regulisana su kroz razne međunarodne sporazume i dokumenta što čini dobar osnov za sudjelovanje svih građana u demokratskim procesima u njihovim društvima. Kako bi se shvatila srž ideje o slobodi izražavanja mora se prvo razumjeti filozofija slobode izražavanja. Da li je sloboda izražavanja pravno regulisana na način da je ograničavana i da joj su stvoreni preduvjeti za njeno korištenje ili je to sredstvo za očuvanje mentalnog zdravlja društva i privid očuvanja demokratskih vrijednosti u zajednicama u kojima u biti o svim značajnim društvenim odlukama odlučuju ne građani nego elite? Mill nam u svom djelu “O slobodi” nudi vlastiti odgovor:
“Prvo: mišljenje koje je predmet potiskivanja od strane vlasti je moguće istinito. Oni koji žele da potiskuju takvo mišljenje naravno opovrgavaju postojanje istine, ali oni ne odlučuju o tome da li se radi o istini ili ne. Oni nemaju ovlasti da daju odgovore ispred ljudskog roda niti da oduzmu pravo bilo kojoj drugoj osobi da sudjeluju u prosudbi. Odbiti da se neko mišljenje posluša samo zato što se smatra pogrešnim je u biti isto pretpostavljati da je njihova sigurnost u biti absolutna sigurnost. Sve utišavanje rasprave je pretpostavka nepogrešivosti.”[6]
Dalje, prema Hegelu: “Pravo je bilo koje bitovanje (Dasein), koje počiva na slobodnoj volji.”[7] Stoga, kako bi se slobodna volja mogla izražavati, pravo na izražavanje ne bi smjelo biti potiskivano nego upavo suprotno.
Postoji nekoliko međunarodnih sporazuma koji reguliraju i bave se pitanjem slobode izražavanja kao ljudskog prava. Međutim najznačajnije je svakako Opšta/Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koju su jednoglasno usvojili Generalna skupština UN-a dalekog 10.decembra 1948.godine. U tadašnjim vremenima, njezin pravni značaj bio je bitniji od prvotne ideje, na Deklaraciju se naime gledalo kao na izjavu o principima.[8]
Ukoliko želimo izdvojiti najbitnije odredbe Deklaracije počet ćemo sa članom 19.koji proglašava pravo na slobodu izražavanja:
“Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.”[9]
Pravo na mirno okupljanje i udruživanje proglašeno je u članu 20:
“1. Svi imaju pravo na mirno okupljanje i udruživanje.
2. Niko se ne smije prisiljavati na pripadnost nekom udruženju .”[10]
Ne mogu postojati slobode bez odgovornosti, što regulišu odredbe koje jasno definiraju restrikcije a sadržane su u članu 29. koji nalaže:
“1. Svatko ima obveze prema zajednici u kojoj je moguć slobodan i cjelovit razvoj njegove osobnosti.
2. U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrnena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštovanja
prava i sloboda drugih te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu.
3. Ta se prava i slobode ni u kojem slučaju ne smiju koristiti protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda..”[11]
Uzmemo li u obzir das u principi UN-a bili blagonakloni slobodi izražavanja onda paragrafi sadržani u članu 29. šalju jasnu i jaku poruku kako narodima ali tako i njihovim vladama. Stoga i ne čudi činjenica da je upravo Generalna skupština UN-a na svojoj prvoj sjednici usvojila zaključak “Sloboda informisanja je fundamentalno ljudsko pravo…..te temelj za sva prava na kojima će insistirati UN.”[12]
Pored Deklaracije, postoje i druga relevantna dokumenta koja regulišu pravne aspekte slobode izražavanja na nacionalnom odnosno transnacionalnom nivou. Drugo po značaju dakle jeste dokumenat koji je sačinen od strana Vijeća evrope (izvorno na engleskom jeziku: Council of Europe, skraćenica “CoE”), Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda poznatija kao Evropska konvencija o ljudskim pravima (izvorno na engleskom jeziku: Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms / European Convention on Human Rights, skraćenia “ECHR”) a koja je usvojena 1950 godine da bi na snagu stupila tri godine kasnije. Od interesa za ovu problematiku je svakako član 10 gore pomenute konvencije:
“…Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti..”[13]
Iako postoje ograničenja sukladno gore pomenutom članku, državama nije prepušteno da same daju ocjene o kvaliteti ili popularnosti neke informacije te da je sukladno vlastitom nahođenju cenzuriraju. Jedan od ne tako davnih slučajeva u nama susjednoj državi Republici Hrvatskoj gdje je prilikom rasrpave o javnom televizijskom emiteru u Saboru, tačnije prilikom vršenja pritiska na direktora tog emitera da osudi rad novinara Denisa Latina zbog navodne neprofesionalnosti odnosno zbog navodnog urušavanja ugleda države zbog priloga o ratnim zločinima, nepotizmu odnosno organizovanom kriminalu u svom političkom magazinu, politička elita probala da javno vrši cenzuru.[14] Denis Latin je potom dobio zlatnu plaketu Internacionalne lige humanista za njegov profesionalan radi i istaživačko novinarstvo.[15]
Stoga, samo citiranjem odredbe “protivno interesima nacionalne sigurnosti”[16] političari nisu u mogućnosti spriječiti građane da uživaju svoje slobode na izražavanje. Ovo je više puta potvrđeno u praktičnim slučajevima pa čak i u postkominističkim državama poput Mađarske i to presudom Mađarskog ustavnog suda:
“Sloboda izražavanja mišljenja i ideja, uključujući slobodu izražavanja nepopularnih i nekonvencionalnih mišljenja, je temeljni uvjet za postojanjem istinsku vitalnog društva koje je sposobno da se razvija i ispravlja svoje greške.”[17]
Bitna je činjenica da su ranije pomenuti međunarodni pravni dokumenti koji se bave regulisanjem temeljnih ljudskih prava i sloboda obuhvatili slobodu izražavanja i to Univerzalna povelja o ljudskim pravima UN-a na način da se ta sloboda ne smije ometati dok je Evropska konvencija o ljudskim pravima otišla korak dalje te pominje da se pravo na mišljenje te dobivanje neovisnih informacija i ideja ne smije ometati od strane javnih vlasti.[18]
Stoga se nameće zaključak, pravni dokumenti koji reguliraju oblast slobode izražavanja a to i čine de jure. Čak i u funkcionalnim demokracijskim društvima, građani su bili primorani da se izbore za svoja prava i to na različitim nivoima vlasti pa čak iznosivši svoje slučajeve pred državnim i međunarodnim sudovima.[19]
Nakon određenog vremena koje je bilo neophodno da se stvori sudska praksa, poštivanje ranije pomenutih fundamentalnih dokumenata o ljudskim pravima postajalo je mnogo prisutnije. Dakle, pored postojanja slobodne volje kao preduvjeta za uživanjem ljudskog prava, slobode izražavanja, pored de jure mehanizama neophodna je i građanska kuraža da se među prvima zahtjeva određeno pravo.
Sloboda izražavanja i globalizacija
U doba globalizacije, mnoge zemlje u tranziciji (transformacija društva iz totalitarnih režima u demokratsko društvo) usvajaju demokratske pravne standarde (međunarodne povelje, sporazume i konvencije koje reguliraju ljudska prava, prava rada, individualne slobode) u svoje pravne sustave vrlo brzo, bez uzimanja vremena za procjenu potrebnih priprema u smislu uspostave alata za provedbu takvih “liberalnih” propisa, mehanizama za nadzor nad provedbenim tijelima i transparentnost njihovog rada. [20]
David Held gore pomenuto posmatra na isti način:
“…Određeni oblik vlasti koji je od interesa za teoriju globalizacije karakteriziran je hijerarhijom i neravnopravnošću. Hijerarhija podrazumijeva asimetrični pristup globalnim mrežama i infrastrukturi, dok se neravnopravnost odnosi na asimetriči pristup asimetričnih učinaka takvih mreža na život šansi i dobrobit naroda, klasa, etničke skupine i spola.”[21]
Budući da zemlje prihvaćaju razne međunarodne ugovore kako bi imale pristup određenim međunarodnim tijelima, njima bi trebali biti ponuđena / uvedena reformska mjera, koji bi ima pomogla u provedbi novih propisa, uključujući upostavu nadzora reformi njihovog pravnog sustava (kao što je to slučaj s velikim brojem zemalja kandidata za EU).[22]
U režimskim sistemima poput onih u Aziji ili arapskim državama, Africi i državama Južne Amerike jedan od sistema manipulacije masama (pored niskih obrazovnih standarda, ograničenih sloboda kretanja i dr.) jeste upravo ograničeno pravo na slobodu izražavanja.[23]
Međutim, ovdje se ne radi o klasičnom problemu “Istoka” ili “Zapada” budući da postoje zloupotrebe ograničenja na svim stranama. Dok se jedni pravdaju da upotreba intereneta treba biti ograničena samo na određene stranice pod motom zaštite morala drugi ograničavaju slobodu izražavanja pod motom zaštite nacionalne sigurnosti. Sjetimo se ne tako davnih protesta na Wall Streetu i kampanja korištenja sile protiv prosvjednika ili sukoba okupljenih na Tahrir trgu u Kairu. Rezulatati i modus operandi bili su slični sa istim učinkom, ograničena sloboda izražavanja misli, stava i ideje.
Naime, zloupotrebom ograničenja slobode izražavanja dobiva se mogućnost prekida ili tačnije rečeno odgađanja slobode misli te time ukida prostor da se mediji hrane određenom pričom. Vrlo često, dobiveno vrijeme se koristi kako bi Vlade mogle plasirati svoju verziju istine ili da pripreme teren da se drugačije verzije određenog dešavanja percipiraju kao lucidne, zlonamjerne, rušilačke odnosno da im se ukine prostor za simpatije mase. Izvještaj Vijeća za zaštitu novinara, obajvljen 13.decembra 2005.godine u New Yorku pominje:
“Već sedam godina uzastopno Kina je vodeća zemlja kada se radi o bespravnom hapšenju i zatvaranju novinara sa trenutnih 32 novinara u pritvoru. Njih 15 ili polovica svih pritvorenih su novinari koji rade na novim medijima, dakle novinari internet portala..”[24]
Budući da sloboda izražavanja u vrijeme globalizacije podrazumijeva korištenje platforme modernih komunikacijskih kanala dakle internet, kao revolucionarni način da se informacije rapidno dobiju ali i sa lakoćom podijele, treba uložiti posebne napore da se ovi kanali drže slobodnim i pristupačnim za sve zainteresovane. [25]
Sloboda izražavanja – Stub demokracije
Demokracija kako je percipiramo, prema vrijednostima Evrope, znači prvobitno uživanje slobode izražavanja kao jednog od preduvjeta za zdravo društvo, čuvara zajedničkih vrijednosti te individualnog prava građanina da utiče na procese koji ga se tiču i koji oblikuju njegov način života. U aktuelnim političkim previranjima, demokracija je poprimila kosmopolitanski pečat postajući tako transnacionalna ideja i vrijednost koja ne priznaje granice i prepreke kao što je to bio slučaj kao na primjer kod tada zatvorenog Nelsona Mandele ili pada zida u Berlinu.
Sa interesom zaštite demokracije, pravo na slobodu izražavanja postaje vitalno pravo koje je u ulozi psa čuvara (izvorno na engleskom jeziku: “watch-dog”)[26] nad demokratskim okvirima određene države. Budući da se mediji danas bave poslom podizanja i usmjeravanja interesa javnosti, u idelnom svijetu, radi sudjelovanja u procesima kreiranja i donošenja odluka, ovo ne bi imalo smisla ukoliko sloboda izražavanja ne postoji. Zato postaje jasno zašto određene režimske vlade, novinare drže pritvorenima bez suđenja, upravo ne zbog toga šta su učinili nego šta su u mogućnosti učiniti.[27] Ne tako divan slučaj država iz regiona dokaz je da slobodni mediji igraju veoma značajnu ulogu u stvaranju kritične mase koja je krucijalna za svako društvo koje teži funkcionalnom demokratskom sistemu. Bez postojanja te kritične mase, vlasti bi mogle činiti šta žele a da nikada ne pomisle da će nekada morati podnijeti izvještaj javnosti ili čak snositi odgovornost pred građanima za učinjeno.[28]
Javne rasprave o raznim pitanjima u demokratskom društvu više i nemaju smisla osim ako se ne odvijaju na lokalnom nivou. One, pored glasanja naravno, ostaju najbolji način da građani iznesu svoje mišljenje o stvarima koje ih se tiču. U društvima, gdje se javne rasprave ne održavaju, osim ukoliko su izrežirane od države za državu, ne možemo govoriti o postojanju demokracije. Ovi procesi se prepliću jedni sa drugima i itekako utiču jedni na druge. Sloboda izražavanja danas, postaje pitanjem digitalno pismenih, obrazovanih ljudi koji su svjesni značaja pristupa informacijama i slobode izražavanja te koji su po mogućnosti aktivni u javnom životu u zajednicama iz kojih dolaze te koji javno kritikuju loše ili odluke koje vlasti donose na način koji nije transparentan. Poželjno je kada ti ljudi to čine i prije nego što se takve odluke donesu.
Zaključak
Budući da smo vremenski svjedoci treće generacije ljudskih prava, može se sa pravom ocijeniti da je sloboda izražavanja srazmjerno dobro definisana i zaštićena međunarodnim sporazumima i konvencijama. Dodatno, ukoliko se ta sloboda izražavanja i aktivno koristi time se demokratski principi jačaju i razvijaju a u društvu se dobiva osjećaj držanja volana u rukama odnosno “nadziranja stražara nad državom” – državne vlasti, uz vjernog psa čuvara – medije.[29]
Ni u najrazvijenijim demokratskim sistemima ne smijemo dozvoliti da se prestane sa istraživanjem,ukazivanjem i konzistentnim utvrđivanjem bitnih značajki koje mogu dovesti do zloupotrebe prava kroz nametnute globalizacijske sigurnosne trendove koji u prvi plan stavljaju političke stavove o prijetnjama integritetu nacionalne sigurnosti a čije odluke i akcije često nemaju utemeljenja u uspostavljenom međunarodnom pravnom sistemu.
Konzekvence globalizacijskih sigurnosnih trendova na institucionalne mehanizme zaštite ljudskih prava sa fokusom na slobodu izražavanja kao rezultat međunarodnih sigurnosnih prijetnji je očigledan i svepristuan.
Sa druge strane, evidentno je da de jure regulisanje određenih prava i sloboda građana ne doprinosi demokratskom razvoju po inerciji.[30] U društvima sa ukorijenjenom korupcijom koja se bazira na skoro “incestoidnim vezama pojedinaca u kriminalnim krugovima” a koji se nalaze u različitim sferama društva, zastrašivanje svih koji su svjesni značaja slobode izražavanja je na snazi. Upravo zbog toga je neophodno uspostaviti operativne mehanizme koji će osigurati bezuvjetno sprovođenje temeljnih ljudskih prava i sloboda poput funkcionalne zakonodavne vlasti, reformi u obrazovnom sistemu sa posebnim osvrtom na demokraciju i ljudska prava u svim nivoima obrazovanja kao preduvjeta da građani prekinu začarani krug apatije te postanu svjesni svoje uloge u demokratskom društvu te otpočnu zahtjevati zagarantovana prava. Iskustvo, kako iz zemalja u tranziciji tako i u “starim” demokratijama nas uči: “Pravde ima samo onoliko, koliko se izborite za nju”.
_____________________________________________________________________________
[1] Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. – Pravosuđe i temeljna prava,10.04.2014.
http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/5/p23.pdf
i Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 24. – Pravda, sloboda i sigurnost, 10.04.2014.
http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/5/p24.pdf
[2] The World of Parliaments, Issue No.6, May 2002, IPU
[3] Annual Report 2002, Reporters without Borders
[4] Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. – Pravosuđe i temeljna prava,10.04.2014.
http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/5/p23.pdf
[5] Radio i televizija Bosne i Hercegovine, Naslovnica / Sud i tužilaštvo / TUŽILAŠTVO BIH PODIGLO OPTUŽNICU PROTIV DIREKTORA SIPA-E GORANA ZUPCA, 10.06.2014.
http://www.bhrt.ba/vijesti/sud-i-tuzilastvo/tuzilastvo-bih-podiglo-optuznicu-protiv-direktora-sipa-e-gorana-zupca/
[6] Mill, John Stuart. On Liberty. Middlesex: Penguin, 1974.
[7] Knox T. M. trans. and notes. Hegel's Philosophy of Right. Oxford: Oxford University Press, 1967
[8] International Center Against Censorship. The Article XIX Freedom of Expression Manual. London: ICP, 1993, Chap.2.1.pg 8
[9] United Nations. “Universal Declaration of Human Rights, Adopted and proclaimed by General Assembly resolution 217 A (III) of 10 December 1948”. 08.09.2006 http://www.un.org/Overview/rights.html
[10] see footnote No.36
[11] see footnote No.36
[12]International Center Against Censorship. The Article XIX Freedom of Expression Manual. London: ICP, 1993, G.A. Resolution 59 (1), 14 December 1946
[13]COE. „Protocol No. 4 to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms”. 09.09.2006 http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/046.htm
Heading added according to the provision of Protocol No.11 (ETS No.155)
[14] Partnership for Social Development. “Attack on Freedom of Speech”. 07.09.2006 http://www.psd.hr/textovi/mediji/attack%20on%20freedom.htm
[15]Medien Southeastern Europe. „Press Release Wien 16 October 2002“.Media Price Awarded to Croatian Journalist. 08.09.2006. www.br-online.de/br-intern/suedosteuropa/texte/SEEMO021016.htm
[16] European Training and Research Center for Human Rights and Democracy Graz. “Freedom of Expression and Freedom of the Media Manual”. 06.09.2006 http://www.etcgraz.at/cms/uploads/media/15_FreedomofExpressionandFreedomoftheMedia.pdf
[17] Constitutional Court, AB Hatarozat, No. 30/1992 (26th of May) para.III.2.1. Article 19. Global Campaign for Free Expression. Hungarian Court. 09.09.2006 http://www.article19.org/pdfs/publications/1993-handbook.pdf
[18] Human and Constitutional Rights Documents. “European Convention on Human Rights”. 08.09.2006 http://www.hrcr.org/docs/Eur_Convention/euroconv3.html
[19] International Center Against Censorship. The Article XIX Press Law and Practice, A Comparative Study of Press Freedom in European and Other Democracies. London: ICP, 1994
[20] International Labour Conference, “ Report of Resolutions Committee”, 86th Session, 1998. 09.09.2006 http://www.ilo.org/public/english/standards/relm/gb/docs/gb271/gb-7.htm
[21] Held, David. et al. eds. Re-imagining Political Community. Stanford: Stanford University Press,1998
[22] International Crisis Group “Early Warning System Report 2001” Sarajevo 2001. 08.09.2006
http://www.crisisgroup.org/home/index.cfm?id=1242&l=1
[24] Human Rights Watch. Special Reports from Around the World “China, Cube, Two African Nations-Top Jailors of Journalists” New York , 13 December 2005. 09.09.2006 http://hrw.org/reports/2005/mena1105/6.htm
[25] Collin, Simon: E-Marketing; John Wiley; Chichester, 2000
[26] EU Network of Independent Experts on Fundamental Rights. “Synthesis Report, Conclusions and Recommendations on the Situation of Fundamental Rights in the European Union and its Member States in 2004, 15th of April 2005. Reference CFR-CDF.Conclusions.2005.en”.109. European Commission Justice website. 27.08.2006 http://ec.europa.eu/justice_home/cfr_cdf/doc/report_eu_2005_en.pdf
[27] Committee to Protect Journalist. In Prison. CPJ website. 06.08. 2006 http://www.cpj.org/cases04/cases04_TOC.html
[28] US Government. “Principles of Democracy. A Free Press”. 18.08. 2006 http://usinfo.state.gov/products/pubs/principles/
[29] EU Network of Independent Experts on Fundamental Rights. “Synthesis Report, Conclusions and Recommendations on the Situation of Fundamental Rights in the European Union and its Member States in 2004, 15th of April 2005. Reference CFR-CDF.Conclusions.2005.en”. European Commission Justice website. 27.08.2006 http://ec.europa.eu/justice_home/cfr_cdf/doc/report_eu_2005_en.pdf
[30] Stability Pact for South-Eastern Europe. Media Task Force. “Media Legislation”. 05.09.2006 http://www.stabilitypact.org/media/041001-medialegislation.pdf
Preuzeto iz “Novi pogledi” Časopis Asocijacije Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, izdanje ljeto 2014.g.