Ostvarivši svoja dva glavna strateška cilja, ulazak u NATO i ulazak u Europsku Uniju, Hrvatska se u prvom mandatu predsjednika Josipovića aktivnije okrenula Zapadnom Balkanu. Hrvatska se željela pozicionirati kao predvodnica regije, ali i kao most prema regiji. Zbog toga je došlo do svojevrsnog paradoksa; upravo u času kada je postalo jasno da će Hrvatska postati članom EU, ona je pojačala svoje prisustvo u regiji, za koju se, ne tako davno, trudila uvjeriti svijet da nije njen dio.
Po stupanju na dužnost, predsjednik Josipović je imenovao i posebnu izaslanicu za region Jugoistočne Evrope, Romanu Vlahutin[1], a u svoj je kabinet postavio i Dejana Jovića[2], između ostalog poznatog i po zagovaranju teze da sve zemlje bivše Jugoslavije trebaju zajedno ući u EU. U javnim je nastupima isticao potrebu bolje gospodarske suradnje Hrvatske i BiH, isticao da BiH nema bližeg susjeda od Hrvatske, naglašavao važnost dobrih susjedskih odnosa. Sličnu, ali nešto manje intenzivnu kampanju Josipović je vodio i prema Srbiji. U ovom se periodu unaprijedila trgovinska razmjena između zemalja regije, kao i hrvatske investicije u Srbiji, ali teško je reći do koje je mjere hrvatska vanjska politika za ovo zaslužna. Naime, privredna saradnja među zemljama regiona već je bila uspostavljena, pa za privrede u regionu ekonomska diplomatija nije značila mnogo. U svojim javnim nastupima, Josipović se više posvetio prošlosti nego budućnosti; posjetio je Ahmiće, Križančevo selo i Sijekovac, a u Parlamentarnoj skupštini BiH održao govor u kojem je izrazio žaljenje zbog učešća Hrvatske u ratu u BiH. No, potreba da se, nakon više od šesnaest godina od završetka rata u BiH gotovo svaki put osvrće na neupitnost teritorijalnog integriteta BiH, a da nikakav novi prijedlog, inicijativu ili ideju ne donese na sto više je stvarala sumnju u teritorijalni integritet BiH nego što ga je jačala. Sporna pitanja poput gradnje Pelješkog mosta, utvrđivanja državne granice ili plaćanja naknada za korištenje vode iz Buškog jezera, ostala su neriješena.
Hrvatski SDP je učestvovao u kampanji bosanskohercegovačkog SDP-a, no izuzev simbolike malo je doprinjeo izbornom rezultatu. Već u političkoj krizi koja je nastala prilikom formiranja Vlade FBiH, hrvatska politika nije imala značajniju ulogu. No, početkom 2012. dolazi do sukoba između ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije i premijera Milanovića, nakon što se premijer Hrvatske približava Hrvatskom narodnom saboru, čime je, po mišljenju Lagumdžije potkopala legitimitet Vlade FBiH.[3] Dodatnu nervozu u Sarajevu su izazvali istupi pojedinih hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu u kojima se naglašava potreba osnivanja trećeg entiteta, odnosno “federalizacije Federacije.”[4] To je dovelo do strahovanja da će, zahvaljujući prisutnosti u Europskom parlamentu porasti lobistički kapaciteti Hrvatske u pravcu kreiranja rješenja koja vode ka uspostavi trećeg entiteta kao proklamovanih ciljeva dviju najvećih hrvatskih političkih partija u BiH. U ovakvoj je situaciji i samoj Hrvatskoj trebalo redefiniranje njene politike ka Bosni i Hercegovini.
To je pokušano u februaru 2014. kada je Hrvatska predložila formulisanje nove politike EU prema BiH. U non paperu koji je distribuiran zemljama članicama EU, zagovara se pristup fokusiran na proces pridruživanja u toku kojeg će se rješiti i pitanje Sejdić – Finci, ali ne kao uslov svih uslova, već kao jedno od spornih pitanja unutar pregovora.[5] Ideja da se sva pitanja koja proizilaze iz presude Sejdić – Finci rješavaju na ovakav način nije nova. Nju je još u ljeto 2013. godine sugerisao i think tank Europska inicijativa za stabilnost, kao glavni argument nudeći tezu da i izborni sistemi nekih evropskih zemalja imaju diskriminatorske elemente i da proces pridruživanja BiH Europskoj Uniji zbog ovog pitanja ne treba da kasni.[6] Kako zapažaju neki komentatori, samo ovaj dio hrvatskog prijedloga je jedini značajan odmak od postojeće strategije EU prema BiH , odnosno njenom procesu pridruživanja.[7] Sve ostale mjere kao što su podrška civilnom društvu, ili twinning light projekti se već u manjoj ili većoj mjeri provode. Vjetar u leđa ovakvoj inicijativi, prema mišljenju hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić dao je i val protesta koji je u istom mjesecu zahvatio BiH.[8]
Dva su osnovna problema s kojim se Hrvatska suočava želi li doista provesti ono što u svom non paperu predlaže. Prvi je nedostatak političke snage na terenu koja bi konzistentno zagovarala rješenja koje Hrvatska predlaže. Veza sa Hrvatskim narodnim saborom i uvjerenje da će političke partije koje okuplja biti agenti promjene koju Hrvatska želi da vidi nije dovoljna. HDZ BiH već godinama, manje ili više otvoreno zagovara treći entitet, ali niko još nije vidio nikakav polazni dokument za pregovore, a kamoli jasnu definiciju njegovih nadležnosti. Šta je treći entitet u političkom, teritorijalnom ili pravnom smislu potpuna je nepoznanica. Dragan Čović je nekoliko puta naglašavao da ne mora biti teritorijalno kompaktan, da u njemu trebaju postojati tri tradicionalne grane vlasti, da je to logičan odgovor na ugroženost hrvatskog naroda koji u BiH nema svoj entitet, za razliku od Srba i Bošnjaka. Čini se da je ideja trećeg entiteta korisna kao sredstvo mobilizacije glasača, ali da je daleko od faze u kojoj bi se mogla jasno politički artikulirati. To je vidljivo i iz pregovora o provođenju presude Sejdić – Finci u kojima je HDZ zahtijevao formiranje posebne izborne jedinice, što nikako ne predstavlja sveobuhvatnu ustavnu reformu. Stav HDZ-a prema ustavnoj reformi FBiH također se može shvatiti na isti način. Naposljetku, zašto bi HDZ BiH imao interes za sveobuhvatnu reformu BiH? Njihova je izborna pozicija relativno sigurna, oni su neupitni pobjednici izbora u svim većinski hrvatskim općinama i političke strukture Hrvata u BiH su relativno nezavisne od Zagreba. Njima je uspjelo da pregovore u vezi sa implementacijom presude Sejdić – Finci skrenu na kolosijek rješavanja tzv. “hrvatskog pitanja”. Dakle, proklamovani ciljevi hrvatske vanjske politike i ono što su interesi hrvatskih političkih partija u BiH ne moraju biti jedna te ista stvar. Pored toga, ni hrvatske partije u BiH ne govore jednim glasom, što je vidljivo u odbijanju HDZ-a 1990 da ima zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva. Izjave Zorana Milanovića u kojima se kaje zbog podrške SDP-u i Komšiću teško da će mu stvoriti prijatelje u Demokratskoj fronti ili SDP-u.[9] Hrvatska nema saveznika ni u ostalim političkim partijama u BiH, pa se čini da bi najbolji način da se ostvare proklamovani ciljevi bio da Europska Unija ciljeve Hrvatske prihvati kao svoje.
Ovo nije sasvim nemoguće; EU zapravo nema koherentnu i jasnu ideju na koji način da restartuje proces evropskih integracija u BiH. Skorašnje inicijative poput Foruma za prosperitet i zapošljavanje održanog krajem maja ove godine više su usmjerene na poboljšanje imidža Unije u BiH nego što predstavljaju plan eurointegracijskih aktivnosti ili ekonomskog oporavka zemlje. Osim toga, sve što je u posljednih šest godina postignuto na planu europskih integracija postignuto je ispunjavanjem ultimatuma koje bi postavljale političke partije iz RS-a. Mehanizam se, u svojoj suštini, svodio na sljedeće: jednom kada bi neki zakon, ili više njih bilo ocijenjeno kao vitalno za europske integracije, političke partije iz RS-a bi odlučile o njegovoj krajnjoj sadržini i nadležnošću institucija entiteta i BiH u vezi sa njegovom primjenom.[10] Budući da je i proces usvajanja ovih zakona trajao izuzetno dugo (primjera radi, Zakon o popisu stanovništva je u parlamentarnoj proceduri bio pune dvije godine) jasno je da postojeći odnos političkih snaga u BiH ne vodi ka brzim europskim integracijama. Europska Unija se nije pokazala kao kredibilan medijator u ovom smislu i nema nikakvih naznaka da će se njen pristup promijeniti. Naprotiv, insistiranjem na koordinacionom mehanizmu europskih integracija koji ide sve do kantona u Federaciji EU riskira da dodatno uspori integracijski proces. Zbog toga, ukoliko ideje koje Hrvatska ima mogu promijeniti dosadašnje prakse EU, vrijedilo bi im samo zbog toga dati šansu.
No, Hrvatska mora nastojati da izbjegne poziciju u kojoj su se, trudeći se da Bosni i Hercegovini budu kuratori i medijatori, našle Turska i Srbija. Turska je u moru trilateralnih i bilateralnih sastanaka uspjela da postigne ništa, dok se krajnji domet angažmana Srbije sveo na to da pokaže kako Banja Luka svoju politiku može, hoće i treba kreirati sama. S obzirom na sve ekonomske, historijske, kulturne i društvene veze koje ima sa BiH Hrvatskoj bi doista trebalo biti lakše ne samo da bude medijator, već da shvati svu složenost političkih odnosa u BiH. Zato nam se čini da bi pristup Hrvatske imao mnogo veću težinu ukoliko bi bio praćen adekvatnom ekspertskom podrškom. Primjera radi, to bi podrazumijevalo i neformalnu think tank grupu, ili mrežu think tank organizacija koja bi pomno analizirala pojedine aspekte situacije u Bosni i Hercegovini: dinamiku ustavne reforme, ulogu civilnog društva, međuetničko pregovaranje i druga pitanja koja EU u BiH danas ne shvaća, ili ne želi da shvati. Hrvatsku bi to učinilo prijeko potrebnim “stručnim savjetnikom za pitanja Bosne i Hercegovine unutar Evropske Unije”, pa bi se izbjegle godine potrošene na pregovore poput onih o implementaciji Sejdić – Finci presude. Izbjegli bi se i mnogi problemi koji postoje u implementaciji projektnih aktivnosti twinning light projekata, ili nedjelotvornom angažmanu organizacija civilnog društva u BiH. Ovakvim nastupom Hrvatska možda ne može nametnuti svoju volju Europskoj Uniji, ali može postići da nijedan značajan potez međunarodne zajednice prema BiH ne bude napravljen bez nje. No, prije toga sama se Hrvatska mora usaglasiti oko svog pristupa. Situacija u kojoj savjetnik predsjednika Hrvatske inicijativu ministrice vanjskih poslova smatra kontraproduktivnom[11], kao i sasvim drukčija vizija unutrašnjeg uređenja BiH koju gaje neki od hrvatskih parlamentaraca ukazuju na podjeljenost mišljenja unutar hrvatskog političkog establišmenta.
_____________________________________________________________________________
[1] Romana Vlahutin je iskusna hrvatska diplomatkinja, magistrica John F. Kennedy School of Government pri Univerzitetu Harvard i bivša politička direktorica OSCE Misije na Kosovu. Detaljnije v. na http://predsjednik.hr/ured-predsjednika/savjetnici/mr-sc-romana-vlahutin/, pristupljeno 23.06.2014.
[2] Vanredni profesor Univerziteta u Zagrebu Dejan Jović također je i autor izvanredne knjige “Jugoslavija, država koja je odumrla.” Detaljnije v. na http://prethodni.fpzg.hr/oFakultetu/stranicePredavaca/jovic_dejan.htm, pristupljeno 23.06.2014.
[3] “Lagumdžija i Milanović o neodržanom susretu”, Al Jazeera Balkans http://balkans.aljazeera.net/vijesti/lagumdzija-i-milanovic-o-neodrzanom-susretu, pristupljeno 23.06.2014.
[4] Dženana Karabegović, “Štir: Federalizam ključ za evropski put BiH”, http://www.slobodnaevropa.org/content/stir-federalizam-kljuc-za-evropski-put-bih/25239881.html, pristupljeno 18.06.2014.
[5] Adelina Marini, “Is EU Ready To Change Approach toward Bosnia and Herzegovina?” http://www.euinside.eu/en/news/is-eu-ready-to-change-approach-to-bosnia-and-herzegovina, pristupljeno 18.06.2014.
[6] Lost in the Bosnian labyrinth:Why the Sejdic – Finci case should not block an EU application,. http://www.esiweb.org/pdf/esi_document_id_143.pdf, pristupljeno 18.06.2014.
[7] Bodo Weber, Kurt Bassuener, Outline For A Common Western policy Pivot in BiH, dostupno na http://democratizationpolicy.org/pdf/briefs/DPC%20Policy%20Brief_Common%20Western%20Policy%20Pivot%20on%20Bosnia.pdf, pristupljeno 18.06.2014.
[8] “Pusić: EU treba reagirati odmah specifičnim pristupom prema BiH”dostupno na http://www.klix.ba/vijesti/bih/pusic-eu-treba-reagirati-odmah-specificnim-pristupom-prema-bih/140210073
[9] “Donosimo cijeli razgovor Zorana Milanovića i Nine Raspudića”, http://www.vecernji.hr/hrvatska/donosimo-cijeli-razgovor-nine-raspudica-i-zorana-milanovica-943557, pristupljeno 18.06.2014.
[10] Detaljnije, v. Nedim Hogić, “Pregovaranjem do konfederacije”, http://www.prvimart.ba/vijesti/nedim-hogic-pregovaranjem-do-konfederacije, pristupljeno 18.06.2014.
[11] “Skup u Zagrebu: Plenumi su začeće jedne nove BiH”, http://www.slobodnaevropa.org/content/skup-u-zagrebu-plenumi-su-zacece-jedne-nove-bih/25425637.html, pristupljeno 18.06.2014.
Preuzeto iz “Novi pogledi” Časopis Asocijacije Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, izdanje ljeto 2014.g.