Na putu integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, povratak interno-raseljenih lica predstavlja jedan od izazova, posebno zbog činjenice da uključuje pitanja brojnih statusnih prava lica koja se vraćaju u prijeratna mjesta prebivališta. Kada kažemo statusna prava, razmatramo sve ono od pitanja prava na prijavu prebivališta do pristupa zdravstvnim uslugama ili razini ostvarivanja prava koja imaju civline žrtve rata. Interno-raseljena lica danas zauzimaju najveći udio u stanovništvu koje redovno prelazi entitetsku liniju razgraničenja. Sa tim prirodnim procesom, koji danas prati ekonomska migracija, pojedini postavljeni standardi pristupa pravima i javnim službama dolaze u pitanje. Unutrašnja mobilnost vezuje za sebe i prenos stečenih prava, odnosno vezivanja lica za stečene beneficije. „Stečena prava“ su sva ona koja ostvarite u jednom entitetu, a koja prenosite ili ne prenosite kada promijenite prebivalište, u ovisnosti od načina kako to entitetsko zakondavstvo ili odluke nadležnih vlada reguliraju. Pozicija vezivanja „prava za teritorije“ u stvarnosti ne može funkcionisati, barem ne od onog trenutka kada prvi čovjek odluči preći na drugu stranu ulice. Vrijedi zaključiti da se možda upravo tu mjeri sposobnost kompleksnog političkog sistema zemlje da se nosi sa slobodom kretanja ljudi, danas između dvije općine, sutra između država-članica unutar Unije.
Pitanje prijave prebivališta je trenutno regulirano Zakonom o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, koji je usvojen u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, za čiju su provedbu zadužena entitetska/kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, a nadzor nad provođenjem vrši Ministarstvo civilnih poslova BiH. Premda je postojeći sklop institucija vrlo vezan za državnu razinu vlasti, pitanje prebivališta, a zatim i lične karte, ostaje vrlo relevantan za široki krug zakonskih rješenja koja se donose na razini entiteta, a koja pristup pravima uslovljavaju teritorijalnom vezom građanina/ke sa utvrđenim nadležnostima institucija.
Sagledavanjem uloge međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, primjećujemo da je više agencija i misija, neposredno uključeno u podršku tzv. ‘manjinskom povratku’, a istovremeno vrlo malo je učinjeno na tome da se u javnosti stvori svijest o tome da upravo ostvarenje istog predstavlja osnovno vezivno tkivo buduće integracije društva i sistema. Proces ‘manjinskog povratka’ stavlja fokus na pripadnike/ice etničkih skupina koje ne čine većinu u lokalnoj zajednici u koju se vraćaju, te predstavljaju ključni izazov za cijeli sistem. Naime, u zajednicama koje su profilirale kao dominatno ‘bošnjačke’, ‘srpske’ ili ‘hrvatske’, eventualno postojanje značajnijeg broja drugog i drugačijeg, predstavljaju ‘administrativni problem’, te prirodno izaziva potrebu određenih promjena, bez obzira nailaze li te promjene na otpor ili odobravanje lokalnih vlasti.
Premda podacima iz Izvještaja o napretku za 2014. godinu, u Bosni i Hercegovini i dalje imamo oko 84 500 interno-raseljenih lica. Od toga njih oko 25 hiljada čeka na povratak iz entiteta Federacija BiH u entitet Republika Srpska. Među njima, velika većina posjeduje lične karte sa privremenim boravištem na području Tuzlanskog, Zeničko-dobojskog, Bosansko-podrinjskog kantona i Kantona Sarajevo. Povratničko stanovništvo u rubnim općinama, poput Osmaka i Novog Goražda i dalje zadržava dokumente Federacije BiH, koristeći se federalnim službama u Kalesiji, odnosno Goraždu. Isto vrijedi i za veliki broj građana koji jedan period od godine (najčešće ljetni) provodi na području općina Srebrenica i Bratunac, a zadržava dokumente iz općina na području Tuzlanskog kantona ili Kantona Sarajevo.
Ovaj segment populacije je naročito relevantan, budući da se na ovoj liniji odvija povratak stanovništva sa područja gdje imaju daleko viši stepen ostvarivanja prava i pristupa javnim službama u odnosu na mjesta gdje se vraćaju. U praksi, vlasti u FBiH, pod pritiskom donose privremene odluke, kako bi zaštitili stečena prava povratnika, a jedini ozbiljan pokušaj trajne zaštite prava iz zdravstvene, socijalne i boračko invalidske zaštite zaustavljen je obaranjem zakona koji je ovo pitanje regulirao. Ne treba nas tu iznenaditi ni činjenica da su zakonsko rješenje u pitanje doveli zastupnici iz Narodne skupštine RS-a, i to na Ustavnom sudu BiH, premda je zakon praktično zapravo rasteretio budžet RS-a.
Zaštita stečenih prava povratnika je ostala u sjeni proteklih izbora, ali vijesti o pojedinim slučajevima gdje je povratnik morao platiti određene troškove ili mu je zdravstvena zaštita uskraćena u Federaciji, vrlo brzo su stizala do medija. Bili izvještaji do kraja tačni ili ne, sama špekulacija je bila dovoljna da desetine izvrše prijave prebivališta kod porodice ili na adresama kuća u FBiH kako bi izbjegli probleme pri ostvarivanju prava. Povjerenje u sistem se vrlo teško postiže, a vrlo lako gubi.
No, postoji još jedna apsurdna činjenica po ovom pitanju. Dok se mediji bave činjenicom o uskraćenosti prava povratnicima, preskače se da je pristup znatno bližim bolnicama i boljoj zdravstvenoj zaštiti ograničen svim građanima sa područja istočne Bosne, dok se isti upućuju u bolnice i domove zdravlja preko Drine, u Loznicu ili Bajinu Baštu. Praktično, cijele zajednice trpe na osnovnom pitanju pristupa pravima zbog entitetske linije razgraničenja, a animoziteti i ‘više’ politike ne rade ništa na tome da se na ovom i drugim preprekama u pristupu servisima, osigura veća mobilnost ljudi.
Niz je prepreka i komplikacija na koje nailaze lica pri studiju na univerzitetu u drugom entitetu, pojašnjavanju procedura za slučaj zapošljavnja preko linije razgraničenja, do razlika u visini dječijeg doplatka. Nefleksibilnost sistema koja obeshrabruje mobilnost unutar zemlje najviše pogađa zajednice na ‘dejtonskoj’ crti. Zbog toga bi bilo zanimljivo upravo tu pronaći zagovarače veće integracije i prevazilaženja podjela, barem kada su u pitanju ključne stvari za bolju kvalitetu života, a koje ne mogu i ne smiju biti predmetom ‘visokih nacionalnih težnji’. Put prevazilaženja etničkih i entitetskih podjela nije popločan uzvišenim vrijednosnim ciljevima ustavnih promjena. Njegova tajna leži u dnevnim potrebama običnih ljudi. Integracija počinje tamo gdje linija fronta remeti trasu kojom treba proći cijev od vodovoda.