Piše: Nenad Veličković
Kultura, pritisak, gušenje
U knizi Javno mnenje Jirgen Habermas[1] uzbudljivo i uvjerljivo opisuje nastanak, razvoj i ulogu štampe (medija) u političkoj borbi za uređenje društvenog prostora. Habermas nema nimalo sumnje da demokratija, kao oruđe buržoazije, ne zavisi toliko od pismenosti onih koji biraju koliko od jačine glasa onih koji se biraju. To je razlog, dodao bih, da javno obrazovanje u zemljama primitivne demokratije, kakva je Bosna i Hercegovina, svoje ciljeve u vezi s pismenošću postavlja vrlo nisko. Škola ne čini mnogo da buduće birače osposobi za analitičko, kritičko i nezavisno mišljenje, zbog čega onda ni njihova očekivanja od vlasti ne mogu biti visoka.
Sukobi na granicama
U Bosni i Hercegovini borba za oblikovanje javnog mnijenja vodi se neodvojivo od borbe za kulturni/kolektivni identitet. Kultura se tu shvata ne kao tzv. visoka kultura, niti šire, kao sinonim za civilizaciju, nego kao sredstvo homogenizacije nacije (o čemu su pisali Gelner, Smit, Anderson i drugi[2]); kultura je prije svega nacionalna kultura, a rad za kulturu i u kulturi mimikrija nacionalizma.
Na prvoj i najvidljivoj razini borba o kojoj govorimo, u javnom prostoru, u kulturi, vodi se između tri nacionalizma. Svaki od njih kontroliše jedan dio bh. teritorije, a na tom teritoriju raspolaže svim državnim aparatima (mediji, policija, sudstvo, obrazovanje…[3]). Vjerovatnoća da će jedan nacionalizam udariti na drugi, preko granica svoje teritorije nije velika, osim u povratničkim mjestima, gdje je omjer snaga ujednačen. Primjer za to je sukob oko nacionalne grupe predmeta, u nekim povratničkim mjestima u Republici Srpskoj ili u sredinama gdje djeluju tzv. dvije škole pod jednim krovom, gdje se bošnjačka i hrvatska djeca, iako žive i odrastaju u istim opštinama, razdvajaju po etničkoj pripadnosti.
Drugim riječima, u podijeljenoj državi, tri nacionalizma nisu jedan drugom stvarni neprijatelji. Ono što u javnom prostoru izgleda kao njihova međusobna borba najprije liči na neki urođenički performans za turiste na safariju, na ples u kojem dobre sile otjeraju zle, pa zajednica nastavlja da živi zahvalna poglavici i vraču.
Pritisci unutar granica
Stvarna borba, daleko manje vidljiva, odvija se između nacionalizma i tzv. građanske opcije, koja je anacionalna, ili internacionalna (možda: proevropska?) i čiji su standardi drugačiji. Tu opciju, koja je u parlamentima marginalizovana, dijelom i zato što je socijaldemokratija u ganjanju glasova skrenula udesno, danas nalazimo u onom što se zove civilno (građansko?) društvo: među nezavisnim intelektualcima i u nevladinim organizacijama.
Svojim pozivanjem na prava pojedinca, u smislu da su ljudska (individulana) prava sveobuhvatnija od grupnih i da bi kao takva morala biti vidljivija, ako ne i nadređena kolektivnim (kulturnim, nacionalnim) ta politička opcija uznemirava (teško da i ugrožava) dominaciju pojedinačnih nacionalizama.
Pa ipak, iako joj ne prijeti realna opasnost, sila državnih aparata kojom vlast (nacionalnih stranaka) raspolaže djelovaće svaki put tamo gdje kritika nacionalizma postane glasna, a samim tim i vidljiva.
To će se djelovanje manifestovati u vidu pritiska, kroz medije, koji će difamirati pojedince ili organizacije (npr. Soroš); ili kroz kulturnu politiku koja će odbiti da finansira kritičare i neistomišljenike (npr. Hasanbegovićeva vlada u Hrvatskoj); ili čak i sudskim ili ekonomskim mjerama (npr. Feral Tribune)
Rezultat ovih pritisaka je sužavanje prostora za kritiku postojećih društvenih obrazaca. Kontrola javnog mnenja ostvaruje se tako što se kritičari marginalizuju ili finansijski iscrpljuju, a tamo gdje to nije moguće ili dovoljno, moralno diskvalifikuju kao izdajnici, strani plaćenici i nepatrioti.
Potreba da na ovaj način brani svoje pozicije jeste između ostalog razlog da vlast niti na jednom nivou nije uredila pravila igre u medijskom prostoru. Istina je onoga ko je glasniji i jači, a ne onoga ko raspolaže činjenicama, znanjem i dokazima. Zato ni potencijal internetskih društvenih mreža ne može dovoljno amortizovati posljedice opisanog sužavanja prostora kritici vladajućih praksi. Dvadesetogodišnje ulaganje međunarodne zajednice u bosanskohercegovačko civilno društvo nije urodilo bogatom žetvom. Razloga za to ima više, ali je ključni, po mom mišljenju, gubljenje iz vida uloge koju u oblikovanju javnog mnenja ima obrazovanje.
Obrazovanje za stagniranje
Nacionalizam u školi, kroz procese socijalizacije, nameće svakom djetetu kolektivne kulturne vrijednosti, služeći se pri tome indoktrinacijom kao dominantnim metodom.
Izbor muzike, sportskih favorita, lektire, glumaca, a onda i vrijednosti koje se u kulturnim djelatnostima promovišu, povezan je s vladajućom ideologijom, s njenim bazičnim vrijednostima, i bitno određuje identitet mlade osobe.
U školi se civilizacijski koncept kulture redukuje na nacionalni. Tri paralelna obrazovna sistema, srpski, hrvatski i bošnjački, sa različitim programima, u kojima dominiraju jednostrani narativi, predstavljaju i tumače stvarnost tako da se u njoj vlastiti kolektiv nekritički favorizuje a druga dva predstavljaju kao neprijateljska. Književnost, muzika, pozorište, umjetnost, tradicija, folklor, baština, sve je to najprije nacionalno i posebno, a samo rijetko opšte i zajedničko.
Zastario koncept ocjenjivanja učenika, loše osmišljenja eksterna matura i drugi oblici nerelevantnih testiranja, autoritet nastavnika zasnovan na sili, dosadan i potrebama djece neprilagođen plan i program, sve su to oblici pritiska koji guše slobodu mišljenja i izražavanja i limitiraju potencijal civilnog društva da se reformiše napuštajući postojeće očigledno loše prakse.
U najkraćem: dobar tekst dobrog novinara u dobrom časopisu ili dobroj emisiji ne postiže mnogo bez dobre lekcije dobrog nastavnika u dobrom udžbeniku medijske pismenosti i kulture.
Tekst je dio publikacije naziva “Shrinking Spaces” koji je objavila Fondacija Heinrich Böll.
Cijela publikacija dostupna je OVDJE.
[1] Habermas, Jirgen. Javno mnenje. Beograd, Kultura, 1969. prev. Gligorije Ernjaković
[2] Anderson, Benedikt (1990) Nacija, izmišljena zajednica, Školska knjiga, Zagreb 1990; Bilig, Majkl (2009) Banalni nacionalizam, XX vek, Beograd,. Prev.Veselin Kostić; Smit, Antoni D. (2010) Nacionalni identitet, XX vek, Beograd. Prev. Slobodan Đorđević; Gelner, Ernest (1998) Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb. Prev. Tomislav Gamulin; vidjeti i: Asman, Jan (2005) Kulturno pamćenje, Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica. Prev. Vahidin Preljević
[3] Koncept preuzet od Altisera: Altiser, Luj, Ideologija i državni ideološki aparati, Loznica, 2009. Preveo Andrija Filipović.