(Ne)uspeh u borbi protiv korupcije u Bosni i Hercegovini

Autorica: Milkica Mihojlić, studentica, Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu

Nivo korupcije u jednoj državi odraz je stepena vladavine prava i pravne sigurnosti u istoj. Teško je zamisliti društvo bez korupcije, naročito jer je usko vezana za čovekove moralne osobine, ali nije u redu biti nemi posmatrač u društvu gde je korupcija postala način življenja.

Bosna i Hercegovina je podnela aplikaciju za članstvo u Evropsku uniju u februaru 2016. godine i samim tim opredelila se i za borbu protiv korupcije, a na tom putu mora savladati brojne prepreke. Evropska unija ima nultu stopu tolerancije u pogledu korupcije. Naime, članom 325. Ugovora o funkcionisanju Evropske unije zahteva se od Evropske komisije i država članica da „suzbijaju prevare i sva druga nezakonita delovanja koja utiču na finansijske interese Unije.“ U Konvenciji o zaštiti finansijskih interesa Evropske zajednice navodi se da se prevare koje utiču na rashode i prihode moraju u svakoj zemlji EU kazniti učinkovitim i odvraćajućim krivičnopravnim sankcijama.

Svoju odlučnost u borbi protiv prevara i korupcije EU je pokazala osnivanjem Evropske kancelarije za borbu protiv prevara (OLAF) Odlukom iz 1999. godine, a trenutno preduzima korake i za osnivanje Kancelarije evropskog javnog tužioca. OLAF istražuje prevare povezane sa proračunom EU, korupciju i ozbiljne prekršaje unutar evropskih institucija, te izrađuje politiku borbe protiv prevara za Evropsku komisiju. Iako nije zakonski ovlašten da krivično goni prekršioce, on državama članicama i institucijama EU pomaže da uđu u trag nepravilnostima i istraže ih. Kao potpuno nezavisno telo OLAF može provoditi istrage u svim organizacijama i državama članicama EU, kao i u državama koje nisu članice EU, a u kojima se troše sredstva EU.

Provodeći zajedničke istražne aktivnosti, istražni timovi Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine i OLAF-a uspostavili su blisku komunikaciju i saradnju.

Bosna i Hercegovnina je ratifikovala Građanskopravnu konvenciju protiv korupcije Veća Evrope u kojoj je korupcija definisana kao traženje, nuđenje, davanje ili primanje, posredno ili neposredno, mita ili bilo koje druge nezakonite koristi ili stavljanje toga u izgled, koje izopačuje propisano izvođenje neke dužnosti ili ponašanja koje se zahteva od primaoca mita, nezakonite koristi ili osobe kojoj se to stavlja u izgled.

S obzirom na činjenicu da se borbi protiv korupcije daje pažnja već u ranoj fazi procesa pristupanja EU, Bosna i Hercegovina bi trebalo da pokaže odlučnost u preduzimanju konkretnih, sveobuhvatnih i održivih aktivnosti na suzbijanju koruptivne prakse. Iako je u BiH do sada implementirano nekoliko strateških dokumenata za borbu protiv korupcije na državnom, entitetskom, kantonalnom i nivou Brčko Distrikta BiH, u izveštajima o napretku BiH njeno angažovanje se ocenjuje tek kao “rana faza borbe protiv korupcije.”

Agencija za borbu protiv korupcije, kao nezavisna i samostalna upravna organizacija na državnom nivou, izradila je Strategiju za borbu protiv korupcije 2015-2019. i Akcioni plan za njeno sprovođenje, čime je ustanovljen opšti okvir za sistemsku i sveobuhvatnu borbu protiv ove nezakonite delatnosti. Međuim, u BiH još uvek nije dovršen institucionalni okvir borbe protiv korupcije kao što je propisano Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije i Strategijom. Federacija BiH je taj formalni deo posla obavila 2016. godine usvojivši Strategiju za borbu protiv korupcije 2016-2019. i Akcioni plan za njeno sprovođenje u skladu sa principma Strategije na državnom nivou, a iste godine je formiran i Antikorupcijski tim Vlade FBiH. S druge strane, Republika Srpska je još 2013. godine usvojila Strategiju za borbu protiv korupcije 2013-2017. i formirala Komisiju za njeno provođenje, ali glavni problem je njena neusklađenost sa Strategijom BiH. Na nivou Brčko Distrikta i kantona proces uspostavljanja tela za sprečavanje korupcije i kreiranja strateških antikorupcijskih dokumenata je u toku.

Strategija je dobro pokrila problem korupcije ali njenim donošenjem on nije rešen, već je samo postavljen temelj na kome treba dosta toga izgraditi, a u prilog tome ide podatak da se prema “Indikatorima upravljanja” Svetske banke Bosna i Hercegovina nalazi ispod sredine lestvice od preko 200 zemalja pri čemu nije zabeležen napredak poslednjih godina. Prema tome, deklarativna politička posvećenost ovom pitanju nije od pomoći u preobražaju BiH iz države forme u državu sadržine. S obzirom na kompleksnost problema teško je obuhvatiti sve segmente korupcije koja zadire u sve pore društvenih odnosa, te će u nastavku biti akcentovani samo pojedini segmenti.

Najveći saveznik u borbi protiv korupcije jeste transparentnost, naročito u pogledu upravljanja javnim prihodima i javnim rashodima. Sama Strategija zahteva povećanje transparentnosti zakonodavne procedure i javnih rasprava. Zakonodavna tela značajan broj zakona usvajaju po hitnom postupku što je veoma pogubno kada se radi o zakonskim propisima koji imaju širok društveni značaj. Čak i u slučajevima kada se organizuje javna rasprava dostavljeni amandmani ili predlozi retko se uzimaju u obzir. Zainteresovani akteri javnih rasprava se ne obavštavaju o tome kakav je stav zauzet po pitanju njihovih sugestija iznetih u javnoj raspravi, niti dobiju obrazloženje odbijenog predloga. Civilno društvo, koje bi trebalo da bude ključni partner vlasti u kreiranju javnih politika, se ignoriše ili mu se, u najboljem slučaju, daje mali prostor.

Nivo transparentnosti je upitan i u pogledu finansiranja političkih stranaka, gde pravila o donacijama i izveštajima o troškovima aktivnosti stranaka nisu uskladjeni sa međunarodnim standardima, dok su kapaciteti kontrolnih tela ograničeni. Prostor za manipulisanje postoji kod gotovinskog doniranja sredstava, s tim da Centralna izborna komisija nema mogućnosti ni da nadzire troškove političkih stranaka izvan izbornih kampanja. Zakonom o finansiranju političkih stranaka iz 2012. godine nije bila predviđena sankcija za slučaj da političke stranke ne vode evidencije o prihodima i rashodima, osim članarina i priloga fizičkih i pravnih lica. Zakonom o izmenama i dopunama zakona o finansiranju političkih stranaka (“Službeni glasnik” BiH broj 41/16) taj nedostatak je otklonjen predviđanjema novčane kazne.

Mehanizam za borbu protiv korupcije predviđen je i Izbornim zakonom BiH gde se precizira da je svaki kandidat za izbornu funkciju dužan da podnese izjavu o svom ukupnom imovinskom stanju Centralnoj izbornoj komisiji. Iako je prijavljivanje imovine zakonska obaveza i javna informacija, istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazala su da kandidati ne prijavljuju svu svoju imovinu. Pored toga, Izbornim zakonom nije predviđena sankcija ukoliko prijavljeni podaci nisu tacni. Novčane kazne su predviđene samo u slučaju da kandidat na početku ili na kraju mandata uopšte ne ispuni i preda potpisan obrazac o imovinskom stanju. Postoji inicijativa Transparency Interanational-a da se novim Zakonom o sukobu interesa predvidi da Agencija za borbu protiv korupcije ili neko drugo nezavisno telo bude nadležno za vođenje registra imovinskih kartona, njihovo objavljivanje i kontrolisanje podataka uz tačno propisanu procedure i kazne. Ostaje nam da vidimo da li će ovog puta postojati politička volja.

Kada je reč o prijavljivanju korupcije, broj prijavljenih slučajeva zavisi od uverenja podnosioca da će institucije postupiti po prijavi i da po njega neće biti negativnih posledica zbog prijavljivanja. Zakon o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciju u institucijama BiH donet je 2013. godine, a nadzor nad provođenjem istog obavljaju Upravna inspekcija Ministarstva pravde BiH i Agencija za borbu protiv korupcije, svako iz svoje nadležnosti. Primarni zadatak za uspešno provođenje ovog zakona jeste edukacija državnih službenika. Verovatnoća otkrivanja i procesuiranja korupcije je veoma niska, a kada na to dodamo nedelotvornu kaznenu politiku, ova nezakonita aktivnost postaje krajnje isplativa. Analiza Balkanske istraživačke mreže pokazuje da je najčešća krivična sankcija koja se izriče u predmetima korupcije uslovna osuda, pri čemu se široko primenjuju ovlaštenja sudova za ublažavanje kazne. Većina izrečenih kazni je blizu ili tek nešto veća od zakonskog minimuma. Obeshrabrujuće je i neprovođenje postupka za oduzimanje imovinske koristi. Treba imati u vidu da bi upravo oduzimanjem ostvarene materijalne koristi bio otklonjen glavni motiv za korupciju. Često možemo čuti kako je potrebno predvideti strože kazne, ali ne smemo zaboraviti da je izvesnost primene krivične sankcije delotvornija od visine zaprećene kazne, a izvesnost je upravo ono što nam nedostaje.

Moralna osuda i neprihvatanje korupcije, kako na kolektivnom tako i na individualnom planu, predstavlja najučinkovitije sredstvo za njeno suzbijanje koje istovremeno zahteva najmanja institucionalna ulaganja ali s druge strane zahteva najviše vremena. Sudeći po istraživanjima, građani BiH osuđuju korupciju ali nisu spremni prijaviti je. Njene posledice se osećaju u svim segmentima jednog društva. Korupcija donosi korist samo neposrednim učiniocima u ovim nezakonitim radnjama dok svi drugi zbog toga trpe štetu.[1] To bi trebalo da predstavlja motiv građanima da se uključe u borbu protiv korupcije. Bez napretka u borbi protiv korupcije nije moguće ostvariti napredak ni u ekonomskoj sferi, privlačenju investitora ili reformi uprave ili pravosuđa.

Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH

 

[1]  Uzmimo za primer otvaranje stečaja nad Bobar bankom koji je  dokaz cvetanja korupcije i kriminala. Više od 130 miliona KM javnih preduzeća i ostalih javnih institucija i lokalnih zajednica  koje su političkim pritiscima bile primorane da novac drže na računima Bobar banke je propalo, dok su pojedinci stekli nezakonitu imovinsku korist u iznosu od približno 125 miliona KM.