O javnom sektoru

Piše: Adnan Muminović

Kao što sam do sada istakao već nekoliko puta, jedan od ključnih problema naše zemlje je veliki uticaj koji država i javni sektor imaju na ekonomiju, a koji barem djelomično potiče iz jugoslovenskih vremena. Kao što je Francis Fukuyama jednom primijetio, velika država ne znači nužno i jaka država.[1] Moguće je imati malu i efikasnu državu, jednako kao i veliku i neefikasnu. Mi se nažalost nalazimo u ovoj drugoj, najgoroj grupi gdje disproporcionalno veliki javni sektor razvoj privatnog sektora čini skoro nemogućim.

Evo nekoliko brojki: Javna potrošnja čini oko 40 posto bruto domaćeg proizvoda Bosne i Hercegovine, što samo po sebi ne mora biti problematično. Postoje mnoge zemlje članice Evropske unije koje imaju još veći udio. Ključno pitanje zapravo nije koliko novca država troši, već na šta i koliko efikasno ga troši. U našoj državi, većina tog novca nažalost ide na zaposlene u javnom sektoru i na socijalne transfere. Nadalje, javna potrošnja, posebno za zdravstvo je neefikasna, dok je usmjeravanje socijalne pomoći poprilično loše. Prije nekoliko godina, Svjetska banka je izračunala da je tek 37 posto socijalne pomoći usmjereno na najsiromašnijih 20 posto stanovništva, dok 12 posto ide čak na 20 posto najbogatijih.[2] Ne morate da znate pretjerano puno o ekonomiji, da biste znali da socijalna pomoć ne treba ovako da izgleda.

Pošto se u životu ništa ne može stvoriti ni iz čega, tako se i ogromni državni aparat i značajna javna potrošnja moraju finansirati iz nečega, a to nešto su naravno porezi. Visoki porezi također nisu nužno veliki problem ukoliko građani zauzvrat uživaju u kvalitetnim javnim uslugama i infrastrukturi. Međutim, prevelika tekuća potrošnja u državi ujedno znači da su javne investicije na značajno nižem nivou nego što je potrebno ekonomiji kao što je naša. Uz to, visoki porezi također guše privatni sektor i destimulišu ljude da rade i razvijaju svoj preduzetnički duh. Kao što rekoh u prethodnom tekstu, bez jakog privatnog sektora, neće biti ni održivog ekonomskog razvoja u BiH.

Pri tom, država je prethodnih godina zaista imala dovoljno novca za značajna ulaganja u infrastrukturu i povećanje produktivnosti ekonomije. Ako gledate podatke Uprave za indirektno oporezivanje, posljednje godine su mahom sve bile rekordne kada je u pitanju ubiranje indirektnih poreza (slično je i sa direktnim). Za samo nekoliko godina, BiH će prešla put od kosolidovanog budžetskog deficita, do konsolidovanog budžetskog suficita od 2 posto bruto domaćeg proizvoda. U isto vrijeme, javni dug je smanjen sa 43 posto bruto domaćeg proizvoda u 2015 godini, na oko 32 posto krajem 2019. godine.[3] Stoga su sporadično bombastični naslovi o tome kako je BiH na putu da postane nova Grčka i završi u dužničkom ropstvu jednostavno neutemeljeni (Grčki javni dug kao procenat bruto domaćeg proizvoda je 181 posto). Kako god, prilika značajnog ulaganja u infrastrukturu je još jednom protraćena, dok su vlasti opet počele da kukaju kako im nedostaje novca zbog pandemije (malo više na ovu temu se nalazi u posljednjem, šestom tekstu).

Mimo svega ovoga, Bosna i Hercegovina pati od velikog broja javnih preduzeća, što je također jedna od ostavština bivše države. Nažalost, kao posljedica života u drugom sistemu, i dalje postoji široko rasprostranjeno mišljenje u narodu da javna preduzeća služe javnom interesu, dok privatna preduzeća služe samo privatnom interesu. Iskreno, u zemlji kao što je naša, vjerovatno je upravo suprotno slučaj. Javna preduzeća se koriste kao patronažne mreže zapošljavanja stranačkih i porodičnih kadrova, koje ostvaruju privatnu korist na račun javnog interesa.

Bilo kako bilo, krajem prošle godine, Međunarodni monetarni fond je objavio jedan izvještaj o javnim preduzećima u Bosni i Hercegovini.[4] Zahvaljujući tom izvještaju, znamo da u BiH postoji oko 550 javnih preduzeća na svim nivoa, što je problematično samo po sebi, jer nas ne bi MMF trebao obavještavati o tome. Međutim, to je nažalost potrebno, jer ne postoji jedan sveobuhvatni registar o javnim preduzećima na nivou BiH u kojem možete da vidite sve podatke, uključujući i finansijske izvještaje. Kako god, u javnim preduzećima u BiH je zaposleno oko 80.000 ljudi (ili 11 posto ukupne zaposlenosti), stvarajući oko 10 dodane vrijednosti u ekonomiji. Kolika je njihova produktivnost možda najbolje govori podatak da u Poljskoj nešto manji broj zaposlenih u javnim preduzećima, stvara duplo veću dodanu vrijednost.

Ali najporažavajući podatak tek dolazi. Bez obzira na manju produktivnost, prosječne plate u javnim preduzećima su oko 40 posto veće nego plate u privatnom sektoru. Dodajte na to još informaciju da njihov ukupan dug iznosi oko 8 milijardi maraka i biće vam jasno na šta mislim kada kažem da javna preduzeća u ovoj državi i ne služe baš javnom interesu, već uglavnom jednoj privilegiranoj skupini ljudi. Šta može da se uradi po ovom pitanju?

Jedna mogućnost je da unaprijedite korporativno upravljanje javnih preduzeća, putem zapošljavanja kvalificiranih ljudi, veće transparentnosti itd. Ova mogućnost je u suštini u rukama politike, a na vama je da ocijenite koliko je to realno. Druga mogućnost je privatizacija, i u mnogim situacijama bi zaista predstavljala lijek za mnoge stvari.  Međutim ona u našoj javnosti opravdano izaziva sumnju zbog načina na koji je urađena u godinama poslije rata. Treća mogućnost je putem koncesija tako što nekom privatnom preduzeću dajete pravo na korištenje nacionalnog dobra. Primjera radi, Međunarodni aerodrom u Sarajevu je jedan od rijetkih aerodroma u regiji koji nije pod koncesijom. Kao posljedica lošeg upravljanja, Sarajevo tako sa duplo više stanovnika ima duplo manje putnika godišnje od Prištine, što ujedno znači i duplo manje turista i poslovnih ljudi.

Postoje još neke druge opcije, mada nijedna od njih nije bez nedostataka. Ono što je međutim najgore je da održavate status quo i da se javnim preduzećima upravlja kao i do sada. Gorenavedene nedostatke priznaje i Analitički izvještaj Evropske komisije o Zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo Evropske unije i između ostalog ističe da je u cilju unapređenja funkcionisanja tržišne ekonomije potrebno:

  • Usvoji cjelodržavne strategije i akcione planove za reformu javne uprave i za upravljanje javnim finansijama, uspostavi zajednički okvir za praćenje zasnovan na učinku i osigura finansijsku održivost;
  • Izmijeni zakone o državnoj službi tako što će osigurati da se zapošljavanje, napredovanje i otpuštanje vrši na osnovu zasluga, te da ojača kapacitete agencija za državnu službu u cilju poboljšanja upravljanja ljudskim potencijalima i obuka;
  • Povećati transparentnost javnog sektora, kreiranjem javno dostupnih registara javnih preduzeća i pružanjem blagovremenih podataka o zaposlenosti u javnom sektoru, neizmirenim potraživanjima u javnom sektoru i parafiskalnim davanjima;
  • Usvojiti i realizovati dosljedne srednjoročne strategije javnih ulaganja i usmjeriti fiskalne politike na investiranje i obrazovanje kako bi se povećao potencijal rasta zemlje.

[1] Fukuyama, F. (2004). State-Building: Governance and World Order in the 21st Century. Cornell University Press.

[2] The World Bank. (2015). Rebalancing Bosnia and Herzegovina. A Systematic Country Diagnostic

[3] Ministarstvo finansija i trezora BiH. (2020). Informacija o stanju javne zaduženosti Bosne i Hercegovine na dan 31.12.2019. godine.

[4] IMF. (2019). IMF Working Paper. State-Owned Enterprises in Bosnia and Herzegovina: Assessing Performance and Oversight