Piše: Adnan Muminović
Da bi pristupila Evropskoj uniji, Bosna i Hercegovina, pored bezbroj drugih zadataka, mora da obezbijedi i “funkcioniranje tržišne ekonomije i sposobnost da se nosi s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar Evropske unije.” Iako ne postoji neki objektivni parametar koji mjeri ovu “sposobnost”, svima je jasno da smo trenutno daleko od toga.
Prije nekoliko godina, harvardski ekonomista Dani Radrik je dilemu između slobodnog tržišta i države u funkcionisanju ekonomije opisao kroz metaforu pravljenja dobre limunade. Tržište, kaže on, predstavlja suštinu uspješne tržišne ekonomije u istom smislu u kojem je sok od limuna ključ dobre limunade. Sam sok od limuna, međutim, nije baš pitak. Da biste napravili limunadu, potrebna vam je i voda, a voda u ovom primjeru, očito predstavlja državu. Previše vode, nažalost, isuviše razvodnjava limunadu, jednako kao što i previše države kvari ekonomiju.
Eto, najkraće rečeno, ekonomija Bosne i Hercegovine je trenutno kap limuna u litrama vode. Ovo su samo neki od podataka koji potkrepljuju ovu izjavu: Udio privatnog sektora u bruto domaćem proizvodu je tek nekih 65 posto, što je najmanje u čitavoj regiji, dok je samo 15 posto radno sposobnog stanovništva zaposleno u privatnom sektoru. S druge strane, svako treće radno mjesto u BiH je u javnom sektoru, što je izrazito značajan udio, bilo da gledate regionalno, ili globalno.[1] Dok ljudi po raznim osnovama dobijaju poslove u javnom sektoru, oko osamdeset posto ljudi u državi već barem godinu ne može da nađe posao.[2]
Postoji naravno bezbroj razloga zašto je to tako, uključujući i historijsko naslijeđe, o čemu kratko govori i idući tekst. Međutim, jedan od glavnih razloga zašto je privatni sektor toliko slab i mali, je upravo zbog toga što je javni sektor toliko glomazan. Zaista, BiH se nalazi u svojevrsnom začaranom krugu. Da bi se isfinansirao ogromni javni sektor, porezi i doprinosi očito trebaju da budu visoki. A visoko poresko opterećenje obeshrabruje ljude da pokrenu svoj biznis, ili ih u najmanju ruku tjera u sivu ekonomiju. I konačno, baš zato što ostaje relativno mali broj ljudi koji formalno rade u privatnom sektoru, oni kao da konstantno bivaju kažnjeni sa sve većim nametima.
Bosna i Hercegovina ubire 44 posto svog bruto domaćeg proizvoda u porezima, značajno više nego prosjek zemalja Zapadnog Balkana (35 posto), ili većina drugih zemalja u svijetu.[3] To samo po sebi ne mora da bude loše, ali u našem konkretnom slučaju jeste, jer većina tog novca ne biva investirana u jačanje ekonomije. Kada bi država iskoristila taj novac za stvari koje nikada ne bi mogle biti u interesu bilo kojeg privatnog preduzeća, ovo ne bi predstavljao problem. Ovdje na primjer mislim na ulaganje u velike infrastrukturne projekte, ili u jačanje obrazovanja, od čega korist na kraju ima čitavo društvo. Nažalost, veliki dio poreskih prihoda ide na plate u javnom sektoru i u tome stvarno jeste problem, posebno ako se na taj način održavaju radna mjesta koja ne stvaraju nikakvu korist za društvo.
To je ujedno i jedna od ključnih razlika između privatnog i javnog sektora. Vi i u privatnom sektoru možete zaposliti nekvalificiranu i lijenu osobu, ali posljedice takve odluke na kraju dana trpite vi i vaše preduzeće. Proizvod i usluge će vam biti lošije i skuplje u odnosu na konkurenciju i nakon određenog vremena, tržišne sile će se pobrinuti za to da više ne postojite. Pri tom, ne želim da kažem da su svi ljudi zaposleni u javnom sektoru nekvalificirani i lijeni, daleko od toga. Međutim, za razliku od neefikasnih privatnih firmi, vi neefikasnu državnu službu zahvaljujući poreskim prihodima možete održavati u nedogled, što znači da posljedice trpe građani i poduzetnici.
Na kraju dana, svaka marka koju država ubire od poreza, znači da ljudi u ovoj državi imaju jednu marku manje na raspolaganju. Milton Friedman je jednom prilikom opisao četiri način na koji možete trošiti novac. Prvi i najbolji je da trošite svoj novac za svoje potrebe, jer jedino tada možete biti sigurni da ćete za što manje novca, ostvariti što veću korist za sebe. Posljednji i najgori način, prema Friedmanu, je da trošite tuđi novac na tuđe potrebe, kao na primjer kada država troši novac poreskih obveznika na razne budžetske korisnike.
Međutim, kao što rekoh u prethodnom tekstu, srednjoročno najveći problem zapravo predstavlja demografska tranzicija. Kako bh. društvo stari, i kako sve više ljudi napušta ovu zemlju, ostaje pitanje kako će se, u ne tako dalekoj budućnosti, finansirati zdravstvo, obrazovanje i javna administracija. Bez značajnog i uspješnog privatnog sektora, država jednostavno neće imati dovoljno sredstava da isplaćuje sve više novca na penzije i pokrije sve veće troškove za zdravstvo. Jer, jedno je jasno, ukoliko porezi nastave da rastu, uništit će se i ovo malo privatne inicijative što je ostalo. U ekonomiji postoji jedna ideja, poznata kao Laferova kriva, prema kojoj smanjenje poreza paradoksalno dovodi i do rasta prihoda. To je zato što se sve više ljudi odlučuje da pokrene svoj biznis i zbog toga što ljudi prelaze iz sive u formalnu ekonomiju. Historijski gledano i u nekim zemljama na svijetu, ideja nije opravdala svoja očekivanja, ali BiH bi sasvim realno mogla predstavljati izuzetak.
Za kraj, i znajući da će nekim ljudima ovo zvučati kao ideološki tekst, ja ne vjerujem u čarobnu moć čistog slobodnog tržišta. Država ne samo što potrebna svakoj ekonomiji, već je vjerovatno jedini garant održivog i pravednog razvoja. Međutim, Bosna i Hercegovina je jedna od onih država na svijetu čiji osnovni problem nije višak slobodnog tržišta, već upravo njen manjak.
Ove nedostatke priznaje i Analitički izvještaj Evropsk komisije o Zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo Evropske unije i ističe da je u cilju unapređenja funkcionisanja tržišne ekonomije potrebno:
- Smanjiti izdvajanja iz plata, posebno za radnike s niskim primanjima, te smanjiti destimulacije rada kako bi se podržala formalna zaposlenost;
- Pojednostaviti i uskladiti registraciju poslovnih subjekata u oba entiteta radi poboljšanja poslovnog okruženja i kreiranja jedinstvenog ekonomskog prostora. Smanjiti administrativna opterećenja na poduzetnike tako što će centralizirati registraciju privrednih subjekata i izdavanje dozvola putem jednošalterskog sistema (one-stop-shop) i širom primjenom online registracije;
- Razviti strategiju za strukovno obrazovanje i osposobljavanje koja će se baviti potrebama tržišta rada, te preduzeti korake na modernizaciji nastavnih planova i programa i pokrenuti reviziju politika upisa u srednje škole i visokoškolske ustanove kako bi se poboljšala njihova povezanost sa trenutnim i budućim potrebama domaćeg tržišta rada;
- Podržati strukturne promjene olakšavanjem osnivanja novih preduzeća.
[1] World Bank. (2019). Bosnia and Herzegovina. Growth and Jobs. Reform Priorities for Promoting Better Private Sector Jobs
[2] Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. (2019). Anketa o radnoj snazi 2019.
[3] World Bank. (2020). Bosnia and Herzegovina: A Systematic Country Diagnostic Update.