Piše: Leila Bičakčić
Jedan od osnovnih postulata demokratskog društva je učešće javnosti u donošenju odluka: demokratija podrazumijeva zajednički rad na izgradnji boljeg i kvalitetnijeg okruženja za građane. U tom smislu, participativnost je važno obilježje procesa unutar države, a odsustvo participacije građana značajno smanjuje šansu da ikad postanemo demokratsko društvo.
Prvi uslov za ispunjavanje ovog principa je postojanje mehanizama za participaciju građana: država je, kroz svoje institucije, obavezna omogućiti priliku građanima da daju svoje mišljenje, da učestvuju u debati na predložena rješenja, da se građanima da prilika da se očituju o predloženim rješenjima. To je moguće kroz organizovanje javnih rasprava, kroz javne pozive na diskusiju, te kroz online mehanizme javnih konsultacija. Takav pristup se praktikuje već dugi niz godina: mjesne zajednice organizuju skupove građana na lokalnom nivou da kroz javne rasprove donose odluke na nivou njihove mjesne zajednice; opštinske, entiteske i ostale institucije imaju obavezu objavljivanja poziva na javne rasprave za različite dokumente, planove i/ili propise koje donose (prostorno planiranje, zakonska i podzakonska rješenja, i sl). Konačno, na državnom nivou je prije nekoliko godina uveden elektronski mehanizam e-konsultacija (https://ekonsultacije.gov.ba/), čime je institucijama na BH nivou stavljeno u obavezu da provode javne konsultacije za svaki propis koji se usvaja.
Međutim, da li su ovi mehanizmi suštinski ispunili svoju svrhu? Postojanje mehanizama ne čini proces transparentnijim, ukoliko se taj mehanizam koristi pro-forme – što je često slučaj. Nebrojeno puta smo svjedočili da mjesne zajednice svoje pozive objavljuju na način da su vidljivi samo određenom krugu ljudi: “Prema propisima, „Eko-Vat“ je za izgradnju morao imati saglasnost mještana putem zbora građana. Iako mještani tvrde da zbor nikada nije održan, izgradnju je podržalo pet predstavnika Savjeta Mjesne zajednice Jablanica II. Vlasti su propustile obezbijediti masovno prisustvo građana na još jednom skupu − javnoj raspravi o štetnosti MHE na okoliš. Mještani kažu da nisu bili obaviješteni o ovom skupu koji je održan u zgradi Općine Jablanica. Osim uposlenika „Eko-Vata“ i nadležnih institucija, prisustvovalo je samo četvero stanovnika naselja uz Doljanku[1].”
Institucije imaju obavezu objaviti pozive za javne rasprave, ali obaveza ne propisuje način obavještavanja: nerijetko se desi da se obavještenje objavi na oglasnoj ploči institucije, čime se automatski isključuje mogućnost uključivanja građana. Portal e-konsultacija zahtijeva prethodno iskazivanje interesa za praćenje rada određene institucije, čime se umanjuje vidljivost svih rješenja: često je preglednost vrlo upitna, pa se u velikom broju dokumenata teško snaći i naći upravo onaj dokument u čijim konsultacijama se želi učestvovati. Nadalje, portal e-konsultacija predviđa dva modaliteta učešća: u formi prijedloga i u formi komentara. Suštinski, samo formalni prijedlozi se uzimaju u obzir, te instutucije imaju obavezu da ih razmotre (ne i da ih uvaže), dok komentari često ostaju nezamijećeni i odbačeni, čak i bez razmatranja izrečenih stavova. Ovaj pristup je posebno problematičan iz perspektive participativnosti građani, uzimajući u obzir da je većina građana pravnički laik, te da nisu u mogućnosti svoje promišljanje formulisati u (pravničku) formu prijedloga, čime se samo formalno ispunjava svrha konsultacija.
Postavlja se pitanje svrsishodnosti konsultacija. Ako se vratimo na početak ovog teksta, suština demokratskog društva je u uključivanju građana u proces donošenja odluka, što za cilj ima osjećaj vlasništva nad procesom: građani su učestvovali u donošenju odluka, pa ih osjećaju kao svoje i imaju veći stepen poštivanja takvih odluka / propisa. Međutim, ako se posmatra način na koji BH vlasti provode konsultacije (na svim nivoima vlasti), vidi se da je namjera da se proces fingira, da se ispuni forma, bez stvarne želje da se suštinski čuje glas naroda.
Organizacije civilnog društva, kao reprezentativni dio građanskog učešća, godinama ukazuju na nedostatak političke volje za smislenije uključivanje civilnog društva u procese donošenja odluka. Organizacije civilnog društva u svom djelovanju vrlo često preuzimaju ulogu države, popunjavajući prostor na koji državne institucije (na svim nivoima) (ne)svjesno zaboravljaju: pružaju podršku socijalnim kategorijama, pružaju besplatnu pravnu pomoć građanima, obrazuju i podržavaju procese izgradnje kapaciteta držanih institucija i ostalih segmenata društva. Možda i najvažnije, organizacije civilnog društva kritički ukazuju na probleme u društvu koji bi drugačije ostali nevidljivi i zanemarni. Upravo iz tog razloga, uključivanje predstavnika civilnog društva u ranoj fazi donošenja odluka bi dalo doprinos i omogućilo da se glas građana čuje u ranim fazama odlučivanja. S druge strane, spremnost vlasti da u procese koje vode uključe i “vanjske” aktere, dakle predstavnike sektora koji nije dio političkog sistema, jasno bi ukazalo na povećan stepen transparentnosti vlasti, te na spremnost da se aktivno i odgovorno uključe u demokratske procese.
Koliko smo daleko od ovako definisanog ideala, pokazuje TI Index percepcije korupcije[2], koji bilježi sve veći pad po svim parametrima koji se mjere: u periodu od posljednjih 10 godina pali smo sa 42 na 35 indexnih poena, na skali od 0-100 (gdje je 100 potpuno odsustvo korupcije). Bosna i Hercegovina je na 108. mjestu od 180 zemalja koje učestvuju u istraživanju. Nalazimo se u grupi sa Ukrajinom i Dominikanskom Republikom, a najgore smo rangirana zemlja na Zapadnom Balkanu.
Svakako da transparentnost nije jedini preduslov za poboljšanje ovog rezultata, ali bi značajno doprinijela. S druge strane, partnerska saradnja i uključivanje predstavnika civilnog društva u procese značajno bi unaprijedilo napore u borbi protiv korupcije, pa samim tim i bolju pozicioniranost države na ovoj i sličnim rang listama.