Piše: Adnan Muminović
Postoji nekoliko razloga zašto su reforme u Bosni i Hercegovini toliko spore i teške i ovaj zapis ima za cilj da istakne neke od njih. Nijedno od navedenih objašnjenja, međutim, ne pruža opravdanje za zastoj, budući da se sve države ovog svijeta suočavaju sa svojim specifičnostima i izazovima. Na kraju dana, one se ipak razlikuju u volji i želji da ih premoste.
Politički ciklusi i strah od nepopularnih odluka: Suštinske ekonomske reforme u BiH — kao i u većini ostalih zemalja na svijetu — nisu popularne. Zahtijevaju kratkoročnu žrtvu i borbu protiv interesnih skupina koje sasvim ugodno žive od trenutnog stanje. BiH nije jedina država u kojoj se izbori održavaju svake dvije godine, ali u našem stanju demokratije, to značajno komplikuje reforme.
Suprotno onome što prosječan čovjek misli, političari u ovoj zemlji poprilično dobro znaju manjkavosti ekonomskog sistema. Međutim, strahujući da ne izgube izbore, oni konstantno odlažu teške odluke, očito uz prećutnu suglasnost ljudi koji žive u ovoj zemlji. Njihovu dilemu je jednom prilikom najbolje zažeo bivši Predsjednik Evropske Komisije Jean-Claude Juncker kada je rekao da “mi svi znamo šta trebamo da uradimo, samo ne znamo kako ćemo ikada više dobiti izbore nakon što to uradimo.” Ekonomski problemi u pravilu neće proći tako što ih budete ignorisali i samo je pitanje ko će na kraju morati da počisti sav nered. Demografska tranzicija o kojoj sam prethodno pisao je možda najveći izazov trenutno, a ujedno i problem o kojem se skoro nikako, ili tek površno počelo govoriti.
Složenost sistema i manjak saradnje: Velike strukturne reforme u Bosni i Hercegovini u pravilu nije moguće provesti u izolaciji, hoću reći, nekada zahtijevaju simultano usklađivanje na više različitih nivoa. Poreska politika je dobar primjer. Dok su indirektni porezi u nadležnosti države, direktni porezi su u nadležnosti entiteta (a dijelom i kantona). Nekada je jednostavno potrebno stvari mijenjati istovremeno i to često usporava stvari.
U jednoj decentraliziranoj zemlji isprepletenih nadležnosti, saradnja i koordinacija ekonomskih politika ima poseban značaj, i upravo je to ono što nedostaje našoj državi. Fiskalno vijeće BiH je jedina institucija koja formalno okuplja predsjedavajućeg Vijeća ministara, entitetske premijere, te odgovrajuće ministre finansija, ali se skoro nikada ne sastaje. Na kraju, ovo je jedan od razloga zašto u pravilu dođe do zastoja u implementaciji programa sa međunarodnim finansijskim institucijama. Dovoljno je da samo jedan nivo vlasti ne radi svoj posao, da bi došlo do potpune blokade.
Demografska tranzicija i odliv mozgova: Bosna i Hercegovina se, kao i većina drugih zemalja u regionu, nalazi u tzv. Catch-22. Zbog pregršt problema, mladi ljudi u rojevima napuštaju ovu zemlju. U isto vrijeme, stvari teško da će ikada biti bolje, ukoliko mladi, pametni i talentirani ljudi nastave da napuštaju ovu zemlju. U kratkom roku, odlazak ljudi smanjuje nezaposlenosti i potencijalno dovodi do rasta doznaka iz dijaspore. Međutim, dugoročna ekonomska šteta je neuporedivo veća od bilo kakve kratkoročne koristi, prosto je država gubi svoj najvrijedniji ljudski kapital — svoju najproduktivniju i najinovativniju radnu snagu.
Odlazak ljudi, međutim, nije samo ekonomski, već potencijalno i politički problem, pod pretpostavkom naravno da ste nezadovoljni trenutnim političkim stanjem. U demokratiji, napisao je Amartya Sen, ljudi uglavnom dobiju ono što traže, i još važnije, u pravilu ne dobiju ono što ne traže. Odlaskom nezadovoljnih i isfrustriranih, država ujedno gubi one ljude koji bi nešto uradili po pitanju trenutnog stanja — bilo da izađu da proteste, ili na izbore. Konačno, u BiH trenutno živi više ljudi starijih od 65 godina, nego mlađih od 15 godina, ukoliko se ne varam, prvi put u historiji.
Ograničeni instrumenti ekonomske politike: Naša država nema na raspolaganju sve instrumente monetarne politike kakve u pravilu imaju zemlje koje imaju nezavisnu centralnu banku. Neću ulaziti u detalje zašto je to tako, samo ću reći da je u ovakom političkom okruženju u državi bolje što je tako. Bilo, kako bilo u takvim slučajevima, fiskalna politika postaje ključ. U idealnom slučaju, država bi trebala da djeluje kontraciklično. To između ostalog znači da jedan dio javnih prihoda štedi kada stvari idu dobri, da bi taj novac trošila kada stvari krenu po zlu i idući tekst malo više govori o tome. Suprotno onome što neekonomistima djeluje logično, u doba krize, država zapravo treba da troši više, a ne manje. Nažalost, naša država radi upravo suprotno. Kada stvari idu dobro, ona troši više, dok se žali na pad javnih prihod i nedovoljno novca kada stvari krenu po zlu. To je usko povezano sa posljednjim problemom.
Neočekivani problem suficita: Kao što sam napisao u jednom od prethodnih tekstova, likvidnost svih nivoa vlasti je prije ove pandemije bila na rekordnom nivou i to je u suštini pozitivna stvar. Međutim, to je ujedno značilo da su vlasti bile u poprilično ugodnoj situaciji, bez hitne potrebe da urade bilo šta po pitanju izazova koij su ranije istaknuti. Kriza, s druge strane, nekada pruža šansu i opravdanje da se provedu neke teške reforme. Političari tada mogu izaći i reći da će stvari postati još gore ukoliko se odmah ne djeluje. Volio bih da je drugačije, ali nažalost nije u našoj prirodi stvari da kvarimo atmosferu i provod kada stvari idu dobro.
Primijetili ste sigurno da uopšte nisam pisao o etničkim tenzijama i nevjerovatnoj vještini ljudi iz politike da identitetska pitanja uvijek uspio napraviti važnijim od ekonomskih. To je priča za neki drugi tekst.
Kako god, ove nedostatke, posebno u koordinaciji ekonomskih politika, priznaje i Analitički izvještaj Evropske komisije o Zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo Evropske unije i ističe da je u cilju unapređenja funkcionisanja tržišne ekonomije potrebno:
- Osigurati veću političku odgovornost po pitanju osnovnih elemenata ekonomske politike i reformi i bolju saradnju i koordinaciju između različitih nivoa vlasti, eventualno jačanjem i proširivanjem uloge Fiskalnog vijeća BiH;
- Osigurati dosljednu političku podršku, prepoznatljivost, odgovornost za reforme u cijeloj zemlji i koherentnost Programa ekonomskih reformi (PER); ojačati administrativne kapacitete za izradu, provedbu i praćenje reformi.