Autor: Tahir Herenda, student, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, master studij
Problematika koja se tiče prava porodilja na naknadu plate je u posljednih par godina postala vrlo aktuelna. Postavljaju se pitanja diskriminacije porodilja po dijelovima BiH iz kojih dolaze, a s tim u vezi i pitanje neadekvatnosti rješenje koji se primjenuju u različitim dijelovima BiH.
Prije svega, kompleksna struktura Bosne i Hercegovine kao države ima značajnu posljedicu na ovo pravo porodilja. Naime, ovo pravo je drugačije regulisano u entitetima, a razlika također postoje i unutar entiteta Federacija BiH. Prirodno, takva situacija otvara neka značajna pitanja glede naknade plate porodiljama u radnom odnosu, a prije svega pitanje diskriminacije porodilja.
U Bosni i Hercegovini postoji 12 režima naknade plate porodilje (10 kantona FBiH, RS i BDBiH). U Hercegovačko-neretvanskom kantonu naknada plate porodiljama još uvijek nije propisana, te porodilje jedino imaju pravo na jednokratnu uplatu od strane nadležnog Zavoda. U ostatku FBiH, visina naknade varira od 50% (SBK) -100% (Kanton 10) prosječne plate porodilje ostvarene u posljednih 6 mjeseci, pri čemu se kao korektiv u nekim kantona primjenjuje i prosječna plata tog kantona. U RS-u porodilja ostvaruje pravo na naknadu plate u iznosu od prosječne plate u zadnja tri mjeseca pred odlazak na porodiljno odsustvo, a u Brčko Distriktu kao osnovica se uzima 80% prosječne plate u zadnja 3 mjeseca.
Pored neusklađenosti u pogledu visine osnovice, u Specijalnom izvještaju Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH ombudsmani sa zabrinutošću konstatiraju da se naknade za nezaposlene i zaposlene osobe, koje koriste prava iz oblasti zaštite majke i materinstva, u određenim kantonima ne isplaćuju redovno. To posebno pogađa osobe kojima ova naknada predstavlja značajan, ili nekada jedini izvor sredstava nakon rođenja djeteta, ali i za poslodavce, kojima kašnjenje u refundiranju sredstava, može stvarati dodatne finansijske poteškoće.
Osim toga istaknuta je i neusklađenost između broja djece rođenih u određenim kantonima, i broja ostvarenih prava na naknadu, čime je implicirano da ovo pravo nije u praksi u potpunosti ostvareno od strane svih porodilja.
Također se ističe i činjenica da u nedostatku standarda koji bi, za područje Bosne i Hercegovine, definirao pitanje adekvatnosti sredstava, odnosno pravo svake osobe na životni standard, dovoljan za njega samog i njegovu porodicu, ombudsmani nisu u mogućnosti da ocijene da li su sredstva, koja su osigurana kao novčana pomoć za nezaposlene majke, odnosno porodice, adekvatna.
Ombudsmani konstatiraju da je pravo na porodiljsku / roditeljsku naknadu utvrđeno samo za ženu – majku u radnom odnosu, bez mogućnosti da otac djeteta u radnom odnosu koristi ovo pravo, te na više mjesta pozivaju različite kantone da uvede model prenosivog prava na roditeljsko odsustvo od strane oba roditelja djeteta, nakon 14 sedmica od rođenja djeteta, do punih 12 mjeseci.
Ombudsmani sa zabrinutošću konstatiraju da je, u Unsko-sanskom i Srednjobosanskom kantonu, procent od 50% definiran Zakonom, ali nije definiran u skladu sa standardom od 66%. Ombudsmani istovremeno pozdravljaju rješenje u Unsko-sanskom kantonu, kojim se uređuje da naknada ne može biti manja od 50% prosječne plate, čime je osigurana zaštita osoba čija je plaća manja od prosječne plaće u Kantonu. Ombudsmani sa zabrinutošću konstatiraju da u Kantonu Sarajevo naknada nije utvrđena u odnosu na procent plaće osobe koja koristi naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva, nego u odnosu na prosječnu plaću u Kantonu (iznosi od 60% od prosječne plaće), što nije u skladu sa međunarodnim standardima, ali i u skladu sa Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom u Federaciji BiH (što dovodi u pitanje zakonitost navedenog rješenja). Naravno, Ombudsmani su izrazili posebnu zabrinutost u pogledu stanja u Hercegovačko-neretvanskog i Posavskog kantona, budući da u periodu objavljivanja Izvještaja u ova dva kantona pitanje naknade plate porodiljama nije bilo regulisano. U međuvremenu, u Posavskom kantonu su porodilje stekle pravo na naknadu u iznosu od 80% prosječne plate porodilje, a situacija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu je i dalje zabrinjavajuća.
Kao ključni problem je identificirana činjenica da se naknade isplaćuju iz kantonalnih budžeta, budući da je pravo na naknadu plate pravo koje proizlazi iz radnog odnosa, i kao takvo ne bi trebalo biti vezano za prilive sredstava u budžet. S tim u vezi, treba istaći i stav zauzet u Inicijalnom izvještaju BiH država potpisnica Međunarodnog pakta o ekonomskim i socijalnim pravima, gdje se navodi da postoji “očito (napadno) kršenje prava majki na porodiljsku zaštitu, jer finansijske mogućnosti lokalnih zajednica i kantona su takve da se fondovi ne mogu rasporediti u cilju obezbjeđenja njihovih obaveza proizašlih iz nacionalne i međunarodne legislative”[1]
Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je u junu prošle godine ponudilo „Analizirane opcije za otklanjanje različitog postupanja i rješavanje ključnih problema u oblasti prodiljskih/roditeljskih prava i naknada u FBiH – sa fokusom na status porodilja u radnom odnosu –„. U ovom dokumentu identificiran je niz ključnih problema, koji se u najvećoj mjeri poklapaju sa problemima koje su već navedeni u pregledu Specijalnog izvještaja ombudsmana.
Kao moguće rješenje problema, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike predstavlja tri opcije:
Opcija a): Zadržavanje postojećeg stanja što podrazumijeva administriranje i isplatu novčane naknade porodilji u radnom odnosu iz sistema socijalne zaštite. Eventualna izmjena zakonskih rješenja bi išla u smjeru utvrđivanja jedinstvene osnovice za područje čitave Federacije BiH, odnosno utvrđivanja jedinstvenog procenta za obračun ove naknade (66% prosječne plate porodilje).
- Opcija b): Reintegracija prava na naknadu zaposlenoj porodilji u sistem prava iz radnog odnosa i zdravstvenog osiguranja što podrazumijeva vezivanje ovoga prava za uplaćene doprinose po osnovu zdravstvenog osiguranja.
- Opcija c): Finansiranje prava na naknadu zaposlenoj porodilji s nivoa Federacije BiH ili neposredno iz Budžeta Federacije BiH ili kroz Fond za dječju zaštitu što nije u skladu s trenutnim reformskim aktivnostima koje idu u smjeru smanjenja stopa doprinosa za obavezna osiguranja i rasterećenja privrede, što je navedeno i u preporukama MMF-a i što je u Programu rada Vlade Federacije BiH.
Dakle, u samom startu je jasno da opcija c), imajući u vidu trenutne ekonomsko-političke tokove nije prihvatljiva, te ćemo se u nastavku baviti opcijama a) i b), kao dvjema realističnijim mogućnostima u kontekstu trenutnog stanja u BiH.
Promatrajući opciju a), kao pozitivnu stranu ovog prijedloga možemo istaći prijedlog za jedinstvenu osnovicu za obračun naknade. Time bi naknada bila usklađena sa međunarodnim standardima[2], na koji problem je upućivala i institucija Ombudsmana. Međutim, ovim bi se samo dodatno opteretili budžeti kantona, pogotovo imavši u vidu da u cijelom nizu kantona ove isplate često kasne, a budući da osnovica od 66% predstavlja povećanje za neke kantone, ostvarivanje ovog prava bi bilo upitno. To bi posljedično dovelo i do povećanja broja tužbenih zahtjeva, što je anticipirano u navedenom dokumentu Vlade Federacije BiH. Za veći dio FBiH, osnova od 66% predstavlja smanjenje dosadašnjih naknada, a budući da su Ombudsmani već ranije dovodili u pitanje usklađenost standarda života i visine naknade, jasno je da je naknada od 66% neadekvatna. Također treba istaći da bi ovim i porodilje iz FBiH bile diskriminirane u odnosu na porodilje iz RS i BDBiH, odnosno bile u znatno lošijem položaju. Ovakva naknada također implicira cijeli niz potencijalnih negativnih posljedica; demotivirajuće djeluje na mlade bračne parove što može dovesti do daljeg odliva mlade radne snage, ugrožava se konkurentnost žena u fertilnoj dobi na tržištu rada, a budući da ova visina naknade ne prati trend rasta troškova života, vrlo vjerovatno dovodi do osiromašenja mladih porodica sa djecom.
Opcija b) je zasigurno prihvatljivija u odnosu na opciju a), iz niza razloga. Prije svega, sistemski se uvodi proporcionalnost u smislu pravičnog odnosa između onoga čime žena doprinosi društvu i državi i onoga što joj društvo i država zauzvrat daju. Zatim, eliminiraju se uočeni trendovi unutarnjih emigracija obitelji s djecom iz slabijih u ekonomski jače kantone, te se doprinosi smanjenju trenda odliva radno sposobnog stanovništva iz Federacije BiH u druge zemlje. Budući da bi se pitanje naknada rješavalo na nivou FBiH, ovo bi bilo značajno rasterećenje kantonalnih budžeta, te bi na taj način kantoni mogli adekvatno odgovoriti potrebama drugih socijalno ugroženih kategorija. Opcija b) bi također i dovela do smanjena broja tužbenih zahtjeva za ostvarenjem ovog prava. Pitanje kašnjena naknada je također bilo izazvano činjenicom da je ovo pravo bilo regulisano na nivou kantona, te bi i ovaj segment povrede prava bio eliminisan, čime bi se udovoljilo preporukama institucije Ombudsmana.
Kao zaključak možemo istaći da ukoliko potencijalna reforma bude išla u smjeru gorenavedene opcije b), možemo očekivati rješenje cijelog niza problema izazvanih dosadašnjim režimom naknada plata porodilja. U narednih nekoliko mjeseci možemo očekivati detaljnije informacije glede predloženih reformi[3], te bi tek u toj fazi mogli dati kvalitetniji osvrt i kritiku na predložene opcije. Detalji vezani za režim isplate naknade predviđenih opcijom b), prije svega način određivanja visine naknade će vjerovatno biti najbitniji segment potencijalnog novog regulisanja ovog prava.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH
[1] Implementation of the International Covenant on economic, social and cultural rights – Initial reports submitted
by States parties under articles 16 and 17 of the Covenant – Addendum Bosnia and Herzegovina, 52.
[2] Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 103. predviđa 2/3 plate majke kao adekvatan osnv
[3] Informacija dobijena u telefonskom razgovoru sa Miroslavom Jurešićem, pomoćnik ministra