Piše: Azra Delmanović
Povećan broj ulazaka stranih državljana za koje se uglavnom koriste pojmovi migranti ili ljudi u pokretu u Bosni i Hercegovini je primijećen u martu 2016. godine, nakon zatvaranja tzv. Balkanske rute, koja je do tada bila puštena u Đevđeliji i išla je dalje prema Mađarskoj i Hrvatskoj. Od tada, pa do danas broj ulazaka je u konstantnom porastu, zbog čega je primjetan i veliki broj ljudi u pokretu na ulicama Bosne i Hercegovine. Procesi pronalaska azila za ove osobe su, kada je u pitanju BiH, izuzetno sporadični.
Čija odgovornost su poražavajući rezultati?
Prema podacima Sektora za azil u BiH u prva četiri mjeseca 2018. godine, 2 762 osobe su podnijele zahtjeve za azil, a registrovano ih je samo 383. Situacija se iz godine u godinu ne popravlja jer se broj odobrenih zahtjeva smanjuje. Kada su u pitanju migranti, u 2020. godini podneseno je ukupno 138 zahtjeva za 244 osobe, a samo dvije osobe su dobile izbjeglički status i odobrena im je subsidijarna zaštita.
Ovakvi statistički podaci otvaraju mnoštvo pitanja jer se ne zna da li sam proces usporavaju stranci, tražitelja azila koji ne postupaju po instrukcijama nadležnih, ili je ipak do nadležnih i samog funkcionisanja bh. sistema. Kakva je situacija na terenu najbolje znaju članovi nevladinih organizacija koji su, uz volontere, prva ruka pomoći migrantima i izbjeglicama.
‘’Sistem azila nije spreman za ovakav broj zahtjeva, odnosno za ovaj broj ljudi u pokretu. Jednostavno je sve sporo i zahtijeva dugi period čekanja, uključujući i upitne prakse koje se pojavljuju na terenu’’, kazao nam je Danijel Vasilj iz Centra za pružanje usluga u zajednici PUŽ u Tuzli.
Inače, Centar PUŽ je u 2020. godini imao oko 35 tražitelja azila. Dio njih je, čekajući odluke, napustio našu državu i odustao od zahtjeva za azil, a dio je započeo svoju integraciju.
“Uopćeno je jako teška situacija sa tražitelja azila. Jako malo institucija znaju tko su tražitelji azila i koja prava imaju pa ih svrstavaju u isti koš kao i druge ljude u pokretu koji su u različitim stadijima procesa. “, objašnjava Vasilj dodavši da se situacija vremenom poboljšala zahvaljujući njihovim zagovaranjem i informisanjem, ali da se nekim osnovnim uslugama još uvijek ne može pristupiti.
Nadležni imuni na narušavanje osnovnih ljudskih prava
Zemlje porijekla sa najvećim brojem tražitelja azila su Irak, Avganistan, Turska, Libija, Maroko i Iran, kažu u Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine. Pravo na azil prema Zakonu o azilu koji je usvojen 2016. godine, ima osoba koja nije državljanin Bosne i Hercegovine, kao i osoba bez državljanstva kojeg nijedna država u skladu s domaćim zakonodavstvom ne smatra svojim državljaninom. U Zakonu također stoji da tražitelji azila imaju pravo na boravak u Bosni i Hercegovini, informisanje, smještaj u centru za tražitelje azila, primarnu zdravstvenu zaštitu, pristup osnovnom i srednjem obrazovanju, pristup tržištu rada, pristup besplatnoj pravnoj pomoći, praćenje toka postupka na jeziku koji razumije ili za koji se osnovano pretpostavlja da razumije te psiho-socijalnu pomoć. Organi vlasti BiH dužni su osigurati ostvarenje navedenih prava izbjeglicama i strancima koji ispunjavaju uslove.
Sve navedeno, prema Zakonu, to jeste na papiru zvuči jednostavno i idealno za tražitelje azila, ali u praksi je situacija dosta komplikovanija. Kako sve izgleda u stvarnosti na terenu, pojasnio nam je Vasilj.
“Uzmimo primjer stranca koji nezakonito pređe granicu u potrazi za sigurnim mjestom i iskaže namjeru za azilom. Ukoliko ga ne upute da to učini u Sarajevu i izdaju mu potvrdu na osnovu podataka koje on da, potrebno je da pronađe mjesto boravka. Međutim, recimo da je on došao iz Afganistana, ne poznaje jezik ni mjesta u BiH, možda čak i ne zna u kojoj se zemlji nalazi. Uputili su ga da se dođe registrirati u Terenski ured. Odlazi u Sarajevo i pokušava ući u kamp. Kamp je prekapacitiran i ne može ući. Vraća se nazad u Tuzlu i spava na ulici. “, kaže Vasilj dodavši da ga na ulici bolesnog pronalazi mobilni tim DRC – a te za njega traže smještaj u centru PUŽ. Članovi centra su dužni prijaviti njegovu adresu čime on ispunjava dva uslova za azil te, ukoliko se zadrži dovoljno dugo, dobiće poziv od Sektora za azil za registraciju.
Međutim, pozivi od Sektora za azil se čekaju i po nekoliko mjeseci, a manjak kontrole i nadzora nad radom službenika dovodi do proizvoljnih i sporadičnih odluka i praksi koje se mijenjaju svako malo. Primjer iznad je samo jedan od pokazatelja narušavanja prava tražitelja azila, a takvih je, samo na dnevnom nivou, na stotine.
Procjenu stanja u oblasti migracija u Bosni i Hercegovini, a kroz obavljen postupak monitoringa koji je uključivao posjete svim ustanovama u kojima se nalaze strani državljani, razgovore i intervjue sa svim kategorijama migranata i osobljem u ovim ustanovama, održavanje sastanaka sa svim rukovodiocima institucija koje su shodno odredbama Zakona o strancima i Zakona o azilu nadležni za postupanje u oblasti migracija i azila, te predstavnicima međunarodnih organizacija, uradili su Ombudsmeni za ljudska prava u BiH, čiji zaključak ukazuje na to da postoji potreba urgentnog djelovanja.
‘’Povećan priliv svih kategorija migranata i kontinuitet tog procesa, zahtijeva obavezu dodatne mobilizacije materijalnih, finansijskih i ljudskih resursa. Istovremeno. U većini slučajeva radi se o strancima koji su u Bosnu i Hercegovinu ušli ili ulaze bez ikakvih identifikacionih dokumenata, na mjestima koja nisu predviđena za prelazak državne granice, a preseljavaju se iz jedne u drugu državu uz kršenje pravnih propisa države u koju ulaze, odnosno protiv volje organa države na čiju teritoriju ulaze. Većina ovih lica iskazala je namjeru da traži azil iako je za njih Bosna i Hercegovina uglavnom zemlja tranzita. Ovako složena situacija nameće obavezu da se moraju osigurati principi vladavine prava u procesu kontrole granice i ulaska i kretanja stranaca, uz uvažavanje ljudskih prava garantovanih međunarodnim standardima.’’, stoji u Specijalnom izvještaju o stanju u oblasti migracija u BiH, objavljenog od strane Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH.
Kada su u pitanju ljudska prava, i ona su, kada su u pitanju migranti i izbjeglice u BiH, narušena iako se Ustavom Bosne i Hercegovine propisuje da će „Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda….“, te da se „prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“.
Nadalje, Ustavom Bosne i Hercegovine utvrđuje se da je „uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu i ovog Ustava, osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su: spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status“.
Međutim, migranti i izbjeglice koji svakodnevno pristižu u Bosnu i Hercegovinu se svakodnevno susreću sa diskriminacijom na različitim osnovama. Zabranjeni su im ulasci u ugostiteljske i trgovačke objekte čak i ako imaju novac da uredno plate ono što žele, a ukoliko ih negdje i puste, onda je to uglavnom pod pratnjom zaštitara. Nerijetko su prinuđeni slušati i govor mržnje, posebno na društvenim mrežama. Zbog svega navedenog, možemo reći da je država Bosna i Hercegovina zakazala u upravljanju migrantskom i izbjegličkom krizom jer, prije svega, nisu ispoštovani članovi njenog Ustava.
Izbjeglica u svojoj državi?
Problemi u oblasti prava tražitelja azila nisu zastupljeni samo kada su u pitanju stranci koji pristižu u našu zemlju. Veliki broj osoba u Bosni i Hercegovini ima status izbjeglice i živi u kolektivnim centrima čekajući adekvatan i sopstveni krov nad glavom. Na to je upozoreno i u Univerzalnom periodičnom pregledu o stanju ljudskih prava u BiH gdje je posebno istaknuto da revidirana strategija BiH za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma još uvijek u potpunosti nije realizovana. Prema izvještaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice iz 2017. godine, broj raseljenih porodica u Bosni i Hercegovini je 32 145. Taj broj se, u odnosu na 2016. godinu smanjio za samo 1744 osobe. Podaci za posljednje dvije godine nisu dostupni.
Pozitivne promjene se ipak bilježe te je kroz projekat ”Zatvaranje kolektivnih centara i alternativnih smještaja putem osiguranja javnih stambenih rješenja” predviđeno zatvaranje 121 kolektivnog centra. Nedavno je zatvoren jedan od najvećih kolektivnih centara u BiH u Mihatovićima, a više od stotinu korisnika je dobilo stanove u naseljima Miladije i Solina.
”Porijeklom sam iz Zvornika, a za života sam se selila ukupno jedanest puta. U kolektivnom centru Mihatovići mi je bilo najgore, ali evo konačno sam dočekala da ponovo počnem novi život.”, kazala je Aziza Muratović, jedna od bivših korisnica kolektivnog centra Mihatovići dodavši kako se nada da će uskoro moći početi i raditi i davati svoj doprinos zajednici.
Ipak, treba podsjetiti da je ovo samo jedan od kolektivnih centara u BiH, a ukoliko se i dalje ide tempom kojim se išlo 2016. i 2017. godine, možemo zaključiti da još uvijek imamo oko trideset hiljada raseljenih porodica u Bosni i Hercegovini koje čekaju na adekvatnu integraciju u zajednicu.
Radi se na usvajanju novih zakona, ali je upitna njihova implementacija
Uprkos poražavajućim podacima, postoje određeni pomaci koji ukazuju na poboljšanje. Kada su u pitanju migracije u BiH, u protekle tri godine usvojeni su novi Zakoni prema kojim bi se boravak migranata, izbjeglica i tražitelja azila trebao olakšati i pojednostaviti. Riječ je Zakonu o strancima kojim su regulisani uslovi i postupak ulaska, Zakonu o azilu kojim su uređena pitanja uslova i postupka za odobravanje izbjegličkog statusa. Usvojen je Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći koji za cilj ima da osigura svakoj fizičkoj osobi djelotvoran i jednak pristup pravdi u postupku pred tijelima i institucijama Bosne i Hercegovine pred kojima se ostvaruju ili štite pojedinačna prava, obaveze i interesi. Usvojene su Izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije, čime su pojačani mehanizmi zaštite te utvrđena diskriminacija po osnovu, dobi, invalidnosti i seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih razlika. Uspostavljeno je Koordinacijsko tijelo za pitanja migracija u Bosni i Hercegovini i pojačana je saradnja nadležnih institucija koje se bave pitanjem migracija s nevladinim organizacijama. Kada su u pitanju izbjeglice i raseljene osobe, prema preporukama iz Izvještaja u sjeni za 3. ciklus univerzalnog periodičnog pregleda o stanju ljudskih prava u BiH, neophodno je dosljedno i rigorozno provoditi revidiranu strategiju za provedbu dodatka aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i uložiti sve napore u poboljšanje njihovih životnih uslova.
Ukoliko bi nadležni organi poštivali navedene akte, komunikacija sa migrantima, izbjeglicama i raseljenim osobama bi bila olakšana, postupci traženja azila bi bili brži i efikasniji, ne bismo imali ljude u pokretu koji spavaju pod otvorenim nebom, kolektivni centri u kojima uslovi nisu dostojni čovjeka bi bili zatvoreni i što je najbitnije, bila bi ispoštovana ljudska prava. Sve dok svaki akt navedenih Zakona ne bude prioritet pri radu nadležnih institucija, osim migrantske i izbjegličke, možemo reći da imamo i humanitarnu krizu.