Oktobar, 2018
Autorica: Amra Tabučić
(Ovaj tekst predstavlja prvi od ukupno dva teksta na temu harmonizacije bh. zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU u oblasti okoliša.)
Pravno normiranje zaštite okoliša u Evropskoj uniji
Pravno normiranje pitanja zaštite okoliša u Evropskoj uniji započelo je još 1967. godine kada je usvojena prva direktiva iz oblasti zaštite okoliša, a koja se odnosila na harmoniziranu klasifikaciju i obilježavanje opasnih hemikalija. Pedeset godina kasnije, Evropska unija ima usvojen veliki broj pravnih propisa koji se bave pitanjima okoliša, ali i uspostavljen sistem kontrole primjene ovih propisa.
Glavni ciljevi zaštite okoliša Evropske unije, utvrđeni članom 191. Lisabonskog sporazuma, jesu slijedeći:
- očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša,
- zaštita ljudskog zdravlja,
- razborito i racionalno korištenje prirodnih bogatstava,
- promicanje mjera na međunarodnom nivou za rješavanje regionalnih, odnosno svjetskih problema okoliša, a osobito borbe protiv klimatskih promjena.
Politika EU u području okoliša usmjerena je ka postizanju visokog stepena zaštite okoliša, uzimajući u obzir različitost prilika u različitim regijama EU. Ona se zasniva na načelu opreznosti te na načelu preventivnog djelovanja, načelu da se šteta nanesena okolišu popravlja ponajprije na samom izvoru te na načelu da zagađivač plaća.
Od 1973. godine, pa do danas, EU je usvojila sedam Akcionih programa iz oblasti okoliša, te posljednji usvojeni, sedmi, predstavlja smjernicu za vođenje politike okoliša EU do 2020. godine. Sedmim Akcionim programom predviđen je jedan dugoročniji pristup zaštiti okoliša koji podazumijeva postizanje tri ključna cilja do 2050. godine, a koji se odnose na zaštitu i jačanje prirodnog kapitala EU, prelazak na resursno efikasnu, zelenu i niskokarbonsku ekonomiju, te zaštitu života i zdravlja građana EU od rizika nastalih onečišćenjem okoliša. Kako bi se ostvarili ovi postavljeni ciljevi, svakako je potrebno osigurati bolje provođenje propisa, investiranje u okoliš, punu integraciju okolišnih standarda u druge politike, te razvoj i unapređenje znanja o ovoj oblasti.
Okolišni acquis danas obuhvata jednu trećinu ukupnog acquis-a i sadrži veliki broj direktiva, regulativa i odluka koju su podijeljeni u 10 kategorija: 1) horizontalni propisi, 2) kvalitet zraka, 3) upravljanje otpadom, 4) kvalitet vode, 5) zaštita prirode, 6) industrijsko zagađenje, 7) hemikalije i GMO, 8) klimatske promjene, 9) buka i 10) civilna zaštita.
Aproksimacija propisa i njeni benefiti
Sve države, kojima je cilj postati punopravnim članicama EU, dužne su preuzeti EU acquis i to procesom koji poznajemo kao proces aproksimacije. Aproksimacija predstavlja jedinstvenu obavezu država koje su na putu ka EU da usklade svoje nacionalne propise, pravila i procedure sa EU acquis-em, te obezbijede pravovaljanu institucionalnu strukturu za provođenje tih propisa. Aproksimacija se sastoji od svoja tri elementa, odnosno 1) transpozicije koja podrazumijeva prilagodbu ili izmjenu nacionalnih propisa, pravila i procedura kako bi zahtjevi iz EU direktiva bili potpuno inkorporisani u nacionalno zakonodavstvo, 2) praktične primjene ili implementacije kojom se obezbjeđuje institucionalna struktura i dovoljni budžeti za primjenu propisa, te 3) kontrolne primjene koja podrazumijeva postojanje neophodnih kontrola i kazni kako bi se osigurala puna i pravovaljana primjena preuzetih propisa. Aproksimacija je težak zadatak koji zahtijeva značajna poboljšanja i kapitalne investicije u okviru države kandidata ili potencijalnog kandidata. Cilj ovog procesa jeste postići potpunu usklađenost sa EU acquis-em kako na papiru, tako i u praksi.
Aproksimacija okolišnog acquis-a zasigurno zahtijeva velika finansijska ulaganja od strane države kandidata ili potencijalnog kandidata posebno kada je u pitanju približavanje pravne stečevine EU u oblasti zagađenja zraka, upravljanja vodama i otpadnim vodama, te upravljanje čvrstim otpadom. Uspostavljanje administrativne strukture neophodne za provođenje pravne stečevine iz oblasti okoliša također može zahtijevati velika finansijska sredstva.
S druge strane, potrebno je naglasiti da, unatoč velikim finansijskim ulaganjima, svaka država prilikom završetka procesa aproksimacije dostiže visok nivo svojih ekoloških standarda. Najznačajniji benefit aproksimacije okolišnog acquis-a svakako je poboljšano zdravlje i kvalitet života građana, ali pored toga, značajne pozitivne promjene su primjetne posebno u poboljšanju javnog zdravlja, posebno smanjenja respiratornih bolesti i bolesti koje proizlaze iz vode, zatim privrednog rasta, povećanog turizma, poboljšanja sigurnosti na radu pogotovo radnika koji rade u okviru velikih zagađivača, smanjenih ekoloških i hazardnih rizika i mnogih drugih.
Kako bi se dostigli EU standardi zaštite okoliša, potrebno je mnogo posla i ulaganja, ali dugoročni benefiti imaju nemjerljivu vrijednost prvenstveno po zdravlje i život građana. S tim u vezi, EU ulaže velika finansijska sredstva kako bi pomogla državama kandidatima i potencijalnim kandidatima da preuzmu pravnu stečevinu i dosegnu EU standard po pitanju okoliša, ali i djeluje prema svojim susjedima na način da se smanji negativan uticaj na okoliš i da se spriječe prekogranična zagađenja.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autorice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.