Februar 2018.
Publikaciju možete preuzeti na sljedećem linku:
Pravo na slobodu okupčljanja u Bosni i Hercegovini: Između međunarodnih standarda i nacionalnih praksi
Iz uvoda:
Analiza koja je ovdje pripremljena sagledava zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovinu u oblasti prava na slobodu javnog okupljanja, i to kroz prizmu međunarodnih standarda i dobrih praksi. Za razliku od drugih, sličnih analiza, ovdje se instituti ne posmatraju samo sa teorijskog aspekta i njihove usklađenosti sa međunarodnim smjernicama, već se u obzir uzima i praktični aspekt. Pojedine odredbe se razmatraju kroz dostupna konkretna iskustva, i to naročito kroz negativna iskustva ograničenja prava na javno okupljanje. Jedan od skorijih primjera je poslužio kao osnova za daljnju razradu, a odnosi se na zabranu prava na javno okupljanje koju su iskusili Sarajevski otvoreni centar i aktivisti_ce za LGBTI prava suočivši se sa administrativnom zabranom zbog namjere da zauzmu površinu puta. Time se pokazalo koliko su složene, decentralizovane i birokratski opterećene procedure za prijavljivanje javnih okupljanja, te da onako kako su trenutno predviđene u našem zakonodavstvu onemogućavaju građane, posebice pripadnike_ce manjinskih skupina, da prakticiraju pravo na javno okupljanje.
Stoga ova analiza prevashodno pokušava locirati sporne zakonske odredbe koje omogućavaju vlastima da primijene prekomjerna i neopravdana ograničenja, uz popularno opravdanje da je sve urađeno „u skladu sa zakonom“. Zatim se izdvajaju preporuke za unapređenje zakonodavnog okvira kako bi se prevazišla trenutna ograničenja, tj. kako bi se omogućilo da se pravo na javno okupljanje nesmetano uživa uz primjenu razumnih i opravdanih ograničenja. Analiza ipak ne daje gotova rješenja na svim mjestima, niti ih tamo gdje ih daje postavlja kao preporuke koje nisu podložne izmjenama, već ih prije nudi kao predložak za razmišljanje. Na pojedinim mjestima su namjerno ostavljena alternativna rješenja, ili otvorena pitanja, ali je istovremeno istaknut minimum međunarodnih standarda koji bi morao biti ispoštovan i uzet u razmatranje pri novim zakonodavnim aktivnostima. Pitanja praktične prirode koja se iznova pojavljuju pri javnim okupljanjima, ili njihovim pokušajima, tiču se u Bosni i Hercegovini ne samo (posrednih) administrativnih zabrana, već i lokacijskih ograničenja (kojima je posvećen značajan prostor), nesrazmjerno velikog tereta raspodijeljenog na organizatore, ali i specifičnog bosanskohercegovačkog problema koji se odnosi na suvišnu fragmentiranost propisa i njihovu uzajamnu neusklađenost. Složeno ustavno uređenje i institucionalni okvir reflektovali su se i na uživanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, pa se često koriste kao izgovor za loše prakse i odviše komplikovane procedure. Izdvajanjem međunarodnih smjernica i standarda ovdje data analiza pledira za novi i drugačiji kvalitet koji bi trebao počivati na jednostavnosti procedura i principu srazmjernosti kroz jasno predviđena ograničenja prava na javno okupljanje koja se ne bi smjela primjenjivati po automatizmu.