Piše: Nedim Jahić
Od potpisivanja Općeg okvirnog Sporazuma za mir do danas, u Bosni i Hercegoivni je raspisano i održano 10 redovnih izbora (1996, 1998, 2000, 2002, 2004, 2006, 2008, 2010, 2012, 2014). U skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, postoje lokalni izbori, gdje su naredni planirani za jesen 2016. godine, te opći izbori, planirani za jesen 2018. godine. Izborni zakon BiH poznaje prijevremene izbore, koji ne odlažu redovne izbore. U naredne četiri godine, očekuju su nove izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, te je s tim u vezi, potrebno sa posebnom pažnjom tretirati državljane i državljanke Bosne i Hercegovine koji borave u inostranstvu.
U posljednje vrijeme pojavio se niz različitih inicijativa organizacija civilnog društva koje su zagovarale efikasnije provođenje izbora u zemlji, ili predlagale pojedine izmjene važećih propisa. Međutim, prijedlozi koji bi ohrabrili veće učešće bh. državljana/ki u inostranstvu na redovnim izborima se vrlo rijetko pojavljuju kao tema ovakvih priloga i preporuka. S tim u vezi, potrebno je naglasiti da građani/ke Bosne i Hercegovine u inostranstvu izbornom procesu pristupaju na tri različita načina: prijavom za glasanje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, prijavom za glasanje putem pošte, te ličnim dolaskom u zemlju na dan izbore i glasanjem na redovnom biračkom mjestu.
Dakle, u prva dva slučaja, građanin/ka se mora prethodno registrovati za glasanje, što odmah predstavlja otežavajuću i nepovoljnu okolnost. U praksi, registracija se vrši od momenta raspisivanja izbora, te traje najduže do 75 dana prije dana izbora. Naprimjer, ukoliko se izbori održavaju u oktobru, sam proces registracije traje od polovine maja do kraja jula. Isto sužava prostor za djelovanje lokalnim organizacijama u inostranstvu koje se bave ovim aktivnostima, zbog kratkog vremenskog roka za okupljanje i informiranje unutar zajednice.
Naredni problem je sama komunikacija i dostava prijava. Naime, premda se prijave mogu dostaviti putem elektronske pošte, Centralna izborna komisija BiH nije omogućila jednostavniji pristup putem pripremljenih elektronskih aplikacija. Isto dodatno komplikuje proceduru, te otvara prostor za greške i propuste. Naime, brojni su slučajevi odbijanja prijave zbog nedostajućih potrebnih dokumenata. U velikom broju slučajeva lica ne zaprime blagovremeno informaciju o traženoj dopuni, te ne dovrše proces registracije. Jednostavna blokada slanja aplikacije bez priloga potrebnih dokumenata omogućila bi rješavanje ovog problema, u odnosu na pojedinačnu obradu ispunjenja formalnih kriterija registracije, kakva je praksa danas. Naime u postojećem ‘zamišljenom scenariju’, gdje prosječnom građaninu/građanki, bez savjeta nekoga ko je prošao registraciju ranije, realno ne može biti jasno koji su dokumenti na kraju potrebni, malo ko računa na to da greška jednog neposlanog dokumenta može značiti gubitak glasača. Zašto? Vrlo jednostavno, ukoliko se građanin/ka registruje, naprimjer u određenom džematu, uz pomoć osobe koja pomaže kao volonter, te šalje prijavu putem e-maila, svaki propust bi značio ponovno stupanje u kontakt, što znatno otežava proces u kojem je svakako i sam proces ‘nagovora’ dosadašnjih apsistnenata da se uključe težak i mukotrpan posao.
Nije proces registracije jedina otežavajuća okolnost. Istovremeno je potrebno produžiti rokove za dostavljanje materijala, uvažavajući udaljenost i probleme pri dostavljanju istih iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade ili Australije, gdje je bilježena značajna zainteresiranost građana/ki, ali i propusti u procesu slanja glasačkih listića.
Pored jednostavnih intervencija u samu proceduru, moguće je razmišljati i o širim izmjenama važećih propisa. Važeća zakonska regulativa ne predviđa mogućnosti pasivne registracije za lica koja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima izvadila dokumente BiH, što je izvodivo, s obzirom na dostavljene podatke, koji se ne koriste u procesu prikupljanja podataka o licima koja pristupaju glasanju. No, mnogi će se zapitati o kojem je to broju ljudi riječ te koji su argumenti ulaganja vremena u zagovaranje malih izmjena koji mogu promijeniti mnogo? Uzmimo kao primjer posljednje izbore.
Iskustva sa posljednjih izbora
Ako pogledamo broj važećih glasova za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na Općim izborima 2014. godine je na području entiteta Federacija BiH je putem pošte glasalo 10397 građana/ki, a iz entiteta Republika Srpska njih 17536. Četiri godine ranije, u FBiH je putem pošte glasalo 9417, a u RS 12549 građan/ki. Prisutan porast broja glasača, u odnosu na ranije opadanje zabilježeno u prošlim izbornim ciklusima, jasna je poruka da se promjene u pristupu moraju izvršiti.
Premda je broj građana/ki koji trenutno borave u inostranstvu, a koji učestvuju u izborima često posmatran kao zanemariv, oni nisu bez utjecaja. U izborima za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, Mladen Ivanić je porazio Željku Cvijanović uz razliku od nešto manje od 8 hiljada glasova. Bez glasova biračkog tijela iz tzv. dijaspore, koja je bila naklonjena pobjedničkom kandidatu, konačni rezultati bi bili različiti, a s tim u vezi i cijeli rasplet i sva postizborna prestrojavanja koja traju do današnjeg dana.
No, i bez tog momenta ‘velikog utjecaja’, trebamo to sagledati i iz perspektive osiguranja jednakog pristupa prava koje je državljanima/kama BiH u inostranstvu zagarantovano. Organizacije koje zagovaraju procese evropskih integracija, tu trebaju uzeti u obzir standarde, ali i pozitivne prakse koje afirmiraju zaštitu biračkog prava osoba koje trenutno ne borave u matičnoj državi, a mogu ostvariti pravo glasa. Za isto opravdanje možemo pronaći u činjenici povezivanja državljana/nki BiH koji su istovremeno građani zemalja-članica, kao važan moment integracije i povezivanja, te prilika za saradnju sa zainteresiranim državama-domaćinima za efikasnu realizaciju ovih aktivnosti.
S druge strane, država mora da vodi računa da su velika većina potencijalnih glasača u inostranstvu lica prognana iz svog prijeratnog mjesta prebivališta. Isto znači da najčešće pripadaju brojno manjinskoj etničkoj zajednici na loklanom nivou, koja je zbog toga nedovoljno zastupljena u općinskim vijećima/skupštinama opština, a najčešće – nikako. Njihovo učešće na izborima pomaže integraciju, te otvara mogućnost za obnovu povjerenja te nastavak održavanja efektivne veze bh. državljana/ki u inostranstvu sa prijeratnim mjestom prebivališta.
Okolnosti i posljedice
Istovremeno, dalje ograničavanje prava, pa i sam status quo, bi poslao direktni signal brojnim udruženjima građana i inicijativam, te poruku niskog nivoa zainteresiranosti države za njihovo učešće u važnim društveno-političkim procesima u domovini. Tu posebno treba uzeti u obzir obaveze iz Aneksu 7 – Sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima, gdje bi ograničavanje prava na političku participaciju onemogućava stvaranje adekvatne političke klime za ostvarivanje bilo kakvih drugih uslova za održiv i trajan povratak prognanih, a iz ove perspektive i mnogo važnije – ostanak onih koji su se vratili nakon sukoba.
Ukoliko se procesi koji obeshrabruju učešće građana/ki koji pripadaju brojno manjinskoj etničkoj skupini na lokalnoj razini, pa čak i u okviru izbora za više nivoe vlasti (bilo da je riječ o pripadnicima konstitutivnih naroda ili ne) nastave, zatvorit će se krug već prisutnih političkih trendova, te će monoetnička slika biračkog tijela zaključati i onaj postojeći minimum šanse za izgradnju političkih pokreta koji nadilaze etničku podjelu, a još važnije programske i ideološke smjernice koje dominatne većine nameću kao standard ‘ostalim’.
Iz toga će trenutno stanje, u nizu analiza oslikano kao ‘trajna privremenost’, u ‘zastari’ biti prihvaćeno kao jedino moguće, te ćemo se teško moći isporučiti ideju izazova pokretanja nove generacije na djelovanje koje bi trebalo za rezultat imati kreiranje nove ideje političke i društvene stvarnosti ove zemlje. Zbog toga, reformski procesi u ovom segmentu zaštite prava građana/ki, moraju bit usmjereni na jedan ključni cilj, a to je neprihvatanje argumentacije koja će proces reformi vezivati za procese osiguranja etničke podjele zemlje i utvrđivanja stanja uspostavljenog etničkim čišćenjem od 1992. do 1995. godine.