Sigurnost i zaštita zdravlja na radu

April, 2020.

Piše: Alem Bajramović

Sigurnost i zaštita zdravlja na radu po svojoj prirodi treba nadilaziti političke, pravne i ljudske granice te spadati u skupinu obaveznih i osnovnih zagarantovanih ljudskih i radničkih prava. Nažalost, u nekim zemljama, ta osnovna prava tek trebaju da dođu do procedure glasanja, poboljšavanja i usvajanja zakona koji se tiču sigurnosti i zaštite zdravlja radnika. Prije same analize, i u prilog kritičkom dijelu iste, zanimljivo bi bilo dodati da je u FBiH donedavno na snazi bio zakon iz 90ih godina, te je sadržavao i neke odredbe iz 60ih godina prošlog stoljeća. Zbog toga, ako želimo pružiti korak na putu ka Evropskoj Uniji i ako se želimo suočiti sa prijetnjama i izazovima s kojima se naša država suočava glede ovog pitanja, neophodno je donošenje i implementacija zakona koja bi osigurala bolje uvjete za rad i zdravlje radnika. Problem sigurnosti i zdravlja na radu ostaje decenijama nevažan i neprepoznat, a mi građani smo svakodnevne žrtve i svjedoci državnog nemara. Ako pogledamo UN-ov program održivog razvoja, vidjet ćemo da zdravlje i sigurnost na radnom mjestu su jedni od glavnih faktora održivog razvoja. U vrijeme ekonomske krize važno je imati na umu da loša sigurnost i zdravlje na radnom mjestu predstavljaju značajne novčane gubitke i trošak. Naučno je potvrđeno da radne organizacije koje dobro upravljaju sigurnošću i zdravljem na radu imaju poboljšanu produktivnost i ekonomski razvoj. Organizacija zdravstvene zaštite treba olakšati radnicima zadovoljenje zdravstvenih potreba, a obzirom da su radnici izloženi svakodnevno na radnom mjestu brojnim faktorima rizika trebaju biti uključeni u univerzalni paket pokrivenosti zdravstvenim uslugama na prvom mjestu.

S obzirom na činjenicu da su sigurnost i zdravlje na radnom mjestu u Bosni i Hercegovini razdvojeni, koncept sigurnosti i zdravlja na radu nikad nije ni zaživio ili je on na relativno niskom nivou. Zakon koji bi regulisao sigurnost i zaštitu na radnom mjestu zapravo ne postoji na nivou BiH, te samim tim možemo reći da problem sigurnosti i zdravlja na radu nije bio prioritet naših vlasti prilikom pregovora sa EU. Primjedbe na trenutne zakone, koji su usvojeni na entitetskom nivou i u Distriktu Brčko, imala je i Evropska komisija u svom Analitičkom izvještaju o Aplikaciji BiH za članstvo u EU. U njemu se navodi da zakoni nisu usklađeni sa acquis-em na istom nivou u cijeloj državi, zakon se primjenjuje i provodi djelimično, a posebno se skreće pažnja na nedostatke u inspekcijskim kapacitetima. Za provedbu propisa o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu nadležne su entitetske i kantonalne inspekcije rada. Evropska komisija također ističe da nema odgovarajuće prevencije povreda na radu, kao niti dovoljnog ulaganja u sigurnost i relevantne obuke ili propisne kontrole rizika. Procjena rizika na radnom mjestu se provodi samo u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu (ali izostaju preventivne mjere, intervencije i registri), a u FBiH faktori rizika nisu procijenjeni niti kontrolisani. U Federaciji BiH, Zakon o zdravlju i sigurnosti na radu je na snazi, ali nije u skladu sa propisima EU. Zakoni o zaštiti na radu su na snazi u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu. U Analitičkom izvještaju govori se da je 2017. godine broj prijavljenih nezgoda na radnom mjestu bio 2.374, a od toga 16 smrtnih slučajeva, a kao najugroženije sektore Evropska komisija izdvaja građevinarstvo, šumarstvo, rudarstvo, te metalne i drvne industrije.

Mnoge su posljedice činjenice da Bosna i Hercegovina ne posvećuje dovoljno pažnje radnicima i zakonima koji se tiču poboljšanja njihovih uslova, a neke od tih posljedica su, prije svega, samo ozlijeđivanje i obolijevanje, rana smrtnost, prijevremena penzija. Te posljedice kao i sami razlozi posljedica utiču i na nas mlade, dovode do sveopće slabe ekonomske situacije, nezadovoljstva socijalnom politikom, manjka radne snage, odlaska mladih u razvijenije države. Za primjer možemo uzeti invalidske penzije, gdje, prema podacima agencije za statistiku BiH,  imamo mnogo veći broj odlazaka u prijevremene invalidske penzije (dva puta više od EU prosjeka) što predstavlja alarm da se nešto po ovom pitanju treba poduzeti kako bi se kroz stvaranje boljih uvjeta za rad ova brojka umanjila. Uprkos čestim vijestima u rubrikama crne hronike koje se odnose na povrede i smrt pri radu, kao i činjenici da su opšti uslovi rada daleko od zadovoljavajućih, Vijeće ministara BiH, u svom Akcionom planu za realizaciju prioriteta iz Analitičkog izvještaja Evropske komisije, kao prioritet ne vidi sigurnost i zdravlje radnika. Niti u jednoj od mjera za realizaciju prioriteta u poglavlju 19. koje se tiče socijalne politike i zapošljavanja, ne pominje se sigurnost i zaštita zdravlja na radu iako se u Analitičkom izvještaju jasno ističu nedostaci trenutnih zakonskih regulativa. Do kada će zakoni koji se tiču ove tematike ostati netaknuti i neunaprijeđeni, ne zna se, ali ono što je sigurno jeste da u ovom momentu veliki dio bh. radnika obavlja svoj posao u lošim uslovima i uz potenciju narušavanja njihovog zdravlja.

Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.