Autorica: Merima Kovačić studentica završne godine master studija Fakulteta političkih nauka Univerzitata u Sarajevu
Često govorimo o poštivanju ljudskih, prava, kudimo sve oblike diskriminacije, a i sami, možda i nesvjesno, učestvujemo u istima. Činjenica je da su Ostali u BiH izloženi raznim oblicima diskriminacije – izostavljanje iz kulturnih događanja, nemogućnost učešća u političkom životu, a diskriminacija se ogleda i u pristupu drugih građana prema Ostalima.
Romi u Bosni i Hercegovini predstavljaju najbrojniju nacionalnu manjinu, od 17 ukupno. Nažalost, upravo pripadnici ove nacionalne manjine u BiH, žive najteže i diskriminirani su najviše. Ekstremno siromaštvo i socijalna isključenost Roma/kinja su pitanja koja predstavljaju ozbiljan društveno-politički problem i izazov u velikom broju zemalja, pa i u Bosni i Hercegovini.
Isključenost iz procesa odlučivanja, građanskog, društvenog i kulturnog života zajednice također su bitne karakteristike negacije ljudskih prava. Siromaštvo i socijalna isključenost se ne odnose samo na oskudicu resursa, materijalnih sredstava nego i na nemogućnost izbora te nepostojanje prilika za poboljšanje životnog standarda. Romi/kinje u BiH teško žive, uskraćena su im sva prava dostojna čovjeka te su rijetki su slučajevi onih koji su zaposleni. Pripadnici ove zajednice su, nažalost, ostavljeni na marginama bosanskohercegovačkog društva, zarađuju od onoga što pronađu, skupljaju sekundarne sirovine ili preprodaju razne korištene stvari. Pripadnici romske manjine rijetko participiraju u društvenom životu zajednice, a otežavajuća je okolnost i to što još uvijek nemamo precizne podatke o broju Roma koji naseljavaju teritoriju Bosne i Hercegovine. Istraživanje Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz 2010. godine rezultiralo je brojkom od oko 30.000 – 40.000 Roma koji žive na teritoriji BiH. Drugi izvori, uglavnom nastali istraživanjima i evidentiranjima Roma od strane romskih udruženja, pokazuju znatno veće brojno stanje a to je 65.000 – 70.000. [1]
Brojno stanje je veoma bitno i predstavlja osnovu svih budućih planova i strategija koje se odnose na rješavanje romskih pitanja. Nerijetki su slučajevi odbacivanja identiteta, sram i lažno predstavljanje a sve zbog straha od odbacivanja i diskriminacije. Iz mnogih romskih udruženja poručuju da zvanične statistike ne prikazuju realno stanje pa tako ni posljednji popis. Ovakvo stanje, nepreciznosti i nagađanja predstavljaju veliki problem i kada je u pitanju segment obrazovanja.
Romska djeca rijetko imaju priliku iskoristiti pravo na obrazovanje. Ovo je jedan od ključnih problema za koji ne postoje čak ni indicije da će uskoro početi sistemsko rješavanje istoga. Situacija je slična i u mnogo razvijenijim zemljama nego što je Bosna i Hercegovina, „Save the Chlidren“ je prikazao rezultate istraživanja koji pokazuju da polovina romske djece u EU nikada nisu išla u školu. U Bosni i Hercegovini jedno od troje romske djece ne pohađa osnovne škole, navodi se u istraživanju o položaju romske populacije u BiH, a koje je sprovelo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u periodu 2011-2012. godine. Sprovedba mjera revidiranog Akcionog plana o obrazovnim potrebama Roma iz 2010. godine[2] bez sumnje je doprinijela povećanom upisu romske djece u osnovne i srednje škole, ali stopa napuštanja obrazovnih institucija još uvijek je visoka. Ako uzmemo u obzir i to da je veliki broj one djece koja nisu upisana u matične knjige te da zvanične statistike o brojnom stanju Roma u BiH nisu u skladu sa izvještajima i evidencijama romskih udruženja i organizacija, onda ne možemo govoriti o uspjehu ni kada su u pitanju obrazovne politike i strategije koje se odnose na romsku djecu.
Nedostatak obrazovne prakse stvara i niz novih okolnosti koje sprječavaju aktivno sudjelovanje pripadnika/ca romske manjine u društvu. Veliki je broj onih koji ne posjeduju osnovne dokumente, nisu identifikovani, i s tim u vezi, dovedeno je u pitanje njihovo zdravstveno osiguranje, pristup socijalnim fondovima i sl. Dalje, jedan od ključnih problema jesu nefunkcionalne demokratske institucije države Bosne i Hercegovine koje onemogućavaju provedbu mehanizama za zaštitu ljudskih prava. Saradnja državnih institucija i nevladinog sektora nije odgovarajuća. Na području Bosne i Hercegovine djeluju brojne romske nevladine organizacije i udruženja koja bi trebala da budu spona između pripadnika romske populacije i institucija, te bi saradnja istih mogla biti ključna za rješavanje brojnih izazova i problema sa kojima se Romi u BiH susreću.
Pozitivne prakse saradnje lokalnih vlasti i romskih udruženja vidljive su u Općini Zavidovići. Općina Zavidovići primjer je pozitivnih promjena u kontekstu odnosa prema manjinama, u ovom slučaju prema pripadnicima romske populacije. Posljednjih nekoliko godina lokalne vlasti, u saradnji sa romskim predstavnicima, započele su značajne projekte koji za cilj imaju integraciju romske populacije u ekonomski, kulturni i naposlijetku politički život spomenute Općine. Uspjesi te saradnje najbolje su vidljivi kroz projekte stambenog zbrinjavanja i odgojno- obrazovnih projekata namijenjenih za pripadnike romske populacije. U periodu od 2009. do 2016. godine trajala je gradnja novih i sanacija postojećih stambenih jedinica namijenjenih romskim porodicama. „Uz sanacije, rekonstrukcije postojećih te adaptaciju novih objekata stvorili smo ambijent za život dostojan čovjeka i Romi te objekte i danas koriste. U planu je izgradnja još 12 stambenih objekata“, rekao je Redžo Seferović, romski predstavnik delegiran u Općinsko vijeće Zavidovića. Na lokalnim izborima, održanim u oktobru 2016 godine, pripadnici romske manjine dobili su svog predstavnika u Općinskom vijeću. Ovo je veliki uspjeh za jednu općinu budući da je Redžo Seferović prvi Rom koji je od 1911. godine, kad je osnovana Općina Zavidovići, izabran u Vijeće. Nakon toga imenovan je na funkciju predsjedavajućeg čime je ova općina postala prva lokalna zajednica u BiH koja je na čelo svog Vijeća imenovala Roma. Ovakav razvoj situacije nudi mogućnost za napredovanje u kontekstu odnosa između predstavnika romske zajednice i općinskih vlasti.
Iz Zavidovića je poslana snažna poruka, govori se o uspjehu Općine koja je na svom primjeru pokazala da Ostali nisu i ne smiju biti samo statistika. Jednakost i jednakopravnost u ovom slučaju treba da bude put ka što uspješnijoj socijalnoj integraciji i direktnom uključivanju onih koji su godinama diskriminirani i marginalizirani.
Općina Zavidovići jeste primjer prevladavanja socio-ekonomske isključenosti Roma/kinja i to kroz političku participaciju predstavnika romske populacije. Nažalost, ovo je jedinstven primjer – jedan od 143, koliko ima općina u BiH. Možda je ključ u lokalnim politikama, strategijama i postupnim provođenjima mehanizama koji će pospješiti svaki oblik društvene integracije manjina. Veoma je bitna i zastupljenost romskih predstavnika na svim nivoima vlasti, kako bi se njihov glas čuo, ali nesprovođenje presude „Sjedić- Finci“ znatno otežava proces integracije. Nepovjerenje i strah su u velikoj mjeri prisutni kod romske populacije stoga je i uključivanje u život zajednice sporo i nedovoljno. Zbog prethodno navedenog, obrazovne politike i ispravno provođene odgojno-obrazovne mjere usmjerene ka romskoj populaciji, jedan su od najadekvatnijih načina za prevladavanje socijalne isključenosti pripadnika ove zajednice. Državne institucije moraju ostvariti bolju i intenzivniju saradnju sa onima koji su Romima najbliži i najdostupniji, a to su uglavnom romska udruženja, organizacije te centri za socijalni rad. Partnerstvo državnih institucija i nevladinog sektora može implicirati spoj ekonomsko-političkih i kulturno-edukacijskih programa koji bi odgovarajućom provedbom unaprijedili položaj Roma/kinja. Veoma je bitno da buduće strategije i planovi budu više dostupni i adekvatno predstavljeni pripadnicima romske populacije, bilo da se radi o programima lokalnih zajednica ili planovima čija je implementacija planirana na višim instancama.
Jedno je sigurno, bez multidisciplinarnog pristupa problemu socijalne isključenosti Roma/kinja u BiH, uspjeh pri rješavanju istoga će vjerovatno izostati. Romi nisu i ne smiju biti statistika niti objekt bosanskohercegovačkog društva.
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH
[1] Specijalni izvještaj o položaju Roma u BiH, 2013
[2] http://www.mhrr.gov.ba/ljudska_prava/djeca_bih/Revidirani%20Akcioni%20plan%20Bosne%20i%20Hercegovine%20o%20obrazovnim%20potrebama%20Roma.pdf