Oktobar, 2018
Autor: Dino Pehlić
Neskladnost između, na jednoj strani zakonskih propisa u radno-pravnim odnosima koji definiraju obaveze i odgovornosti poslodavca i radnika/ce, te na drugoj izvršnosti i primjene takvih zakona u praksi, prouzrokuje problematične ishode u domenu socijalne pravde. Degradaciju socijalne pravde, kao čestu pojavu na bh. tržištu, moguće je analizirati kroz specifičan segment koji je propisan u Zakonu o radu (primjenjivom pojedinačno na entitetskim nivoima- Federaciji BiH i Republici Srpskoj), a to su uslovi rada. S obzirom da je BiH još uvijek zemlja u tranziciji (transformacija iz socijalističkog modela upravljanja u kapitalistički poredak nije u potpunosti završena) i na putu ka Evropskoj uniji, automatski je podložna političko-ekonomskim reformama koje su osnov za razvoj slobodnog tržišta (politike liberalizacije, deregulacije i privatizacije) i utrkivanje sa razvijenim EU članicama. Reforma ekonomskog, privrednog i financijskog sektora predstavljena je kao okosnica budućeg razvoja BiH, međutim, prema onome što se u posljednjih 23 godine dešavalo, očito je da su mnoge reforme (prodaja i privatizacija industrijskih pogona, fabrika i preduzeća) doživjele kolaps, a kao najveći gubitnici izlazili su radnici/ce. U fabrikama koje su imale (ne)sreću da prežive tako što su privatizovane ili kupljene pomoću domaćeg ili stranog kapitala, status radnika/ca nije na zavidnom položaju, tj. postali su jeftina radna snaga koja je povrh svega i obespravljena.
Primjenjivost osnovnih prava radnika/ca direktno zavisi od sigurnosti uslova rada koji su sporazumno dogovoreni. Prava radnika/ca obuhvataju širok spektar zaštite nakon zasnivanja radnog odnosa. U tom smislu, uslovi rada mogu se tumačiti kao obezbjeđivanje prava na platu, radno vrijeme, odmor, bezbjednost i zaštitu života i zdravlja na radu, zdravstvenu zaštitu, zaštitu ličnog integriteta ili posebnu zaštitu u slučaju bolesti, smanjenja ili gubitka radne sposobnosti i mnoga druga na koja radnik/ca dobrovoljno pristaju.[1] Tvrdnja da se, bez obzira na zakonske propise, radnička prava konstantno krše u BiH, odnosno da je njihova primjenjivost fluidna i zavisi od volje poslodavca, utočište pronalazi u statistici o radničkom siromaštvu koje se generisalo kroz loše uslove rade. Naime, to se primjećuje kroz pravo na platu: radnici/ce se suočavaju sa problemom minimalnih, neadekvatnih i neredovnih plata; iako se suočavaju sa npr. kašnjenjem onoga što ih sljeduje nakon obavljenog rada, a to su obično određena mjesečna primanja, primorani su nastaviti raditi pod takvim uslovima i čekati zarađeni novac jer ne žele rizikovati gubljenje trenutačnog posla svjesni da će druge teško pronaći. Kršenje prava na platu utiče na degradaciju socijalnog i društvenog statusa poput domino efekta jer za sobom povlači nemogućnosti zadovoljavanja osnovnih životnih potreba (plaćanje kredita, stanarine, režija, hrane, lijekova, školovanja, itd.). Krajem 2016. godine u FBiH minimalnu mjesečnu platu je primalo 116.000 radnika, dok je u decembru iste godine u RS-u taj broj iznosio 80.000 radnika; tzv. minimalac u FBiH je iznosio 406 KM, a u RS-u 370KM, dok je ukupni procenat onih koji su primali minimalac iznosio 26,3% od ukupnog broja zaposlenih.[2] Bitno je naglasiti da su kršenja radničkih prava u sivoj ekonomiji redovna pojava, a procjena je da 200.000 radnika radi si minimalcem ili vrlo niskom platom- Papić zaključuje da 25% radnika živi u siromaštvu, dakle rade i ne mogu osigurati barem dostojanstvenu egizstenciju.[3] To znači da radnik/ca nisu u mogućnosti nositi se sa zahtjevima, nazovimo ga modernog življenja kakvo je danas nametnuto, što zapravo ugrožava podizanje porodice u stabilnim uslovima. U okolnostima otežanog rada, tj. nesigurnih uslova rada, radnika/cu prate mnogobrojne opasnosti, poput oboljevanja i narušavanja zdravstvenog stanja. Čemu onda služe ekonomsko-socijalna prava i zakoni ako se ne primjenjuju? Zakoni o radu u FBiH (Član 79, Član 80, Član 81, Član 82)[4] i RS-a (Član 120, Član 121, Član 122, Član 123)[5] jasno propisuju da je poslodavac dužan isplatiti platu, međutim, to ostavlja prostor za manipulaciju jer poslodavac određuje i visinu plate koju isplaćuje (privatni sektor). Radnici/ce nisu zaštićeni u smislu da je, kada se navodi primjer uslova rada kroz pravo na platu, zakonski određena visina minimalne zarade koja neće od njih praviti socijalne slučajeve. U domenu izučavanja ljudskih prava, za primjenu ekonomsko-socijalnih prava smatra se da države moraju preuzeti sve moguće korake do maksimuma svojih raspoloživih financijskih sredstava kako bi postepeno postizali realizaciju prava iz Međunarodne povelje Ujedinjenih nacija o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.[6]
Radništvo u BiH, a time i stanovništvo u širem kontekstu, suočeno je sa siromaštvom. BiH nema političko-ekonomsku strategiju za rješavanje problema socijalne pravde, odnosno političke elite nisu zainteresovane da mnogo aktivnije štite obespravljene radnike/ce. Ulaskom u EU, gore navedene brojke i statistika neće i ne mogu tek tako nestati. Pogodovanje poslodavcima nije značilo bolji status za radnike/ce jer su u toj priči samo jedni profitirali- bogati su još više akumulirali dodatno bogatstvo, u velikoj mjeri kroz redukcije i rezove plata, neplaćanje doprinosa- zdravstvenog i penzijskog osiguranja. Uzimajući u obzir da se ulazak BiH u EU postavlja kao neminovan korak i ultimativno rješenje za budućnost (iako je održivost EU tema mnogih rasprava), onda je logičan slijed da rukovodeće strukture konsultuju preporuke i prakse u domenu socijalne pravde ukoliko imaju pozitivnu namjeru i viziju za razvoj BiH koji nije diskriminatoran. Direktive kao zakonodavni akt EU, kojima se postavljaju ciljevi za EU članice u specifičnim oblastima, mogu poslužiti i bh. zakonodavnim tijelima za izradu standarda koji će potisnuti i postepeno smanjivati socijalnu nejednakost i radničko siromaštvo. Direktiva o zapošljavaju i socijalnim politikama obuhvata oblasti kao što su prava o (pri) zapošljavanju i organizaciji rada, socijalni dijalog i učešće zaposlenih, te socijalna inkluzija i borba protiv siromaštva.[7] U dijelu koji se odnosi na pravne smjernice i aktivnosti u borbi protiv siromaštva naglašene su oblasti koje je potrebno dodatno razvijati i više financijski ulagati, a to su: podrška za povećanje minimalnog prihoda, zdravstvo, stanovanje i obrazovanje.[8] Onog trenutka kada bude postojao politički konsenzus o sistemskoj zaštiti radničkih prava (siromašnih i obespravljenih kao većine u društvu), navedene oblasti neće više biti iluzorni ciljevi, već mehanizam kojim se država bori protiv nejednakosti i socijalne nepravde. Danas su, nažalost, službene politike saučesnici u ugnjetavanju radništva i stvaranju tržišta jeftine radne snage. Novca ima- pitanje je da li se on želi ravnopravno i ravnomjerno rasporediti tako da radnicima/ca ne ostaju tek mrvice hljeba.
Direktive EU, koje su u tekstu navedene kao primjer smjernica za regulisanje prava u radnim odnosima, ne moraju nužno značiti da će ishod njihove primjene biti pozitivan. Tako se npr. u dijelu direktive o socijalnoj zaštiti preporučuje duže učešće radnika/ca na tržištu rada i pomjeranje dobne granice za penzionisanje.[9] Stoga, ukoliko se kojim slučajem u BiH pokrene reforma radnog prava (što je teško za očekivati), onda je potrebno aktivno uključivanje, prije svega radništva i sindikata, a zatim i pravnih eksperata, inspekcijskih tijela, poreznih uprava, akademske zajednice, a na koncu i političkih faktora, barem onih koji se besprijekorno žele zalagati za radnička prava. Na kraju, ako se analizira status radnika/ca, te uporedi sa pravima koja proizilaze Evropske socijalne povelje (dio I i dio II, član 4), onda postaje jasno da su kršenja osnovnih radničkih prava svakodnevnica u BiH. Sadašnjost za radnike/ce u BiH je teška i neizvjesna, baš kao i budućnost. Put ka EU popločan je raznoraznim reformama koje najmanje pogoduju radništvu, a ulazak u EU ne mora nužno značiti poboljšanje njihovog statusa. Jedina opcija, barem za početak, jeste da se radnici okrenu sami sebi, te da se uz solidarno organizovanje suprotstave dominantnim neoliberalnim politikama uz zahtijevanje šireg opusa socio-ekonomskih prava.
[1] Narodna skupština Repulike Srpske. Zakon o radu Republike Srpske 2016. Službeni glasnik Republike Srpske br. 1/16.
[2] Papić, Žarko. Siromaštvo i radničko siromaštvo u BiH: Socijalna kriza u BiH- siromaštvo i socijalna nejednakost- Šta da se radi?. Sarajevo: Forum Lijeve Inicijative, 2017. 19.
[3] Papić, Žarko. Siromaštvo i radničko siromaštvo u BiH: Socijalna kriza u BiH- siromaštvo i socijalna nejednakost- Šta da se radi?. 20.
[4] Zastupnički dom Parlamenta FBiH. Zakon o radu 2016.
[5] Narodna skupština Repulike Srpske. Zakon o radu Republike Srpske 2016.
[6] United Nations, Human Rights Office of the High Commissioner. Key concepts on ESCRs- What are the obligations of States on economic, social and cultural rights? Preuzeto 10.8.2018. https://www.ohchr.org/en/issues/escr/pages/whataretheobligationsofstatesonescr.aspx
[7] EUR-Lex. Employment and social policy. Preuzeto 12.8.2018. https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/employment_and_social_policy.html?root_default=SUM_1_CODED%3D17&locale=en
[8] EUR-Lex. Social inclusion and the fight against poverty. Preuzeto 15.8.2018. https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/employment_and_social_policy/1712.html?root=1712
[9] EUR-Lex. Social protection. Preuzeto 15.8.2018. https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/employment_and_social_policy/1709.html?root=1709
Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.