Upravljanje migracijama i azilom u kontekstu EU integracija

Autor: Nedim Kulenović

Unapređenje sistema upravljanja politika migracija i azila nameće se kao jedno od ključnih pitanja na putu BiH ka EU integracijama. Izazovi sa kojima se država suočila u ovom području tokom perioda 2018-2019. i pandemije ukazali su na sve nedostatke postojećeg sistema. Ti rizici postoje i dalje, te vlasti moraju preduzeti hitne korake na njihovom uklanjanju da bi se moglo blagovremeno odgovoriti na buduće izazove.

Najveći teret onoga što domaće vlasti često nazivaju „migrantskom krizom“ još uvijek nije pravično raspoređen u državi, već pada na tek pojedine kantone (tj. Unsko-sanski i Kanton Sarajevo). Navedeno može voditi ogorčenosti lokalnog stanovništva, te neproporcionalnog odgovora vlasti koji može rezultirati i ozbiljnim kršenjima ljudskih prava kojim smo mogli svjedočiti posljednih godina. Tome svakako treba dodati i kontinuirani manjak koordinacije među svim relevantnim akterima i nivoima vlasti, a što ima negativne posljedice na najranjivije kategorije lica, poput maloljetnika bez pratnje.

Diskurs organa vlasti u BiH još uvijek prenaglašava sigurnosni aspekt fenomena miješanih migracija, a što je vidljivo i u normaliziranom i rasprostranjenom korištenju neprimjerenih izraza poput „ilegalnih migranta“, uključujući i u zvaničnim saopćenjima, te hvaljenje uspješnim „odvraćanjem“ migranata sa granica. Stoga se mora blagovremeno odgovoriti na sistematske manjkavosti u sistemu azila i međunarodne zaštite, jer propusti u toj oblasti nužno imaju destruktivne posljedice na čitav sistem upravljanja migracija u BiH.

Postojeći nedostaci su vidljivi prije svega u tome da domaće vlasti još uvijek nisu preuzele punu kontrolu nad svim privremenim prihvatnim centrima u državi. To znači da osobe koje se nalaze u pojedinim centrima ne mogu iz njih pristupiti postupku azila, a to je posebno očito za centar u Blažuju (Kanton Sarajevo). Istovremeno, svim licima u pokretu se u prihvatnim centrima automatski izdaju namjere za podnošenje zahtjeva za azil, bez obzira na to da li zaista žele pristupiti azilskom sistemu u BiH. Drugim riječima, vlasti ne pristupaju ciljanoj identifikaciji lica koja imaju istinsku potrebu za međunarodnom zaštitom, te koji žele da takvu zaštitu traže u državi. Tako nastaje veliki raskorak između broja izdatih namjera i kasnije podnesenih zahtjeva za azil (što vlasti potom ironično tumače i kao „zloupotrebu azila“), ali i neučinkovitosti samog sistema koji je time preopterećen, te gdje se na registraciju zahtjeva za azil najčešće čeka dosta dugo. Takva praksa je često obeshrabrujuća i za one koji bi imali istinsku namjeru u državi tražiti međunarodnu zaštitu.

Ujedno, za razliku od postojeće prakse, tražitelji azila bi trebali imati mogućnost podnošenja zahtjeva za registraciju svojih zahtjeva za azil po sopstvenoj inicijativi, a ne tek po dobijanju poziva za to od nadležnih organa, a što se može dogoditi tek sa značajnim kašnjenjem. To bi bilo bliže načinu na koje je ovo pitanje svakako regulisano u relevantnom zakonodavstvu Evropske unije, te bi izbjeglo i diskriminaciju tražitelja azila s obzirom na njihovo boravište i prebivalište u BiH.

Kao što se primjećuje i u posljednjem Izvještaju o napretku BiH na putu za članstvo u Evropskoj uniji za 2022. godinu, zakonodavstvo BiH u ovoj oblasti je već u značajnoj mjeri harmonizirano sa pravnom stečevinom Evropske unije, međutim naglašena je nužnost dodanih aktivnosti u ovom području, kako u daljem prilagođavanju bosanskohercegovačkih propisa, tako i njihovom učinkovitom provođenju praksi. Istaknuta je nužnost dodatnog unaprijeđenja domaćeg zakonodavstva po pitanju proceduralnih zaštita za osiguranje efektivnih procedura za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što uključuje poboljšanje tehnika intervjuisanja, ocjene dokaza, zaštite ranjivih grupa, pristupa pravima i pravnoj pomoći i sl. Treba podsjetiti da su isti ovi zaključci naznačeni i u posljednja četiri izvještaja o napretku, što dovoljno govori o nedovoljnoj privrženosti vlasti rješavanju ovih izazova. Ovdje je nužno naglasiti da bi se i prakse u primjeni Zakona o upravnim sporovima BiH, u kontekstu preispitivanja odluka o međunarodnoj zaštiti pred Sudom BiH, morale prilagoditi standardima EU, ali i zahtjevima koji proizilaze iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. To se prije svega ogleda u nužnosti održavanja usmenih rasprava u ovim veoma složenim predmetima, naročito tamo gdje se osporava kredibilnost tražitelja azila, te odlučivanja o zahtjevima u meritumu, a ne ustrajavanje na postojećoj praksi koja se ogleda u višestrukim poništavanjima konačnih upravnih akata i njihovim vraćanjem nadležnim institucijama na ponovno rješavanje. Ovim se, naravno, dodatno odugovlači cjelokupan postupak.

Nadalje, za razliku od standarda u Evropskoj uniji gdje je dodjela izbjegličkog statusa pravilo, a supsidijarne zaštite izuzetak, bosanskohercegovačke vlasti još uvijek prednost daju ovom drugom komplementarnom obliku međunarodne zaštite, čak i kada postoje uslovi za priznavanje statusa izbjeglice. Tako u 2022. godini u BIH nije dodijeljen niti jedan izbjeglički status. Istovremeno, domaće zakonodavstvo nije prilagođeno standardima i najboljim praksama država članica Evropske unije, tako da lica pod supsidijarnom zaštitom (za razliku od izbjeglica) nemaju pravo na dobijanje putne isprave, na spajanje sa porodicom, ili na mogućnost naturalizacije. Ovakva rješenja ne nude izglede za dugoročno rješenje statusa tih lica, a imajući u vidu da mnogi od njih, zbog situacije u zemlji porijekla (npr. Sirija), već duže vrijeme u tom statusu borave u BiH. Ovo je još jedan razlog, uz druge prethodno istaknute manjkavosti azilskog sistema, zašto se mnogi tražitelji azila izlažu riziku daljeg neregularnog kretanja ka Evropskoj uniji, umjesto da u BiH traže međunarodnu zaštitu. U tom svjetlu se trebaju tumačiti i česte kritike koje domaće vlasti polažu na račun „ilegalnih migranata“ u njihovoj tzv. „zloupotrebi“ domaćeg azilskog sistema.

BiH bi svakako morala raditi na poboljšanju kapaciteta svih relevantnih državnih organa, da bi mogla učinkovito odgovoriti na sve prepoznate izazove. To uključuje i ojačavanje kapaciteta kako onih državnih organa koji rade na registraciji i ocjeni zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ali također i javnih pružatelja besplatne pravne pomoći, naročito onih na nivou BiH, koji još uvijek nisu u stanju odgovoriti na potrebe za pravnom pomoći lica u pokretu. To se naročito odnosi na ona lica koja su u kontekstu neregularnih migracija lišena slobode u Imigracionom centru i kojima prijeti protjerivanje iz države, posebno ako se radi o maloljetnicima.

U svakom slučaju, povećanje efikasnosti kontrole državne granice, te efikasnije upravljanje neregularnim migracijama, ne smije rezultirati uskraćivanjem pristupa međunarodnoj zaštiti i kršenjem principa zabrane vraćanja (princip non-refoulement). To ne smije biti na štetu ni borbi protiv trgovine ljudima, gdje blagovremena identifikacija potencijalnih žrtava uvijek mora biti prioritet nad svim drugim obzirima. Treba podsjetiti da je Evropski sud za ljudska prava samo u 2022. godini usvojio četiri privremene mjere upravo u ovom kontekstu, nalažući Bosni i Hercegovini da prisilno ne udaljava tražitelje azila iz države prije nego što im se omogući pristup domaćem azilskom sistemu. Teško je znati koliko je lica bilo udaljeno prije nego što su imali mogućnost koristiti takvu intervenciju na međunarodnom nivou, posebno imajući u vidu hronični problem manjka prevoditelja na graničnim prijelazima. Pri usvajanju svih novih propisa država uvijek mora biti svjesna pozicije koju Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava ima u pravnom sistemu države, uključujući i njene odredbe koje se tiču učinkovitosti pravnih lijekova.

Iako se nalazimo na pragu 2023. godine Bosna i Hercegovina još uvijek nije usvojila ni Strategiju u oblasti migracija i azila i akcionog plana za period 2021-2025. godine, a što bi bilo od naročite važnosti za razvoj sistema azila i međunarodne zaštite. U narednom periodu se mora bez odlaganja pristupiti usvajanju ovog strateškog dokumenta, praćeno ubrzanom harmonizacijom domaćeg zakonodavstva sa pravnom stečevinom Evropske unije, naročito u izmjenama i dopunama Zakona o strancima i Zakona o azilu.

Stavovi izneseni u ovom tekstu, ne odražavaju nužno stavove članica Inicijative za monitoring evropskih integracija, kao ni same Inicijative.