Piše: Nedim Jahić
Sarajevo, Decembar 2015
Prošlo je petnaest godina od dana kada je Wolfgang Petritsch, tadašnji Visoki predstavnik, potpisao odluku kojom je postavljen temelj za uspostavu Suda Bosne i Hercegovine. Kasnije će ova odluka biti potvrđena i u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Premda se u tadašnjem kontekstu ovo pitanje potenciralo kao početak šireg reformskog projekta, koji će dovesti do uspostave nove strukture pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini, do čega bismo došli kroz jedinistveni način izbora sudija/sutkinja i tužilaca/tužiteljki, okvir finansiranja pravosuđa, te konačno – uspostavu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine.
Međutim, zaokret u političkoj stvarnosti zemlje dovela je do dramatične polarizacije stavova koji dolaze, kako iz političke, tako i ekspertske baze, u ovisnosti o tome da li mišljenja dolaze iz ovog ili onog bosanskohercegovačkog entiteta, što je za svoju posljedicu imalo da u pitanje budu dovedene i uspostavljene pravosudne institucije na državnoj razini, zatvorivši tako diskusiju o njihovoj budućoj reformi, jačanju ili širenju ovlasti.
Pojedini zagovornici uspostave jedinstvenog vrhovnog suda za područje cijele Bosne i Hercegovine, koji bi se u tom kontekstu trebao tretirati za garant pravičnosti suđenja i jednakog pristupa pravosuđu, svoju šansu su vidjeli u kontekstu procesa sveobuhvatne refome koju ova zemlja mora proći na putu ka članstvu u Evropskoj uniji. Bitan argument o kojem vrijedi promisliti jeste pitanje osiguranja primjene zakona kroz preuzimanje evropskog zakonodavstva, što već stvara osnov za naša razmatranja postojećih političkih turbulencija koje kao posljedicu mogu nositi trajnu blokadu napredovanja zemlje, a zarad tvrdih stavova u odnosu prema pitanju reforme pravosuđa.
Međutim, činjenica je da javnost u Bosni i Hercegovini ostaje uskraćena za osnovna prethodna pojašnjenja, a kojim bi se dijalog o ovoj temi učinio bližim građanima/građankama, te se tako prepoznala dublja problematičnost političkih istupa u vezi sa pitanjem pozicije pravosudnih institucija BiH. Programi političkih stranaka iz Federacije BiH u stavkama o pravosuđu, bez izuzetka navode „potrebu uspostave Vrhovnog suda BiH“, premda većina vodećih kandidata/kandidatkinja, a kasnije zastupnika/zastupnica ovo pitanje ne obrazlaže, pa čak ni u onom najužem obliku, tj. kroz davanje pojašnjenja odnosa nekog budućeg Vrhovnog suda BiH sa entitetskim vrhovnim sudovima ili Apelacionim sudom Brčko distrikta BiH. Premda struka daje argumente kojim se ovakav politički stav može kvalitetno arugmentirati, dijalog o tome je ostao na razini izjave ili dosjetke, kojoj se uvijek pristupa sa pozicije ‘predstavnici/predstavnice iz Republike Srpske to blokiraju’, bez sagledavanja šire slike i ozbiljnijeg pozicioniranja po ovom pitanju. S druge strane, ključne političke stranke iz RS-a zagovaraju ukidanje postojećih, te se oštro protive uspostavi novih pravosudnih institucija na razini države, premda su u praksi učestvovale u njihovom formiranju.
Druga važna tačka je brkanje pozicije Suda Bosne i Hercegovine, posebno u odnosu na entitetsko pravosuđe, gdje javnost i dalje Sud BiH prepoznaje kao ‘višu’ instituciju, a ne kao zasebnu instituciju sa utvrđenim nadležnostima. Iz toga dalje proizlazi i vezivanje teme Vrhovnog suda BiH za eventualnu uspostavu Višeg suda BiH, što ponovno nema mnogo veze sa stvarnošću, ali ni sa postavljenim zahtjevima i mišljenja koja dolaze iz međunarodne zajednice.
Naime, potreba uspostave Višeg suda BiH se pojavljuje zbog zaštite principa dvostepenosti u postupcima koji se vode pred Sudom BiH, odnosno činjenice da se njegove prvostepene presude potvrđuju u okviru apelacionog odjela istog suda. S druge strane, Vrhovni sud BiH bi predstavljao sud više instance u odnosu na druge sudove u BiH (kao npr. Vrhovni sud Federacije BiH u odnosu na kantonalne i općinske sudove). Snažna kampanja koja se nadovezuje na priču o najavljenom referendumu u RS-u, zapravo treba da stvori paniku, u kojoj bi nedovoljno zainteresovanoj javnosti trebala promaći važna informacija, dok su svi zauzeti formom.
Naime, postoji bojazan o pokušajima da se kroz priču o Višem sudu BiH, umjesto jačanja državnih institucija, one oslabe kroz izmjene postojećeg okvira funkcionisanja Suda BiH i sakaćenje njegovih nadležnosti, posebno zbog važnog elementa krivične nadležnosti Suda BiH, propisane u članu 7. stav (2), a koje propisuje da je Sud nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, odnosno kada mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Dakle, jedno je sigurno. U kontekstu pregovora o pristupu Evropskoj uniji, političke grupacije ne mare mnogo za stvarne zahtjeve koji se stavljaju pred zemlju, već se mišljenja iz EU koriste u dijelovima, i to onim koji odgovaraju jednom ili drugom političkom stajalištu. Istovremeno, pojedina pitanja se koriste i koristiće se da kroz ‘reformske mjere’ ruke u parlamentu provode vlastitu političku agendu, ispod radara, u situaciji u kojoj se pregovora o onome o čemu se pregovarati ne može, da bi se dogovorilo ono što se provesti mora.
Sarajevo, novembar 2015
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.