Autor: Dejan Lučka
Protekle sedmice u Banjoj Luci je održana konferencija „Koliko će nam slobode ostati?” Neposredan povod za nju su bile najave zakonskih izmjena u Republici Srpskoj prema kojima će kleveta i uvreda postati krivična djela, a uz to će biti donijet zakon o lažnim vijestima i desiće se proširivanje krivičnih djela protiv ustavnog poretka.
Na kraju ove konferencije devet nevladinih organizacija i medija je potpisalo deklaraciju „Zajedno protiv ograničavanja prava i sloboda” kojom izražavaju protivljenje ovakvom zakonskom regulisanju i koju su zajedno sa zaključcima i prijedlozima sa konferencije dostavili Vladi i Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS).
Kako je sve počelo?
Milorad Dodik je krajem oktobra prošle godine putem Twitera najavio da je „kao predsjednik SNSD-a”, zatražio „od Vlade, odnosno Ministarstva pravde”, da pripremi nove i izvrši izmjene postojećih zakona.
Međutim, ovakva najava je sa sobom nosila i popriličan pravni problem.
Prema Ustavu Republike Srpske i Poslovniku NSRS pravo predlaganja zakona imaju: narodni poslanici u NSRS, Predsjednik, Vlada i najmanje tri hiljade birača, ali ne i predsjednik stranke. Postupajući kao predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik mogao je da predloži zakone, ali kao predsjednik političke partije SNSD ne može.
Takođe, prema Poslovniku, postoji mogućnost podnošenja inicijative za donošenje zakona koju mogu dati, između ostalih, političke i druge organizacije, udruženja i građani. Međutim, inicijativa za donošenje zakona podnosi se predsjedniku NSRS, a ne Vladi, kao što je urađeno u ovom slučaju.
Dakle, sam početak zakonskih izmjena nije urađen u skladu sa propisima, čime je poslata slika u javnost da pravne obaveze praktično ništa ne znače.
Vraćanje unazad dvije decenije
Kleveta je Krivičnim zakonikom iz 2000. godine bila propisana kao krivično djelo. Za osnovni oblik ovog djela mogla se dobiti novčana kazna ili kazna zatvora do šest mjeseci, za teži novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, a ako je došlo do teških posljedica za oštećenog, učinilac se mogao kazniti zatvorom do dvije godine. Ove odredbe su brisane već naredne godine, kako je u primjenu trebalo da uđe Zakon o zaštiti od klevete. Uz naknadne zakone koji su regulisali klevetu na nivou Federacije BiH i Brčko disktrikta, Bosna i Hercegovina je postala prva država Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu.
Različita evropska i međunarodna tijela (Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, Predstavnik OEBS-a za slobodu medija, Komitet za ljudska prava UN-a i sl.) kritikovala su izricanje krivičnih sankcija u slučajevima klevete. Kritika je jednim dijelom ukorijenjena u strahovima da krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima, imaju veći potencijal da generišu određeni odvraćajući efekat (čak i efekat zastrašivanja) na slobodu izražavanja. Pored toga, kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone, posebno je podložna zloupotrebama kako bi se ućutkali protivnici i kritičari vlasti.
Prema standardima ljudskih prava ograničenja slobode izražavanja trebalo bi da se dešavaju samo kao najnužnije i posljednje sredstvo (ultima ratio), i to onda kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja već postoje, i to kroz spomenuti Zakon o zaštiti od klevete.
Ukoliko bi se kleveta krivičnopravno regulisala, na udaru krivičnih sankcija bi se svakako prvenstveno našli novinari, čime bi se ugrozila uloga medija kao „pasa čuvara” javnog interesa i gušila javna debata. Novinari bi trebalo da budu u mogućnosti da rade svoj posao bez straha, a ne da se umjesto toga brinu o krivičnom progonu.
Problematično je i to što bi nastala situacija u kojoj bi postojala nejednaka prava i obaveze u okviru jedne države kako kleveta nije krivično djelo u drugim dijelovima BiH. Veliki problem predstavlja i stepen zavisnosti tužilaštva i sudova od politike i širina korupcije koja postoji u njima. Možemo samo da zamislimo zahtjeve političara usmjerene prema tužiocima da procesuiraju određenog novinara za klevetu. Ne treba zaboraviti i da su tužilaštva i sudovi preopterećeni velikim brojem predmeta i da bi se kriminalizacijom klevete broj predmeta još više povećao, čime se efikasnost ovih organa dodatno smanjuje.
Gledajući do sada izgrađenu praksu jasno je da bi vraćanje klevete pod okrilje krivičnopravnog regulisanja značilo i skok unazad za više od dvije decenije.
Veoma zabrinjavajuća stvar je i da vlasti ne govore o boljoj regulaciji zaštite u okviru postojećih mehanizama, iako je npr. potrebno konkretizovati naknade za klevetu tako da se uspostave srazmjerna i razumna ograničenja maksimalnih iznosa naknade štete u smjeru toga da se opstanak medija ne dovodi u pitanje, uvođenje odgovarajućih garancija protiv dosuđivanja naknada koje su nesrazmjerne stvarnoj povredi, kao i ugraditi „anti-SLAPP” kriterijume u zakon.
Opasnost brzine i (ne)definisanosti regulisanja
Veliko pitanje koje se postavlja pri mogućem zakonskom regulisanju „lažnih vijesti” je kako bismo uopšte mogli definisati „lažne vijesti” u Republici Srpskoj, kao i ko bi bio mjerodavan da procjeni šta jeste, a šta nije lažna vijest: institucije, sudovi, nove agencije…?
Posebna pitanja su i da li bi i javni medijski servisi odgovarali za širenje lažnih vijesti i koliko bi sloboda medija bila ugrožena ukoliko bi novinari morali da prenose informacije samo u onom obliku u kojem ih dobiju od Vlade, policije ili nekog drugog javnog organa, bez mogućnosti preispitivanja njihove vjerodostojnosti. Time bismo mogli zakoračiti u koncept dvije „istine”: istina i istina koju nam prezentuju vlasti.
Ovakvo regulisanje može sa sobom da nosi posebne probleme za aktiviste i novinare. Dovoljno je samo pogledati u susjednu Srbiju gdje je prije dvije i po godine novinarka Ana Lalić pritvorena zbog teksta i osumnjičena da je „širila paniku i lažne vijesti”, zbog pisanja da Klinički centar Vojvodine ima problema sa opremom i haotičnim uslovima rada u vrijeme pandemije.
Kada je u pitanju proširenje krivičnih djela protiv ustavnog poretka, nije najjasnije u kom smjeru bi se ono kretalo, a nije jasna ni potreba za proširenjem. Ipak, postoje nepotvrđene glasine da se radi o propisivanju djela kojim bi se predstavnici u institucijama Bosne i Hercegovine koji dolaze iz Republike Srpske obavezivali da djeluju u skladu sa instrukcijama koje dolaze od strane institucija Republike Srpske.
Uz sve navedeno, veliki problem u formalizovanju ovakvih zakona predstavlja i njihovo moguće donošenje po hitnom postupku, bez održanih stručnih i javnih rasprava, bez širokih konsultacija sa građanima, nevladinim organizacijama i medijima, i bez detaljnog obrazloženja potrebe za donošenjem. Hitno usvajanje propisa je nešto što bi trebalo biti izuzetak, ali sve više postaje pravilo, što narušava sigurnost građana ali i njihovo učešće i demokratske principe u okviru „rađanja” samih propisa.
Nada nevladinih organizacija i medija je da da će institucije ipak da djeluju u ime slobode izražavanja i demokratije, a ne pojedinaca ili određenih političkih opcija i da zakoni neće da se mijenjaju i donose naprečac, nauštrb prava i sloboda građana, te da će se odustati od najavljenih zakonskih izmjena.
Stavovi izneseni u ovom tekstu, ne odražavaju nužno stavove članica Inicijative za monitoring evropskih integracija, kao ni same Inicijative.