Piše: Dalibor Tanić
Sarajevo, januar 2016.
Zakon o zabrani diskriminacije BiH, koji je usvojen u julu 2009. godine, jedan je od bitnijih zakona u procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Ovim zakonom, BiH se približila standardima koji su osnov za borbu protiv diskriminacije i gotovo da nema razlike, kada je u pitanju zakon, između onih u Uniji i postojećeg u BiH. Samo donošenje zakona, inicirala je Evropska komisija, kao dio ispunjavanja kriterija za ustanovljenje bezviznog režima. Nakon pet godina, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, izradilo je prednacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije BiH, jer postoji ideja da se ovaj zakon unaprijedi.
U međuvremenu su organizovane javne rasprave, na kojima su se mogle čuti sugestije za prednacrt zakona. Rasprave su okupljale organizacije civilnog društva, međunarodne organizacije i domaće institucije, a prije svih, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.
U onome što kao problem vide nevladine organizacije i onog što stoji u prednacrtu, postoje razlike. Prema mišljenju nevladinih organizacija, postojeći zakon treba mijenjati tako da cilj izmjena bude bolja zaštita žrtava diskriminacije, kako bi one što bolje koristile postojeće mehanizme, prije svega ombudsmene i sudove.
Fedra Idžaković iz organizacije Prava za sve, kaže da su organizacije prepoznale 13 ključnih stvari čije izmjene i dorada su neophodne, kako bi zakon bio što efikasniji.
Jedan od najbitnijih stvari koje su prepoznate i koje se moraju mijenjati, jeste status preporuka ombudsmena_ki u sudskim postupcima, jer one nisu obavezujuće.
“Znalo se dogoditi da sudovi donesu potpuno drugačije odluke od preporuke ombudsmena_ki, a da nisu ni obrazlagali zašto je preporuka isključena. Ovo smatramo problematičnim iz razloga što je zakon Instituciji ombudsmena dao centralni status u zaštiti od diskriminacije”, objasnila je Idžaković.
Kada se govori o preporukama koje se odnose na sudove, organizacije su imale nekoliko preporuka koje se tiču rokova. Bez obzira što se radi o tehničkim stvarima, rokovi su poprilično otežavali pristup sudu. Organizacije traže da se rokovi produže, baš kao i da se sistemska diskriminacija drugačije tretira u odnosu na rokove.
Ono što se dalje moglo čuti od organizacija, jeste zahtjev da poslodavci_ke imaju obavezu da donesu poseban podzakonski akt, koji bi regulisao postupanje u slučaju diskriminacije, kao i precizno definisanje diskriminacije.
“Tako bi uposlenici_e tačno znali_e šta je njihovo pravo, kome se mogu obratiti i kakvi su interni mehanizmi zaštite”, objasnila je Idžaković i dodala da je jedna od značajnih preporuka koje su upućene, ona koja se odnosi na zaštitu od mobinga.
Postojeći zakon, samo kroz jedan stav člana zakona definiše mobing i smatra se da ova pojava nije jasno precizirana i da se u Prednacrtu mora što konkretnije definisati.
Poteškoće u postupku izmjena
Organizacije civilnog društva su imale problem na početku i dugo su insistirale da jedan njihov predstavnik bude član radne grupe koja radi na Prednacrtu zakona. Nažalost, organizacije nisu dobile takvu mogućnost, ali su na jednom od sastanaka dobile mogućnost da prisustvuju i predstave preporuke Koalicije, a radna grupa je prihvatila 8 od 13, što je dobar rezultat, ali ne i dovoljan, jer će zakon vjerovatno ponovo tražiti nove izmjene.
Gđa. Idžaković smatra da je zakonodavac puno vodio računa kada je prihvatao prijedloge organizacija, ali da je relativno zadovoljna, jer su neki za koje su smatrali da su bitni, poput rokova i proširenje nadležnosti sudova, prihvaćeni, a da su neke od preporuka ušle čak i u sami tekst izmjena i dopuna zakona.
Organizacije su nedavno poslale prijedloge sa tekstom prijedloga zakona onako kako one smatraju da treba da glasi sa brojnim argumentima. Sada se čeka šta će radna grupa prihvatiti, odnosno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.
Naravno, vremena još ima da se izvrše izmjene, ukoliko se utvrdi da su potrebne, jer je proces od prijedloga, do konačnog usvajanja dug. Do tada se može izvršiti dodatni pritisak i ispraviti ono što do tada nije.
“Pored svih teškoća koje smo imali da uđemo u tu radnu grupu koja radi na prijedlogu zakona, možemo reći da smo relativno zadovoljni, obzirom da su neki naši prijedlozi prihvaćeni”, dodala je Idžaković.
Primjena zakona
Ono na čemu su organizacije civilnog društva od samog početka najviše insistirale, jeste primjena zakona. Prostor za njegovo poboljšanje svakako postoji, ali primjena ostaje ključni problem.
Organizacije će se sada susresti sa novim izazovom, a to je podsticanje države za što efikasniju primjenu, jer zakon koliko god bude bio unaprijeđen, neće značiti ništa ako se ne primjenjuje u praksi.
Na kraju je važno napomenuti da i dalje postoji prostor da se prijedlog zakona dodatno izmijeni i učini kvalitetnijim, čak i kada bude bio u parlamentarnoj proceduri.
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.