Oslobođenje, 13.12.2014.g
Piše: Nenad VELIČKOVIĆ
(Tekst objavljen u saradnji sa Inicijativom za monitoring evropskih integracija BiH)
Nakon što je Vrhovni sud Federacije BiH 28. avgusta donio presudu kojom poništava drugostopeno rješenje Kantonalnog suda u Mostaru, a potvrđuje prvostepeno, susjednog općinskog, u postupku za utvrđivanje diskriminacije nema više pravnih dilema da je organizovanje, donošenje i implementacija planova kojima se odvajaju učenici na etničkom principu diskriminatorska praksa (Vrhovni sud FBiH u Sarajevu broj 58 0 Ps 085653 13 rev. od 29. 8. 2014.; Kantonalni sud HNK-a, 58 0 Ps 085653 12 Pž od 11. 6. 2013.; Općinski sud u Mostaru 58 0 Ps 085653 11 od 27. 4. 2012.).
Postavlja se pitanje: kako bi mogao izgledati obrazovni sistem BiH nakon što je praksa dvije škole pod jednim krovom s najviše instance označena nelegalnom, uz ponovljen nalog da se provedu zakonom predviđene neophodne radnje, doslovno:
da se ustanove jedinstvene integrisane multikulturne obrazovne ustanove – škole za utvrđena upisna područja sa jedinstvenim naučim planom i programom, uz puno poštivanje prava djece na obrazovanje na materinjem jeziku.
Na to pitanje odgovor teško može biti više od niza pretpostavki izvedenih iz analiza aktuelnog stanja u obrazovanju i bezuspješnih napora da se ono promijeni.
Stamena patrijarhalna realnost
Presuda Vrhovnog suda nije jedino moguće gledište na ovaj problem, i bez obzira na svoju pravnu snagu ona teško da može biti išta više od jedne dobijene bitke u, čini se, izgubljenom ratu.
Taj rat izgubljen je već u Daytonu, krvlju ovjerenom pobjedom nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine. Većina Titovih pionira tada se okrenula ciljevima zastupljenim u današnjem obrazovanju i vrijednostima nacionalizma: jeziku, tlu, prošlosti, tradiciji i religiji.
To već govori mnogo protiv nostalgično-romantičnih lamentacija nad socijalističkim obrazovanjem. Da je ono bilo dobro, i da je zaista razvijalo valjanu informisanost i kritičko mišljenje kao preduslov uspješne demokratije, političke opcije krvi i tla ne bi mogle slaviti toliko sjajnih uspjeha. Eto, reći će gubitnici u ovom procesu, imali smo i takve škole, jednu pod jednim krovom, pa šta je bio rezultat?
Jedinstven obrazovni program očito nije garancija mira, ni suživota, niti je to ova presuda koja brka nastavno i naučno, ne dovodeći u pitanje vezu materinjeg jezika i samih sadržaja nastavnog plana i programa.
Jedinstveni program, kakav bi sada trebali napraviti u hercegovačko-neretvanskom kantonu, ne znači ništa ukoliko je njegov jedini novi kvalitet nekakva i opet nedefinisana multikulturna jedinstvenost kao nova (a zapravo stara, samo prepakovana) vrijednost nacionalizma.
Jugoslavensko obrazovanje nekad, ništa manje nego dejtonsko danas, temeljilo je svoje vrijednosti na epskoj predstavi svijeta, veličajući junaštvo, kiteći se grobovima, slaveći pobjede, strašeći neprijateljima, nagrađujući poslušnost, pravovjernost, lojalnost i patriotizam. Na jedan iznuđen i tragično pogrešan način ono je i samo bilo nacionalističko, i zato njegovim đacima nije bio problem brzo i lako zamijeniti jednu zastavu drugom. Realnost je danas takva da se onaj domaćin, koji prije sto godina nije kćerima dao da se školuju jer je u tome vidio samo nenadoknadiv gubitak radnih sati u kući, štali i dvorištu, u međuvremenu dosjetio kako da školi doskoči: prisvojio je, dao joj ime svoga prađeda i sada on odlučuje šta će se u njoj misliti i činiti, s otprilike jednakim pravima kao što gospodari kokošinjcem. To naravno nije bila ideja prosvjetiteljstva, ali ta se ideja ionako drži preminulom nakon što je iscipelarena cinizmom postmodernih intelektualaca.
Da li je Vrhovni sud svojom presudom ovoj stamenoj patrijarhalnoj realnosti suprotstavio utopiju?
Čini se da jeste. Njegova presuda stoji na nejačkim nogicama pretpostavke da se prava djeteta mogu posmatrati i odvojeno od prava roditelja i zajednice kojoj roditelji pripadaju. Ta pretpostavka prepoznaje roditelje i zajednicu kao moguće uzurpatore dječijih prava. Sud, drugim riječima, pretpostavlja da roditelji i staratelji mogu biti nekompetentni za donešenje odluka u najboljem interesu djeteta.
Iako zvuči pomalo čudno, kao neka teorijska petarda, ovdje se roditeljstvo ne smatra pravom nego obavezom, i to ne obavezom prema kolektivu (vjeri, tradiciji, porijeklu, zemlji) nego obavezom prema djetetu. Tu se postavlja radikalno, ali i vrlo logično pitanje: kako neobrazovan roditelj može biti ključni faktor obrazovanja? Da li je biološka ljubav dovoljna da nadomjesti manjak znanja, jesu li u majčinom mlijeku sadržana sva savremena dostignuća pedagogije i psihologije?
Vrhovni sud na ova pitanja odgovara negativno. Nesumnjivo, i veliki broj roditelja potpisao bi isto. Ali ni sud ni ti roditelji nisu u poziciji da svoj alternativni koncept privedu praksi. Oni čak nemaju ni jasnu sliku kako bi taj koncept trebalo da izgleda u realnosti. Kakav bi to zajednički plan i program trebalo, pod prijetećim sudskim batićem, dvoškolno-jednokrovne vlasti da implementiraju?
Zamislimo ih, teško, ali ipak, da u strahu od sankcija pristupaju izvršenju naloga iz presude. (Teško, jer takvog straha u stvarnosti nema. Ko im bilo šta može? Kolike su kazne? I ko bi, konkretno, imenom i prezimenom, bio dužan da ih plati ili odleži? Onaj s mandatom demokratske većine izabran upravo zato da zakone drži manjim od običaja?)
Jedinstveni planovi i programi… iz čije istorije, iz čije književnosti, i najzad, iznad svega, iz čijeg jezika? Jezik se ovdje koristi kao trojanski konj. Pod nastavom na maternjem jeziku podrazumijeva se nastava o nacionalističkim vrijednostima, iako se, da manipulacija time bude još zloćudnija, u Bosni i Hercegovini radi o jednom jeziku kojeg njegovi govornici samo različito zovu. (To je u svojoj knjizi “Jezik i nacionalizam” izvela na čistac Snježana Kordić.) Pa će tako na času hrvatskog jezika hrvatska djeca učiti da su Ivana Gorana Kovačića ubili četnici, a na času srpskog srpska djeca da poema Jama govori u ustaškim zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. (O tome više u mojoj knjizi “Školokrečina”.)
Obrazovanje u raljama nacionalizma
Presuda je Vrhovnog suda neprevodiva na jezik (roda moga) koji zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, mreška se i propinje. Pravna logika nesamjerljiva je etničkoj.
Ali to sve skupa ne znači da je presuda Vrhovnog suda osuđena na šprdačinu i habanje po medijima, čemu svjedočimo u slučaju Sejdić-Finci (O toj presudi pisao sam u tekstu Jevanđelje po Dejtonu: De fascio i de iure). Ne radi se tu samo o Sudu i krivcu, nego i o tužitelju. Hoće li presuda imati snagu ne zavisi od mišića sudija. Nepoznata varijabla u ovoj jednačini diskriminacije nisu oni koji diskriminiraju, niti oni koji diskriminaciju uopšte ne vide, nego oni koji je smatraju neprihvatljivom. A to su za sada ovdje, osim dva suda, uglavnom nevladine organizacije. Hoće li njihov borbeni entuzijazam splasnuti nakon što presuše inostrani fondovi koji im osvjetljavaju mete? Ili će se prije tog sudnjeg dana prepoznati, udružiti i politički artikulisati građani s dovoljno znanja, hrabrosti i želje da izvuku obrazovanje iz ralja nacionalizma?
Takav program nije ponudila niti jedna stranka na posljednjim izborima. (O tome vidi odličan tekst Namira Ibrahimovića na Školegijumu “Obrazovni strankenštajn”.) Razumljivo je i nimalo iznenađujuće da ciljeve i metode obrazovanja ne dovode u pitanje nacionalističke stranke, koje iz ovakvog školskog sistema izvlače maksimalnu korist. Upravo takav sistem obnavlja ćelije njihovog glasačkog tijela. A razumljivo je, iako ne jednako jasno, zašto se tome ne suprotstavlja opozicija; zato što se i ona pragmatično okrenula nacionalizmu, zainteresovana jedino za što veći udio u mrvicama vlasti. Na ovakvoj političkoj sceni reforma obrazovanja može biti važan adut stranke, koalicije ili pokreta koji će zauzeti mjesto realne opozicije.
Program jedne takve reforme morao bi uvažavati postojeće zakone i djelovati u njihovom okviru, ne odustajući od zahtjeva za njihovom promjenom. U tim zakonima nacionalizam (srpski, hrvatski, bošnjački) nije eksplicitno naveden kao poželjan vrijednosni sistem. On se sakrio iza sintagme vlastite vrijednosti, u članu 3. Okvirnog zakona:
“Opći ciljevi obrazovanja proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini.”
Dalje se opći ciljevi opisuju, od a do j; ali ni slova nema o vlastitim. Da su to srpske, hrvatske ili bošnjačke, to zakon nigdje ne kaže. Slično je i u njegovim kantonalnim razradama. Zakon, drugim riječima, ne daje jednom nacionalizmu onaj i onoliki prostor koji je i koliki on na svojoj teritoriji uzurpirao. I zato je Vrhovni sud donio presudu kakvu je donio.
Program reforme obrazovanja morao bi se pozivati na analize postojeće prakse, a koje bi bez većih teškoća pokazale da za tzv. vlastitim vrijednosnim sistemima nema potrebe, jer je sistem univerzalnih sasvim dovoljan. Isto bi tako lako pokazao da se specifičnosti – nacionalne, historijske, kulturne i vjerske – ne mogu svesti na specifičnosti samo jedne nacije, jer ni to u Zakonu tako ne piše.
Ukoliko bi svaka bila zastupljena podjednako, i u onoj mjeri koja je neophodna za međusobno razumijevanje i poštovanje, različiti nacionalni planovi i programi izgubili bi smisao. Čak i da u razredu nema đaka “druge vjere, kulture, istorije i nacije”, specifična priča o istoriji, vjeri, kulturi i naciji morala bi biti ista, kao da su svi oni tu.
Dosljedna provedba ovog standarda, s uporištem u zakonu, rezultirala bi spoznajom da različitost i specifičnost nisu jedno te isto i da insistiranje na specifičnostima opterećuje sistem, da oduzima dragocjeno vrijeme i energiju koja bi mogla biti utrošena na ono čemu obrazovanje i treba da služi, a što je sve u zakonu pobrojano.
Reforma, osnažena presudom Vrhovnog suda, precizirala bi jasno i izravno načine provjere ostvarenja postavljenih ciljeva. Tu bi već tražena jasnoća onoga što đaci treba da znaju, mogu i žele prorešetala sadržaje, iz kojih bi onda ispalo sve što je zastarjelo i što je djeci nepotrebno i nekorisno.
U ovako zamišljenoj reformi odgovornost bi se sa stranačkih kadrova u ministarstvima i upravama škole prenijela dobrim dijelom na nastavnike. Oni bi svojim znanjem, radom i pedagoškim vješinama garantovali ispunjenje ciljeva i bili za to adekvatno plaćeni, ili bi snosili najveću krivicu u slučaju njihovog nepostizanja. Tada bi uloga akademske zajednice u oblasti obrazovanja i na tzv. tržištu znanja bila jasnije definisana: cijenili bi se oni fakulteti i programi koji bi buduće nastavnike osposobljavali da bez straha, nego naprotiv, s poletom, preuzmu odgovornost za rezulate svog rada.
Protureformatori
Pokret koji bi se okupio oko ovakvog programa morao bi računati na otpore. Protiv njega, čini se, bila bi u ovom trenutku većina aktera obrazovnog procesa. Prije svega nacionalističke stranke, koje se neće odreći enormnih dobiti ostvarenih zloupotrebom obrazovnog sistema. Ona će, nasluti li opasnost, angažovati sve svoje druge mehanizme u odbrani ovog najvažnijeg. Zakukala bi crkva, zagalamili mediji, uzbunili se sindikati, angažovali sudovi (kakav je mostarski kantonalni, pomenut na početku ovog teksta), stvorila se atmosfera straha, podozrenja, sumnje… Roditelji, poslovično nezainteresovani za dublje promišljanje obrazovnih politika, priklonili bi se kampanji protiv reforme, štiteći sistem koji slabo znanje nagrađuje visokim ocjenama.
I veliki broj nastavnika uzjahao bi na taj talas, opravdano zabrinut za svoj status. Iz iskustva, a ne treba ga imati mnogo, jer se ovdje stalno nešto kaobajagi mijenja i reformiše, nastavnici bi u reformi vidjeli uglavnom nepotrebne i besmislene administrativne i birokratske dodatne komplikacije, a to znači uglavnom više rada, odgovornosti i pritiska, a za istu ili neznatno veću platu.
S druge strane, podršku ovom pokretu mogla bi dati međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini. To bi bila i njena moralna obaveza, ukoliko vlastite deklaracije o pravima djece ne smatra manje vrijednim od stranačkih interesa domaće političke elite. I ta bi se podrška mogla usmjeriti na postepeno uvođenje alternativnog (jedinstvenog) programa, orijentisanog na ishode, na edukaciju i stimulaciju nastavnika, na opremanje učionica, na iskorištavanje obrazovnog potencijala koji ima internet…
Kako bi, dakle, mogao izgledati obrazovni sistem BiH nakon što je praksa dvije škole pod jednim krovom s najviše instance označena nelegalnom?
Tri su mogućnosti.
Prva: isto. Presuda će se opstruirati, izvršna vlast neće imati snage da je provede, tenzije će se ublažiti nekom kvazireformom, verbalnim i formalnim rješenjima, guranjem blata pod tepih, uz podršku međunarodne zajednice, čije diplomatske cipele na taj način ostaju čiste.
Drugo: Presuda će se implementirati. Nametnuta reforma izazvaće otpore i propasti prije nego dobije priliku da donese novi kvalitet.
Treće: Presuda će se koristiti kao oružje pritiska na protivnike reformi. Istovremeno, sporo i postepeno alternativno uvođenje novih planova i programa zadobijaće povjerenje argumentima kvaliteta. Pravo i struka, nadopunjujući se i podržavajući se uzajamno, mogu vremenom osvojiti prostor za obrazovanje u najboljem interesu djeteta. A to znači za život otvorenih mogućnosti, od kojih uplemenjivanje ne mora biti ni jedina ni najbolja.
PDF verziju možete preuzeti ovdje.