P
iše: Nedim Jahić
Sarajevo, decembar 2015.
U procesu napretka ka evropskim integracijama, gdje su trenutno u fokusu javnosti zadaci iz Reformske agende, može se zaključiti da vlasti namjerno iz vida gube i vrlo rijetko spominju pitanje političkih kriterija, te problema koji se za njih vezuju, kao nešto što Bosna i Hercegovina treba uraditi, promijeniti i učiniti drugačijim, kako bismo sutra mogli biti prihvatljiv kandidat za članstvo u Evropskoj uniji.
Poštivanje ljudskih prava, prava manjina, te borba protiv diskriminacije, teme su koje su potpuno sišle sa radara ovih procesa, premda su i ranije bile vrlo ograničeno prisutne vezujući se usko za pitanje ustavnih promjena i provedbe presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.
Međutim, kao što je i sama presuda usko postavljena, tako i sve drugo što slijedi, zapravo suštinski našu zemlju ne priprema za ozbiljniji obračun sa postavljenim standardima političkog sistema koji pretpostavljaju diskriminaciju i povlaštenost određenih grupa kao pravilo i nešto što je sam temelj održivosti odnosa unutar institucija. U konačnici, čak i zaštita nominalno privilegiranih grupa, često ne vrijedi ni kada je utvrđena kao obaveza, ukoliko za nju ne postoji dovoljno ‘ruku’ u tijelima u kojima se obaveza treba provesti u djelo.
Za takva pitanja ne treba ići čak ni dalje od provedbe prava povlaštenih zajednica u sistemu, pa vidjeti da se na najednostavnijim primjerima poput obaveze da predsjednici/e općinskih vijeća/skupština opština ne pripadaju istoj etničkoj skupini kao i načelnici/ce općina/opština, prakse drži samo onaj ko mora, zbog ruku u ovim tijelima, a tamo gdje postoji ‘politička volja’ da se obaveza ne poštuje, to tako i biva, kao što je naprimjer slučaj sa općinom Centar Sarajevo (sa dva/ije Bošnjaka/inje na tim pozicijama) ili opštinom Foča (sa dva Srbina/pkinje).
U takvom kontekstu, vrlo je teško zamisliti mogućnost napretka na mikronivou koji bi suštinski popravio poziciju i status svih onih koji ne pripadaju relevantnoj političkoj, etničkoj ili vjerskoj većini, a da ne govorimo o marginaliziranim grupama izvan tog kruga podjela, kao što je slučaj sa ženama, osobama sa invaliditetom ili LGBT osobama. No, ono ključno pitanje ostaje ‘ko je odgovoran’, a najčešći odgovor biva ‘koordinaciono tijelo’, ‘provjerite na drugom nivou’, ‘sporimo se oko nadležnosti’ i slično.
Već prolazi peto polugodište od dana kada su u bojkot nastave krenuli roditelji iz povratničkih zajednica u Konjević Polju kod Bratunca i Vrbanjcima kod Kotor Varoša. Kroz komunikaciju direktne zainteresirane strane u ovom procesu, roditelja učenika/ca u dvije osnovne škole, u toku ovog perioda, možemo prepoznati sve probleme u smislu odnosa institucija prema određenoj skupini ili pojedincima/kama koji/e tvrde da su im ljudska prava narušena od strane sistema.
Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske je već u prvim trenucima odbilo zahtjeve, u prvom krugu se pravdajući da nema sredstava za realizaciju nastave iz tzv. ‘nacionalne grupe predmeta’, a kasnije i da su postavljeni zahtjevi neosnovani. Federalno ministrastvo obrazovanja i nauke donekle se uključilo u rješavanje pitanja, premda je malo šta iz nadležnosti koje ima moglo uraditi. Tako ovo isto ministrastvo nije moglo pružiti garancije da slučajeva kršenja Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika nema u Federaciji, budući da dio kantonalnih ministarstva obrazovanja uopće ne komunicira sa federalnom razinom. Jedini koji sa realtivnim uspjehom drže ‘vezu’ sa svim ministarstvima nadležnim za obrazovanje u BiH jeste Ministarstvo civilnih poslova BiH, i to po ograničenom broju pitanja preko svog Sektora za obrazovanje, ali daleko od toga da ono po svom kapacitetu može trajno koordinirati sva ministarstava obrazovanja i tako nas uvesti u procese opsežnih reformi. Istovremeno, dok se nadležno ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske izbjegava baviti ovim pitanjem, budući da priča o Konjević Polju i Vrbanjcima nije stvar samo obrazovanja, već i ugrožene grupe iz njihovog domena, nadležno federalno ministarstvo postaje jedini glasnogovornik u javnosti. Dakle, postaje sve jasnije da se politički kapacitet sužava, a da se oni koji mogu donijeti odluke, postepeno udaljavaju od problema.
Istovremeno, unatoč inicijativama pojedinih zastupnika/ca, ovo pitanje još nikada nije stiglo na dnevni red predstavničkih tijela, kako na nivou države, tako ni na nivou entiteta. Uslijed činjenice da ne postoji interes da se o problemu razgovara na političkoj razini, ugrožena grupa se obratila sudu, te tražila zaštitu od diskriminacije. Kada je sud naložio hitne privremene zaštitne mjere, iste nisu poduzete, a ne može se reći ni da je pitanje uopće ozbiljno dalje razmatrano pred pravosudnim institucijama, budući da su o utvrđivanju diskriminacije odlučivale sudije/tkinje pred osnovnim sudovima, potpuno nepripremljene za primjenu Zakona o zabrani diskriminacije BiH na osnovu kojih su roditelji podnijeli tužbe.
Dijalog između roditelja i nadležnih institucija nerijetko se vodio u organizaciji različitih međunarodnih misija, bez čije moderacije zapravo do mnogih sastanaka ne bi ni došlo. U veoma ranoj fazi je postalo jasno da pregovaračka strana ispred ministarstva prosvjete i kulture RS nema ‘mandat’ da donese odluku po ovom pitanju.
Jedino što je natjeralo na ozbiljniju reakciju javnosti bio je dolazak roditelja iz Konjević Polja ispred zgrade OHR-a. To je imalo dvostruki efekt. Po prvi put se određena ugrožena skupina direktno obraćala Visokom predstavniku, te je ovo bio istinski i dugotrajni protest koji poziva na odgovornost međunarodnu zajednicu i garante mira u Bosni i Hercegovini. Tek ovakav rasplet okolnosti je učinio da pitanje kršenja ljudskih prava uopće i bude tema rasprave na sjednici Vijeća za implementaciju mira u BiH. OHR-u i OSCE-u ovakva situacija nije nimalo odgovarala, imajući u vidu da su direktno pozivani na reakciju, a da su šatori ispred zgrade u ulici Emerika Bluma 1 privlačili svakodnevnu pažnju medija koji su o ovom pitanju izvještavali.
Danas, ovaj problem još uvijek nije riješen, ali je međunarodna zajednica uspješnim manevrima izbjegla poduzimanje konkretne akcije. S druge strane, u sukobljavanju nadležnosti, ali i interesa vlasti za ovo pitanje, prepoznajemo različit tretman vlasti prema različitim grupama, a u ovisnosti od toga koji su mogući rezulatiti, politički dobici i gubici iz uplitanja ili rješavanja problema. Pobrkane nadležnosti, koje su rezultat kako samog naopako postavljenog sistema podjele odgovornosti za obrazovanje, tako i direktnog političkog izbjegavanja osjetljivih tema kakve su diskriminacija ili segregacija, signal su da je bosanskohercegovački politički sistem i dalje potpuno nespreman da garantuje ono što predstavljaju temelji ispunjenja principa zaštite ljudskih prava, jasne odgovornosti vlasti za određene probleme, te osiguranje ravnopravnog tretmana svih građana i građanki bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost. Bez jasne crte, po kojoj možemo utvrditi odgovornost, te jasnog plana za rješavanje zahtjeva građana/ki i utvrđivanja okolnosti na terenu u slučajevima gdje postoje indicije da institucije države/entiteta/kantona ne ispunjavaju svoje obaveze, Bosna i Hercegovina će biti još daleko od reformske agende, i to one koja će garantovati da sve svoje građane i građanke tretira kao ravnopravne.
Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su stanovišta autora, ne nužno i Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH.